TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


31.05.2010.

KAKO JE "SAHRANJEN" RATKO MLADIĆ

Živeo mrtav Ratko Mladić!

          Autor: Boris Dežulović
 
Sanjala sam ga tri puta. Sanjam, kao vratio se odnekle, u lepom odelu. Pitam ga: gde si dosad, a on kaže: Evo me. Pitam: Zašto nisi dosad došao? A on odgovara: Pa, tako... To uvek kratko traje, a nakon toga ne znam ništa više, nego što sam znala pre. Svesna sam da sam sama i da ga čekam. Jednom sam sanjala da je bio u Zvorniku i da sam došla tamo vozom 'desetkom'. Sretnem ga na ulici: gde si ti? Ovde sam, kaže. Zašto te nema? A on kaže: Ne mogu još."
Tako novinarima priča gospođa Bosa, prije nego se pridruži suprugama i majkama što će ovoga 11. jula u Potočarima tihovati oko šest stotina trideset i jedne svježe iskopane rake. Pored svake rake tabut je prekriven zelenom čohom, samo je šest stotina trideset i prvi prekriven crveno-plavo-bijelom trobojkom. Taj je kovčeg jedini od svih prazan, drveni je križ pored njega, jedini križ među nišanima, a gospođa Bosa pored križa jedina kršćanka među stotinama muslimanki.
Nakon što reis Mustafa Cerić završi dženazu nad šest stotina i trideset mezara, opelo za jedinog kršćanina ukopanog u Potočarima održat će vladika Vasilije Kačavenda, koji će u potresnom slovu spomenuti neutješnu suprugu Bosu - eno je u prvom redu, pored jedinog krsta na mezarju - koju svih ovih godina nije napuštala nada da će se njen čovjek jednog jutra pojaviti na vratima kuće, bez riječi je zagrliti i zamoliti je da mu skuha kafu. Sve dok Prvi opštinski sud u Beogradu dva tjedna pred komemoraciju nije Ratka Mladića i službeno proglasio mrtvim.
Prizor kojemu ste upravo svjedočili nije moja neumjesna ironija. Nije, naime, moja.
              

Bosa Mladić, zajedno sa sinom Darkom, uputit će ovih dana službeni zahtjev Prvom opštinskom sudu u Beogradu da se njen nestali suprug Ratko, umirovljeni oficir Vojske Srbije, posljednji put viđen početkom 2003. godine, proglasi mrtvim. Ukoliko sud na vrijeme zaprimi zahtjev i pokrene uobičajenu zakonsku proceduru, postoje realni izgledi da do početka jula bude i službeno proglašen mrtvim, nakon čega ne bi bilo nikakvih formalnih zapreka da se Ratko Mladić 11. jula sahrani u Potočarima.
Gospođa Bosa to, jasna stvar, nije spominjala, niti joj to na pamet pada. Službeni zahtjev Prvom opštinskom sudu, te nadležnim organima Republike Srpske, da se obitelji Ratka Mladića, umirovljenog oficira Vojske Srbije, 11. jula 2010. sahrana supruga i oca omogući u Potočarima, u ime Mladićevih advokata službeno sada upućujem ja, jer tamo je - vidjet ćete na kraju - njihovom branjeniku mjesto, u Srebrenici, koja ga je, ako bude proglašen mrtvim, došla na kraju glave, kao osam hiljada i prvoj muškoj glavi izgubljenoj u toj kotlini užasa.
General Ratko Mladić, naime, u bijegu je zbog optužnice za genocid u Srebrenici, u tome se bijegu razdvojen od obitelji godinama smucao po kasarnama, atomskim skloništima, tuđim stanovima, manastirima i pećinama, bježeći od pravde razbolio se i doživio moždani udar, Srebrenica će ga na kraju tako stajati života, pa makar i administrativno, jer ni uvjeta ni razloga za proglašenje mrtvim Ratko Mladić ne bi imao da nije osam hiljada mrtvih u Srebrenici, i toliko još hiljada mrtvih po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Nije neumjesna ironija ni to što se stotine tisuća ljudi, koji bi ga rado vidjeli mrtvog, nada da će ga na kraju ipak naći živog, dok se dvoje ljudi koji bi ga najviše na svijetu voljeli vidjeti živog - nada da će ga sud na kraju ipak proglasiti mrtvim. Nadanjima i ljubavi obitelji ne postavljaju se suvišna pitanja, pa ni zahtjev gospođe Bose da joj se muž proglasi mrtvim - koji god motiv i razlog bio, da li neizvjesnost i teška sudba, ili nekretnine, imovina i blokirana tri i pol milijuna dinara Mladićevih penzija - nije neumjesna ironija, čak ni za one supruge i majke koje svih ovih godina vegetiraju između nejasne vjere da će im se muževi i sinovi jednog dana tek tako vratiti i reći umorno "evo me", i nemirne nade da će zazvoniti telefon, da će iz Tuzle stići službena kuverta i da će sve konačno završiti.
Poput, recimo, Kade Hotić, kojoj je Mladićeva vojska zauvijek odvela muža Seada, ali i sina Samira, braću Ekrema i Mustafu, i djevera, i bezbrojne rođake. A njena je priča nasumce izabrana između osam hiljada sličnih priča.
"Sina sam sanjala tri puta. Sanjam, kao vratio se odnekle, u lijepom odijelu. Pitam ga: gdje si dosad, a on kaže: Evo me. Pitam: Zašto nisi dosad došao? A on odgovara: Pa, tako... To uvijek kratko traje, a nakon toga ne znam ništa više nego što sam znala ranije. Svjesna sam da sam sama i da ga čekam. Jednom sam sanjala da je bio u Zvorniku i da sam došla tamo vozom 'desetkom'. Sretnem ga na ulici: Samire, gdje si ti? Ovdje sam, kaže. Zašto te nema? A on kaže: Ne mogu još."
Nije, rekoh, neumjesna ironija stavljati riječi Kade Hotić, ili bilo koje od hiljada srebreničkih žena, u nadu Bose Mladić. Ima Bosa na svoju nadu pravo, kao što ima pravo tražiti od suda da joj muža proglase mrtvim. Neumjesna je ironija, međutim, kad Bosinu nadu dijele advokati, i njeni i muža joj Ratka, kad tu nadu i zahtjev za proglašenje formalne smrti generala Mladića s njima dijele cijela "patriotska" Srbija i Republika Srpska, kad plješću odvjetničkoj dosjetljivosti koja bi Bosu i Darka konačno skućila u generalov stan i dala im generalove zaostale penzije, a Srbiju i Srpsku oslobodila hipoteke odbjeglog i zaštićenog ratnog zločinca, nekakvom odlukom nekog suda službeno mrtvog, službeno dakle nesuđenog, službeno dakle neosuđenog, službeno dakle mrtvog i nevinog.
To je, eto, neumjesna ironija: da isti oni Mladićevi advokati i srpski "patriote" koji punih petnaest godina dokazuju kako srebreničkog genocida nije bilo - i koji u pravilnim vremenskim razmacima objavljuju kojekakve spiskove živih muslimana proglašenih mrtvima i "pokopanih" u Potočarima, nalazeći ih žive i zdrave na biračkim listama ili po Australiji i Njemačkoj - sada sahranjuju živog generala sa spiska penzijskog fonda Vojske Srbije. Održao mu počasni vod već opelo, iskopao rupu u zakonu i uz sve vojne počasti spustio u nju prazan lijes. Po njima, uostalom - ako vam neumjesne ironije nije dosta - Ratko Mladić ionako nije u zemlji.
Tom neumjesnom ironijom srpski "patrioti", eto, ukapaju Ratka Mladića ovog 11. jula u Srebrenici, ukapaju ubojicu među ubijene, koljača među zaklane, dželata među pogubljene, kopaju Mladićevi jataci u Potočarima osam hiljada i prvu raku, spomenik ideji da je Srbija tamo gdje je srpski grob, i katastarsku oznaku Srbije gdje je dosad nije bilo. Vidjet ćete ih i ovoga 11. jula tamo, u crnim majicama sa đeneralovim likom: to su oni što mrtvog Ratka Mladića sahranjuju vičući "Živeo Ratko Mladić!".
 
Tekst preuzet sa www.nezavisne.com
30.05.2010.

EUROSONG 2010. - I PO BABU I PO STRIČEVIMA

Njemačka predstavnica Lena slavila u Oslu, Vukašinu 17. mjesto

Njemačka predstavnica Lena s pjesmom "Satellite" pobijedila je na ovogodišnjem takmičenju za najbolju pjesmu Evrope, održanom u norveškom Oslu. Time je potvrdila ulogu prvog favorita za pobjedu koju su joj dodijelili mediji, ističući je kao harizmatičnu pjevačicu koja ima sve preduslove za pobjedu.

          

Eurosong - paralelna pop kultura

(ČLANAK OBJAVLJEN UOČI TAKMIČENJA)

       Logo ESC
Oslo

Od 1956. Europljani se natječu za najbolju pjesmu. Za jedne je Eurovision Song Contest (ESC) oličenje raznovrsnosti europskih glazbenih kultura, dok je za druge to jednostavno gigantski festival lošeg ukusa.    

Bilo da je Eurosong oličenje glazbene raznovrsnosti ili festival lošeg ukusa, jedno je ipak sigurno - u svojoj 55. godini održavanja je ESC diljem Europe dostigao kultni status i svake godine bilježi oko 500 milijuna gledatelja. A sve je u biti počelo kao jedan mali festival.

            

1956.: Europsko ujedinjenje je bilo daleka budućnost, a televizija upravo krenula svoj pobjedonosni pohod u dnevne boravke Europljana. Nekolicina RTV kuća je htjela napraviti nešto zajedničko, popularizirati televiziju i usput unaprijediti europski identitet. Sedam zemalja je sudjelovalo u prvom natjecanju, u originalnom nazivu Grand Prix Eurovision de la Chanson. Na tom prvom Grand Prix-ju, na kojemu su smjeli samo solo pjevači nastupati, je pobijedila Švicarka Lys Assia.

"Boom Bang a Bang", "La la la" i "Ding-a-dong"

S vremenom se prijavljivalo sve više zemalja natjecateljica, a Grand Prix je postao neizostavan televizijski događaj u Europi. Ali, kako napisati pjesmu koja će se svim europskim nacijama svidjeti? Europsko natjecanje za najbolju pjesmu je odgovarajući na ovo pitanje iznjedrilo neku vrstu vlastite pop kulture daleko od aktualnih glazbenih trendova.

Ni punk, rock ili rap se dugo nisu mogli čuti na natjecanju. Ali zato srceparajuće balade s vječitom tematikom ljubavi, mira i jedinstva - i to na vlastitom jeziku, jer je svojevremeno to bio uvjet za sudjelovanje. Tako su često nastajale čudne glazbene kreacije pjesama koje su nosile nazive poput "Boom Bang a Bang", "La la la" ili pak "Ding-a-dong".

Padom socijalizma i raspadom Jugoslavije su se pojavile nove države natjecateljice, a ujedno i nova konkurencija za zapadnoeuropske zemlje. Ali s ovim novim zemljama je Eurosong dobio i nove etno-zvuke te spektakularne nastupe, kao primjerice s pjesmom pjevačice Ruslane iz Ukrajine, 2004.

Lena Nijemcima ulijeva nadu u pobjedu sa "satelitom"

Ujedno je pokrenuta diskusija o glasovanju, a sa sve većim brojem natjecateljica - ove godine ukupno 39 - je postalo potrebno organizirati dvije polufinalne večeri.

Ako je vjerovati kladionicama, Njemačka bi ove godine mogla ponoviti uspjeh iz 1982. godine - s Leninom pjesmom "Satellite". A kad se uzmu u obzir loši rezultati proteklih godina, malo uspjeha Njemačkoj na Eurosongu zasigurno ne bi škodilo.

Autori: Matthias Klaus / Marina Martinović

Odg. Mehmed Smajić

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5620234,00.html

29.05.2010.

HODOČAŠĆE U TORINU

Hristova košuljica*

 
 

Više puta je dokazano da je košuljica falsifikat - bila je veoma sumnjiva još 1400. godine - međutim to uopšte nije umanjilo njen značaj. Naprotiv: pohranjena je u škrinju u jednoj crkvi u Torinu, da bi je izneli svakih deset do petnaest godina na gledanje. Ovo je ta godina: košuljica je izložena u centralnoj crkvi na centralnom trgu, do 23. maja.

       

Od 10. aprila ove godine, Torino je postao grad meta čudnih turista i lutalica: beskrajan protok sveta, domaćeg i stranog porekla, starih i mladih, religioznih i manje religioznih. Tu su katolici, ali i vernici ostalih ispovesti.

Ova povorka se kreće kraljevskim pravolinijskim ulicama grada, inače prve prestonice Italije. Italija će proslaviti 150. godišnjicu ujedinjenja sledeće, 2011. godine. Zapravo stanovnici Torina se pitaju da li će uopšte ta godišnjica postati zvanična proslava s obzirom da se premijer desničar Silvio Berluskoni veoma trudi da zemlju podeli na sever i jug, bogate i siromašne, lokalne i strance. Sa separatistima "Lega nord" na vlasti, na ujedinjenje Italije gleda se kao na nesreću a ne povod za istorijsko slavlje.

Svet koji luta ulicama Torina, međutim, nije ovde iz političkih razloga. Ovde su da vide Hristovu košulju: komad tkanine najslavnijeg mučenika na svetu, posle njegovog raspeća. To je međutim legenda: naučna/istorijska istina je da je ovu krhku odoru od pamuka, nepoznatog porekla, zapravo donela u ove krajeve Anne de Lusignan, princeza od Kipra i grofica od Savoja. Godine 1452. Anne je kupila košuljicu od jedne druge žene, udovice Jeanne Charney po cenu jednog omanjeg zamka. Anne je izgleda kupila ovu relikviju kao izraz svog hira, a bila je poznata po svojoj ekstravaganciji. Međutim, grofica Anne je time napravila jedan od najvećih turističkih poslova u celoj italijanskoj istoriji.

    

Više puta je dokazano da je košuljica falsifikat - bila je veoma sumnjiva još 1400. godine - međutim to uopšte nije umanjilo njen značaj. Naprotiv: pohranjena je u škrinju u jednoj crkvi u Torinu, da bi je izneli svakih deset do petnaest godina na gledanje. Ovo je ta godina: košuljica je izložena u centralnoj crkvi na centralnom trgu, do 23. maja. Turisti su mnogo meseci unapred rezervisali sve što je potrebno: beskrajni su redovi ispred crkve, mogu se čuti raznorazni jezici. Ova masa ljudi je tako gusta i organizovana da su Romi koji prose nestali sa svojih uobičajenih pozicija pred najezdom nepoznatih. Ne znam zašto: možda zato što su se svi pretvorili u skromne prosjake pred tom čudesnom tkaninom.

Drugog maja, sam papa je posetio Torino da bi se poklonio košuljici. Jedinstvo između rimske crkve i italijanske države skoro nikad nije bilo tako jako kao ovih dana, možda zato što obojica, papa Benedikt i njegov saveznik Silvio Berluskoni, imaju problema sa velikim seksualnim skandalima, bilo sa prostitutkama ili sa pedofilima. Za vreme jednodnevnog boravka, niz antipapinskih protesta održan je u ovom prelepom gradu, prestonici dinastije Savoja, prestonici industrije Fiat i danas kulturnoj prestonici sjedinjene Italije. Od ateista, komunista, do gejeva i lezbejki, narod je glasno i duhovito protestovao po sporednim ulicama Torina - koje nisu bile zatvorene zbog protoka mnogobrojnih vernika i pape.

Vernici izgledaju vrlo posebno ovih dana u novom milenijumu. Ne ponašaju se niti izgledaju posebno religiozni kao nekad: jedu dosta italijanske hrane, obučeni su u živahne boje, deluju vrlo srećni i dobrostojeći ako merimo po standardu u svetskoj krizi. Kao i svi drugi turisti koji se provode i ovi kupuju mnogo suvenira. Čitava jedna turistička industrija razvila se ovom prilikom: od majica do zidnih slika, kalendara, knjiga, smešnih predmeta... nezamislivih maštovitih dizajnerskih izuma povezanih sa parčetom tkanine sa jedva vidljivim likom Hrista i tragovima krvi.

Preostali članovi kraljevske porodice Savoja sedeli su u prvom redu prilikom papine posete. Ovi nekadašnji vladari su veoma nepopularni u Torinu danas, gradu radnika, inžinjera i umetnika. Rojalisti se terete za tesnu istorijsku povezanost sa fašizmom Benita Musolinija kad je i potpisan dogovor između crkve i države, il Concordato. Taj ugovor je delegirao niz ljudskih i građanskih prava (kao na primer abortus i razvod) crkvenim zvaničnicima.

Plemići Savoja porodice su živi naslednici Anne de Lusignan, žene koja je donela košuljicu i koja je rodila 19 dece za svoju dinastiju za svoje 43 godine života. Ova neverovatna avantura napravila je od Anne baku celog evropskog plemstva, iako se njena uloga vezana za košuljicu retko pominje. Egzotična krstaška princeza, koja je došla sa svog dalekog ostrva putem političkog braka, ostala je večna strankinja u podnožju planina Savoja. Do kraja lojalna svojim pratiocima sa Kipra, imigrantima, Anne je bila poznata po samovolji i lepoti, po tome što je skupljala muziku i umetnička dela, kao i poneki košuljak. Anne je donela Torinu, a možda i celoj Italiji najveći poklon koji stankinja ili strana nevesta može: simbol globalne kulture. Koji se pokazao kao trajni deo pop kulture.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-reportaza/37746-Hristova-kouljica.html

*Autorica teksta misli na mrtvački POKROV-plahtu-čaršaf


28.05.2010.

SAMA PALA, SAMA SE UBILA...

UMJESTO NOVOG POSTA
Ne, nije mi cuko pojeo svesku sa domaćom zadaćom, časna pionirska!
Imam za vas spremljen novi post, ali pošto se nešto vanredno desilo, mislim da će vam ovo biti od bolje koristi:
Mnogo volim špinat i sinoć sam uradila nešto što se kosi sa svim savjetima pa i mojim vlastitim - jela sam podgrijani špinat (sve ostalo su nijanse).  Cijelu noć je bilo "bogu dušu, bog je neće" jer nije tako baš lako ni umrijeti.
Zato, pamet u glavu i poslušajte starijeg i (sada definitivno)iskusnijeg.
Odoh sada nazad u krpice sa jednom povelikom šoljom čaja od "rahmetli nane".
Do skorog čitanja,
voli
tetkainternetka

27.05.2010.

KAD CAMPO GLEDA NERETVU

VRTOGLAVICA U DVORIŠTU

          Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
 
Ne voli Fikret Libovac patetiku i slavljenje njegovog djela u njegovoj blizini. Zato je prvi napustio svoju izložbu u Počitelju i pobjegao za Sarajevo. Navodno, bole ga bubrezi. Možda ga i bole, ali nije on otišao za Sarajevo zbog toga. Otišao je jer mu je bilo neprijatno; da je bila izložba nekog od njegovih kolega koje on poštuje, ostao bi posljednji. Tamo gdje su pravi radovi, umjetnik je suvišan
Na kamenu skakači od žice. To izložbu u Počitelju ima Fikret Libovac, umjetnik iz Sarajeva. Pored skakača, na bijelom zidu stoji i rad „Campo gleda Bentbašu“. A to je sve unutra, u galeriji „Mlaz“ našeg prijatelja Zlaje i njegove žene, Amerikanke Gine. Njih dvoje pokrenuli umjetničku koloniju odmah ispod stare počiteljske kule. I pozvali Fikreta Libovca da izloži nešto od svojih radova.
    

Kod Libeta ima svega za pogledati. Donio je on svoje skakače, rahmetli Campu, ali i svoje ptice, također od žice. Eno njih u hladu ispred kuće; pokisli na jurjevskoj kiši, ali jednako gordi i ponosni, kao i onda kad ih je Libovac prvi put  izlagao, u onim „sjajnim danima opsade Sarajeva“, a  koji su trajno obilježili memoriju i umjetnost ovog velikog bosanskog slikara i skluptora novog vremena.
      

Skakači, Campo i ptice. Ovim radovima,  o kojima su već ispisanih ozbiljni redovi kritika i recenzija, nekako pristaje da budu baš ovdje, u ovoj novoj likovnoj koloniji podno Počitelja. Okolo ovih radova skupilo se raznog svijeta; jedni su tu zbog Fikreta, drugi zbog Zlaje i Gine, treći zbog Počitelja, četvrti zbog proljeća koje je konačno stiglo. Slovo drže Fikret Novalija i Admir Mahić, pjesničko nadahnuće naleti i Ahmedu Buriću, pa i pročita i on nešto što je već ranije prijateljski posvetio Libetu.  Za ukus većine nešto previše govorne poezije, ali stvar spašava kiša, pa se i taj zvanični dio programa završi bez previše patetike, svojstvene ovdašnjim otvaranjima kulturnih i umjetničkih događaja.
   

Upravo su Fikretu Libovcu patetika i malograđanska uljudnost strani. Na pamet mi pade njegova izjava šta će reći nekima od malograđanske gamadi koja posjećuje izložbe po sarajevskim umjetničkim prostorima. „Dočekat  ću ga lično na vratima i reći – kud si kren'o, koju pičku materinu“ – zna reći Fikret Libovac sa cigarom izmeđe sijede brade i brkova. Može neki neupućeni poznavatelj njegovog lika i djela sad pomisliti da je ovdje riječ o kakvom neotesanom jalijašu u umjetničkoj odbori. Jok, on jest ponosni Krajišnik, ali ne nimalo neotesan i grub. Ako ćemo pravo govoriti, Libe je jedan od najnježnijih  umjetnika koje sam ikada upoznao; njegova već sijeda brada sve govori o njemu, kao i boja njegovog glasa kad o nečemu važnom zbori.  Pa, čak i onda kada galami i psuje na svijet oko sebe.
A tek njegovi radovi od žice – koliko tu ima emocija, srca, krvi i znoja . Upravo tako, žica puna emocija, srca, krvi i znoja. Ima i drugih dobrih majstora, mada ne tako dobrih kao što je Libovac, koji znaju raditi sa materijalom poput žice, ali umjetnika koji znaju u materijal, u žicu, unijeti ljudsku emociju i krv, nema puno. Njegove ptice imaju emociju, tugu, memoriju na ta nesretna bosanska vremena koja su iza iza nas (jesu li?), dok njegovi skakači od žice imaju krv u sebi dok lete prema Miljacki, Neretvi ili pravo u asfalt, kao nevine žrtve u pokušaju da izbjegnu poniženje, silovanje ili smrt bez otpora. Zato Fikretovi radovi od žice, njegove ptice i skakači, imaju ostaju zauvijek zabilježni u memoriji (post)opsadnog stanja u Bosni koje nažalost još uvijek traje i trajat će, onako andrićevski, ko zna do kada. Tu je i Campo koji sve to gleda i čudi se otkud se izmili ovoliko gamadi oko nas posljednjih dvadesetak-tridesetak godina.  Zato je odlučio i da ode od nas, ali eto, ne da mu Fikret Libovac, nego ga drži tu da ostane nekako sa nama. Makar i u slici od žice.
                 
 
„Campo gleda Bentbašu“ je rad  u kojem vidimo Libovca kao umjetnika koji zapaža detalj poput Abdulaha Sidrana, daje mu poetsku snagu ali i humornu, vic dimenziju.  Ta vrste intervenije u naslovu govori i o vitalnosti duha kod ovog umjetnika; one vrste vitalnosti koje pametni teoritičari umjetnosti najrađe zovu posmodernistički damar ili senzibilitet.
Ne voli Libovac patetiku i slavljenje njegovog djela u njegovoj blizini. Zato je prvi napustio svoju izložbu i odmah pobjegao za Sarajevo. Navodno, bole ga bubrezi. Možda ga i bole, ali nije on otišao za Sarajevo zbog toga. Otišao je jer mu je bilo neprijatno; da je bila izložba nekog od njegovih kolega koje on poštuje ostao bi posljednji. Tamo gdje su pravi radovi, umjetnik  je suvišan.
Nama nakon svega nije preostalo ništa drugo nego da odemo kod Mute, na jednu-dvije.
 
Obavezno pogledajte VIDEO PRILOG: Gorana LONČAREVIĆ 
 
 
http://www.fotke.hr/a-2858-libovac-fikret--umjetnicki-atelje-akademija-sarajevo.aspx
26.05.2010.

PIŠI KAO ŠTO PUCAŠ - NASTAVAK

 DOKTOR ZA DUŠE II

(Prvi dio:  http://tetkainternetka.blogger.ba/arhiva/2010/05/24/2500846 )                 

            Miljenko Jergović

Zbunjen i izgubljen

U svojim prvim govorima Karadžić je djelovao zbunjeno i izgubljeno, kao da mu je zbog nečega neugodno ili kao da ga je netko na prevaru naveo da stane na čelo srpske stranke. Kao da je zasjeo u stranačku centralu Zelenih kojoj je netko, preko noći, i na prevaru promijenio ploču sa imenom. Čak bi povremeno govorio iz istog onog osjećaja i na isti način kao na Skupštini Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

No, kako je vrijeme prolazilo i kako je češće govorio sve se više oslobađao sprega koje su ga držale, glas mu je postajao grublji, a podjela ljudi na Srbe, Hrvate, Muslimane jasnija. U jesen 1990, neposredno pred prve višestranačke izbore, već je govorio o ugroženosti srpskoga naroda, Kosovskoj bitki, Drugom svjetskom ratu, ustaškim zlodjelima i namjeri Srba da ne prepuste niti jedan pedalj zemlje na kojoj žive. Uspostavio je logiku po kojoj o budućnosti nekog grada relevantnije moraju odlučivati tri posto Srba, nego devedeset i sedam posto Muslimana i Hrvata. Naučio je urlati i cijeli svijet bio je njegov.

U studenom iste godine sretao sam njegove prijatelje kojima nije bilo jasno što se s Karadžićem dogodilo. Najprije su vjerovali kako je u pitanju neka greška koja će brzo biti ispravljena, te će se pojaviti opet onaj stari Radovan. Nakon toga počeli su fabulirati o Karadžićevoj tajnoj suradnji s policijskim i vojnim špijunskim službama u vrijeme kada se predstavljao dobrim i normalnim, u vrijeme kada im je bio pravi prijatelj. Na kraju su zaključili da je poludio. Do rata je bila ostala još čitava godina.

Ne vjerujem da je Karadžić poludio, niti se iz temelja promijenio. Promijenile su se samo okolnosti, a to najbolje i najtočnije potvrđuje njegov brzi razvoj od ekologa do naciste. Naime, ne čini mi se da ljude ima smisla dijeliti na dobre i loše, niti na one koji u sebi imaju potencijala da postanu Hitleri, Staljini i Karadžići, te druge koji mogu biti samo njihove žrtve.

Svakodnevno ulicama svih gradova svijeta šetaju potencijalni zločinci, potencijalni inicijatori "konačna rješenja". Najveći antisemiti pozivaju na nedjeljne ručkove svoje židovske prijatelje, budući Hitleri raduju se malim stvarima, dječijim crtežima i pjesmicama o prirodi i proljeću. Staljini odlaze na skijanje na Alpe. Eno ih kako hukću u svoje pomodrjele prste čekajući žičaru da ih odvede na vrh brijega.

Kada je mladom stručnjaku za Dantea, asistentu na sarajevskom fakultetu, umro otac, prvi mu je javio njegov stariji kolega, profesor i stručnjak za Shakespearea. Ponudio mu je svaku pomoć. Razvozio svojim autom ljude na dženazu. Skrušeno stajao nad otvorenim grobom nad kojim je hodža govorio islamsku molitvu za pokojnika. Samo pola godine kasnije, taj profesor, stručnjak za Shakespearea, pucao je iz topova na svog mladog kolegu, stručnjaka za Dantea, i govorio o "etničkoj rekompoziciji" koja je trebala biti akademski i uglađeni termin za - genocid.

I kako se to moglo dogoditi. Odgovor je žalosno jednostavan. U velikom zločinu puno je manje strategije i planiranja nego u sasvim običnom i sitnom ubojstvu iz koristoljublja. Potrebno je samo prepoznati onaj čas kada društvo pod vanjskim ili unutarnjim pritiscima prestaje poštivati pravne norme. Radovan Karadžić se razvijao u zločinca čineći, korak po korak, ono što je bilo dopušteno. Dok god je postojala prisila koja je normirala legalizam, on je bio legalista. On nije želio biti asocijalan tip koji bi se ponašao mimo društvenih normi.

On je zapravo tako sličan čovjeku iz vašeg susjedstva kojeg svakog jutra srećete na stubištu i za kojega  možda i ne znate koje je nacionalnosti. To ćete saznati tek u apokaliptičnom času kada popuste sve stege i kada zakon i strukture koje ga garantiraju i provode prestanu biti mjerilima društvenoga ponašanja.

Osobni i društveni moral su za ovu priču potpuno nevažni. O njima možemo govoriti samo dok izvan svega stoji pravnost i pravna država. Osobni i društveni moral mimo toga postaju jadnim i bijednim monopolom žrtava koje su najčešće vrlo zbunjene činjenicom što im je netko stavio nož pod grlo. Prepreka tom nožu, još jednom valja ponoviti, nije moral, nego je prepreka zakon i pravo.

Radovan na Bajramu

Radovana Karadžića sam, nakon što je postao predsjednik Srpske demokratske stranke, sreo još samo jednom. Već je bio u naponu svoga šovinizma, ali se još uvijek nije latio oružja. Opet je bilo proljeće, ili možda kasna zima, 1991. U prostorijama Muslimansko-bošnjačke organizacije upriličen je prijem u povodu Bajrama. Praćen Momčilom Krajišnikom i trojicom tjelohranitelja pojavio se on.

Domaćini su mu pristojno pristupili. Razgovarao je tako Radovan sa političkim vođama svojih budućih žrtava.

Gledao sam ga sa sigurnog rastojanja. Nisam se imao namjeru pozdravljati. Najprije, bio mi je odvratan jer sam se plašio njegovih prijetnji, a osim toga već sam u novinama napisao nekolicinu članaka u kojim sam ga sa svih strana dobro izvrijeđao i ismijao.

Možda je šteta što nisam čuo o čemu su razgovarali, premda mi je razlog i smisao razgovora jasan. Naime, političari uvijek i svugdje imaju iluziju kako je protokol važan koliko i sveta misa za svećenike. Po protokolu Radovan Karadžić pozvan je na bajramski prijem. Isto tako, političari vjeruju kako je politička strategija iznad svakog morala i pristojnosti, te zato i prihvaćaju mržnju kao dio nečije strategije (zar bi mimo toga europski parlamentarci sjedili u Strasbourgu u istim klupama sa Žirinovskim?).

Sposobnost lagodnog i opuštenog razgovora s političkim neprijateljem, koji je šovinist, u politici se naziva tolerancijom, ali samo dok ne izbije rat. Tada se ista stvar, retroaktivno, imenuje kao naivnost, glupost, kolaboracija... Da Hitler kojim slučajem nije napao Veliku Britaniju i Francusku, tj. da su mu osvajački apetiti iz taktičkih razloga krenuli ka Istoku, Chamberlain i Daladier bi bili proglašeni genijalnim političarima o kojima bi se pisalo kao što se danas piše o Churchillu, a Churchill bi vjerojatno bio proglašavan za mahnitog ratnog huškača.

Da nije prečesto izigravao mirovne sporazume, Radovan Karadžić bi danas, bez obzira na genocid koji je strasno provodio, bio uvaženi i ravnopravni partner u svim razgovorima diljem europskih političkih i intelektualnih salona. Na bajramske prijeme vjerojatno ne bi bio pozivan ako ih ne bi organizirao kakav zapadnjački mirovnjak koji bi, u plemenitom cilju mirenja, pozvao i Karadžića da pije i objeduje nacionalne specijalitete svojih leševa.

Slika zločinaca, nažalost, nije onakva kakvom je žele prikazati oni koji su zločin preživjeli ili o njemu iz različitih znanstvenih i umjetničkih aspekata svjedoče. Radovan Karadžić, taj "doktor za duše", koji je smirivao bosansku književničku družbu pri njezinim anarhoidnim egzaltacijama, danas je na istom mjestu i u istom duhovnom i povijesnom prostoru kao i Adolf Hitler.

Stoga sam spremniji povjerovati kako je i Hitler bio prijazan čovjek koji je volio djecu i pse (Radovan je nekad imao mačku u svome sarajevskom stanu), nego što mi se čini da je bio onako lud i histeričan kakvim ga danas predstavljaju. Ludi i histerični ljudi mogu počiniti samo individualne zločine. One velike i najstrašnije zločine genocida i holokausta pokrenuli su i izvršili prijazni i dopadljivi ljudi kojima su odsustvo društvenih normi i planetarna prijetvornost omogućili da ostvare sav mrak svojih duša.

Razlika između Karadžića i Hitlera je samo u tome što je Karadžić raspolagao manjom mašinerijom (ljudskom, naravno) za ubijanje; i jedan i drugi ubijali su bez ikakvih dvojbi i bez imalo zadrške. Ubijali su do posljednjeg daha, do posljednjih snaga. Više uopće nije važno koliko je to tko spreman priznati i koliko će do kraja vremena biti onih koji će naći razloge da zločine opravdaju, relativiziraju ili ih pripisuju ludim ljudima, psihopatama i manijacima.

Teško je prihvatiti da je ubojica bio sličan tebi, te da nije važno što je bio slab pjesnik ili slab slikar, niti što je svom sinu baku nadomještao uspješnije nego što su to znali tvoji roditelji, no to bi se na kraju ipak moralo prihvatiti. Zločin ne dolazi iz pakla, niti zločinac o paklu nešto zna.

Mladi stručnjak za Dantea, koji danas u Parizu radi kao soboslikar, zvao se Muhamed.

Izvodi iz teksta: Piši kao što pucaš, Miljenko Jergović, BH Dani, 28.07.08.
ispravka :Mladi strucnjak za Dantea ne radi u Prizu kao soboslikar,nego na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao redovni profesor na odsjeku za knjizevnost.Radi se o profesoru Muhamedu Dzelilovicu.
Komentar napisan 29. maja, 2010. u 23.45 - Gost_4325
25.05.2010.

DANAS U PODNE

DAN MLADOSTI:

Šest štafeta iz šest gradova bivše Jugoslavije primit će Titov unuk

Šest štafeta mladosti iz šest gradova bivše SFRJ u utorak u podne, na platou ispred Muzeja 25. maj, primiće Josip Joška Broz unuk nekadašnjeg jugoslovenskog predsjednika.
http://depo.ba/hronika/~s-est_~s-tafeta_iz_~s-est_gradova_biv~s-e_jugoslavije_primit_~-c-e_titov_unuk



                   NEKAD BILO I NIJE SE (JOŠ) ZABORAVILO!
25.05.2010.

MEMORIJA PAMĆENJA: "JOŠ UVEK PAMTIM..."

Štafeta mladosti
 
       Mile Mileusnić
 

Mogu zamisliti kako će se ova priča činiti današnjim klincima, kada i meni (kao svedoku dešavanja) izgleda potpuno nestvarno... bajkovito...
Titov pionir postao sam 1976. godine. Na glavu su mi stavili kapu sa petokrakom, oko vrata vezali crvenu maramu, a u ruke tutnuli knjižicu... U školi su nam držali "pionirske" časove, a mi smo (ni krivi ni dužni) uvučeni u nešto čega nismo bili svesni. Pisali smo sastave, crtali i recitovali, a sve na jednu temu (u par varijacija): "Tito - to smo svi mi", "Tito heroj", "Druže Tito, hvala ti što postojiš"... Tito je bio glavni junak u tadašnjem nastavnom programu. "Kočoperio" se sa prvih strana gotovo svih udžbenika i to uvek u drugačijem izdanju (muzičar, pisac, metalac, lovac). 
Rođendan tog čoveka-boga proslavljala je (a zar ste sumnjali) cela nacija... Pardon ! Cela zajednica zbratimljenih naroda i narodnosti i to na vrlo neuobičajen način... kao Dan mladosti ! Danima pre tog dana (25.maja) uzduž i popreko lepe (tamo daleke) naše domovine, hiljade radnika, omladinaca, vojnika, rudara, pastira, i poštenih profesora, inženjera i doktora, svojim su rukama prenosili jedinstven dar predsedniku - Štafetu mladosti ! Bila je to nekakva drvena, a kasnije metalna palica...
A u mestima kroz koja je prolazila ta famozna štafeta (mi deca voleli smo da kažemo "pašteta") bila je prava fešta. Na trgovima - bine, muzički programi, recitali, folklor i desetine "palica" koje su donosili radnici iz lokalnih firmi i raznoraznih organizacija...

               
U Kuli se sve, najčešće, odigravalo na prostoru ispred gradskog hotela (danas parking) i to pre podne, u toku radnog vremena (i lepo i korisno)...
Mi deca dovođeni smo iz škola i postrojavani u prve redove... Nikad nisam voleo takve parade, pa bih najradije "odmaglio" prema kući, ubrzo nakon što bi moje prisustvo postalo uočljivo. Propuštao bih tako pesmu i igru razdraganih proletera i "govoranciju" njihovih predstavnika u organima vlasti.
Ipak, dva dočeka ostala su mi u posebnom sećanju. 1977. i 1985. godine, kada je štafeta "noćila" u Kuli. Dočeci su tada organizovani na fudbalskom stadionu, u večernjim (noćnim) satima, uz bogatiji program. Naročito pamtim nastup niške grupe "Galija", kada su, posle jednoipočasovnog uštimavanja, nastupili i poručili Titovoj omladini: "Ma digni ruku !"
Praznik je svoje veliko finale imao na stadionu JNA 25.maja u Beogradu. Održavao se slet, a mi bismo, kao omađijani (ili zbog nedostatka tv ponude), prenos celog događaja pratili posredstvom televizije.
Ko zna koliko bismo još uživali u hipi šarenišu socijalističkih heroja da se nisu oglasili Slovenci sa predlogom da se proslava "reorganizuje" i prilagodi ukusu mlade generacije, a štafeta i slet ukinu. Ovakva zalaganja izazvala su ogorčenje i žestoku reakciju slobodar(n)skog srpskog naroda. Ipak, kako smo se ubrzo radije opredelili za živog, nego za mrtvog vođu, i u Srba je interes za štafetom vrlo brzo splasnuo...
Ostala je da živi samo uspomena na ta divna vremena, ali divna ne zbog sleta i štafete, već zbog osmeha, vedrine, optimizma i naravno... punih novčanika.

http://mileusnic.50webs.com/osnovne/secanje2.htm 

24.05.2010.

PIŠI KAO ŠTO PUCAŠ

DOKTOR ZA DUŠE
 
                                
             Miljenko Jergović

 

U proljeće 1989. postao sam član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Tog dana sjedio sam pokunjen u posljednjem redu drvenih klupa, u zgradi sarajevske Vijećnice, one iste koja će u kolovozu 1992. nestati u ratnom plamenu i među čijim će ruševinama Zubin Mehta dirigirati Requiem.

Oko mene je trajala vika, vikali su novi i stari članovi, više nitko nije vodio računa o Dnevnom redu, pisci su se žalili na stambene probleme, autorske honorare i tretman društva. Nitko nikog nije slušao, željeli su se isprazniti od svih zimskih i životnih frustracija, a godišnja Skupština im je bila idealnom prigodom. Više su sličili gomili pijanaca i luđaka, nego ljudima koji imaju društvenu misiju koja je na poleđini članske kartice bila definirana ovim riječima:

"Članovi Udruženja književnika Bosne i Hercegovine svojom stvaralačkom aktivnošću, a na principima socijalističkog samoupravljanja, svojim programskim načelima obavezuju se da će: U duhu programskih načela Socijalističkog saveza radnog naroda (čiji su konstitutivni dio), Saveza komunista Jugoslavije i Statuta Udruženja sve oblike književnog stvaralaštva uključivati u društveni život i tako doprinositi unapređenju književne djelatnosti, kulturne i opšte nadgradnje samoupravnog socijalističkog društva."

I usred te vike i dreke, pri kojoj su već počele padati teške riječi i uzajamne prijetnje, govornici je prišao krupni, prosijedi muškarac i laganim pokretima dlanovima, kao da duhanski dim potiskuje ka zemlji, pokušavao smirivati masu. U prvi čas nisu ga ni primjećivali, no nije odustajao. Njegov izolirani mir naspram divlje književničke gomile kod promatrača iz zadnjih klupa mogao je izazvati smijeh. Kao kad bi netko usred derbija nogometnog prvenstva, pred prepunim gledalištem uzbuđenih navijača, počeo izvoditi vježbe yoge.

No, vika je ubrzo počela jenjavati. Nakon tridesetak sekundi umirivanja urlala je još samo nekolicina potpuno alkoholiziranih pisaca koji baš i nisu bili svjesni onoga što se oko njih zbiva.

- Smirimo se ljudi! Vodimo računa o sebi! Oko svega se možemo dogovoriti! - izgovarao je kratke, jednostavne rečenice ne prestajući dlanovima milovati zrak.

- Što ovaj hoće? - upitao sam nepoznatog do sebe.

- To je doktor - odgovorio mi je, ne skidajući pogleda sa smiritelja.

- Koji doktor? - upitao sam kolegu koji je već padao u trans.

- Doktor za duše. Radovan Karadžić - odgovorio je, ne izgovarajući riječ psihijatar jer ona očito nije odgovarala ritualu koji je upravo tekao.

Nekoliko dana kasnije održavali su se Sarajevski dani poezije, manifestacija književničkog čitanja i razgovaranja koja se zbivala svakog proljeća i na koju je sa svih strana svijeta i Jugoslavije dolazila poetska vojska spasa. Kubanci, koji su donosili svoje pjesme u slavu Castra i prirodnih ljepota; Rusi koji su mrzili komunizam i Rusi koji su voljeli komunizam; Amerikanci za koje nitko nije čuo i Mark Strand, koji nam je bio predstavljen kao jedan od najvećih američkih pjesnika; Albanci sa Kosova koji su pjevali o orlovima i pravdi; Manolis Anagnostakis, Grk koji je svojedobno bio osuđen na smrt; anonimni Bugari, Gruzijci, Moldavci, Talijani, Turci; a jedne je godine došao Hans Magnus Enzensberger.

Razmilili bi se po domovima kulture, studentskim centrima, osnovnim školama i fakultetima, te vođeni od ljubaznih domaćina čitali svoje stihove i svjedočili o književnom činu pred publikom koja se sve do pada komunizma nije odricala druge najvažnije strasti (prva je institucija), a to su bile manifestacije. Sve što je tradicionalno, što se ponavlja svake godine (ili svake dvije, četiri...) nije moralo nositi u sebi nikakvog smisla, ali je ipak bilo beskrajno važno: Sarajevski dani poezije kao i takmičenje u stolnom tenisu radnika metalostrugara.

Te, 1989. godine svoje stihove na središnjem i najvažnijem čitanju, među dvadesetak domaćih i svjetskih pjesnika, recitirao je i doktor za duše Radovan Karadžić. Sjedio sam u publici i slušao. Karadžićevi stihovi bili su tvrdi, ružni i nemoćni, okupljeni oko besmislenih i lažnih metafora koje nisu mogle izdržati težinu riječi koje su se gomilale i padale po njima, gušeći pjesnika i publiku i ne ostavljajući nikakve dvojbe kako se radi o nemoćnom piscu koji za pisanje ne nalazi ni unutarnjeg razloga, ni stvarne potrebe.

Samo tri godine kasnije oko njegovih će se pjesama okupiti sva sila književnih teoretičara, psihodramatičara i psihoanalitičara pokušavajući u tim ubogim stihovima pronaći Karadžićeve razloge za rat i ubijanje. Oni ne prihvaćaju kako u njegovim pjesmama ne postoje nikakvi razlozi, osim ako nekakav razlog nije u utopljeničkoj borbi da se pod svaku cijenu bude pjesnik.

Pravo na loše knjige

Književna kritika je više disciplina proizišla iz bontona, nego autonoman žanr kojem je cilj procjenjivati književnost i razvrstavati je po kvaliteti i smislu. Tako je i Karadžić u svoje vrijeme, tokom sedamdesetih i osamdesetih, doživljavao pozitivne kritike svojih pjesama i to pisane rukom i glavom vrlo ozbiljnih ljudi koji su vjerojatno bili svjesni kako hvale nešto što pohvalu ne zaslužuje. No, oni zapravo skoro i nisu pisali o tekstu, nego o osobi koja je tekst potpisivala.

A osoba Radovana Karadžića je u književnom životu bila skoro neprijeporna. On je smirivao one koji su vikali, on bi se uvijek našao pri ruci ako bi koga od pisaca trebalo smjestiti u bolnicu (radio je na Psihijatrijskoj klinici bolničkog centra Koševo), on je svojim kolegama dolazio na promocije, čitao njihove knjige i nije bio nepristojan i zajedljiv. Kao takav imao je pravo pisati loše knjige.

Nakon književnih večeri obično se odlazilo u kavanu, na piće za rastanak. Tako je i nakon tog čitanja na Sarajevskim danima poezije Radovan Karadžić pozvao nekolicinu svojih kolega u kavanu "Pošta". Ne znam je li baš pozvao i mene ili sam im se iz čiste znatiželje nepozvan priključio, ali je činjenica da sam sjeo za književnički stol i naručio pivu.

Razgovor je bio ugodan i tih, a za divno čudo nije se ticao književnosti. Karadžić je pričao kako mu je prije nekoliko dana umrla punica. U nekoliko je riječi i sa uobičajenim građanskim otporom prema takvim ritualima opisao sprovod, a onda je dugo govorio o svome sinu koji je bio za baku jako vezan. Sin je bio vrlo potresen i utučen, a Radovan se služio psihološkim trikovima da mu u prvo vrijeme odagna misao na baku, te potom da u duši teenagera relativizira i razmekša strah od smrti. Obrazlagao je svoju taktiku biranim riječima, bez namjere da svoje pjesničke prijatelje fascinira psihoterapeutskim umijećem koje se, međutim, podrazumijevalo. Slušao sam ga i razmišljao o sebi i svojim životnim tugama.

Smrt djeda i bake svojedobno sam proživio odbijajući od sebe svaku majčinu i očevu nježnost. Oni nisu bili dovoljno vješti da bi mi se mogli približiti. Oni nisu bili Radovan Karadžić.

Fascinacija psihijatrima jedna je od logičnih posljedica institucionaliziranog ateizma. U trenucima nesreće, unutarnjih tjeskoba i depresija poželio bih nekoga kome bih se ispovijedio i koji bi mi onda uzvratio sa dvije-tri moćne, ljekovite rečenice. No, ipak se nikad nisam osjećao tako loše da idem psihijatru. Ili mi se činilo da se ne osjećam toliko loše. Uostalom, kada je počeo rat i kada su svi ispovjednici bili jako daleko, uspio sam pomoći samom sebi, tako da mi se danas čini da mi psihijatri nikad neće trebati. Možda tek kardiolog.

U rano ljeto 1990. Radovan Karadžić se našao u Inicijativnom odboru za osnivanje stranke Zelenih Bosne i Hercegovine. Novine bilježe da je tada rekao kako se njegova ljudska suština opire ograničavanju čovjeka na nacionalnu pripadnost i kako on nikad u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini ne bi mogao biti članom nacionalne stranke.

Mjesec dana kasnije osnovana je Srpska demokratska stranka, a za njenog predsjednika izabran je Radovan Karadžić. Od ljudi nikad nisam niti očekivao da budu dosljedni, pogotovo ako imaju problema sa poslom kojim se žele baviti, a Karadžić je imao problema s poezijom. Osim toga, nakon definitivnog pada komunizma našli smo se u nekoj vrsti vakuuma, na pustom polju na kojem je svaki čovjek, ovog puta bez pomoći partijskog komiteta, morao sebi naći neko mjesto. U tom smislu, od Zelenih do nacionalista bio je samo jedan korak kojeg je bilo lako preći jer se postkomunističko društvo nije opiralo kontraverzijama i inverzijama.

Svi ljudi, svaki čovjek našao se u prilici da mijenja svoju duhovnu i životnu poziciju, kao što se mijenja mjesto stanovanja, nakon što kuću ili stan uništi elementarna nepogoda. A komunizam u nas nije srušen logikom unutarnjih promjena u društvu i ljudima, nego je srušen kao posljedica tihe i nježne elementarne nepogode. Jednostavno, nakon što je umro Tito, bio srušen Berlinski zid, pala sovjetska imperija i u dreci i vici se srušile sve institucije sistema, komunizam je morao nestati.

Druga je stvar što je u isto vrijeme s Istoka, iz Beograda krenula Miloševićeva nacional-komunistička mašinerija koja je u padu komunizma vidjela mogućnost za rušenje federativne Jugoslavije i uspostavljanje etnički čiste, nacionalne države srpskoga naroda koja bi zapremala veći dio umiruće jugoslavenske federacije.

N.B.  Nastavak slijedi

Objavljeno u časopisu BH Dani, 27.07.2008.


23.05.2010.

BOSNA KAO MUZA(RA)? (UZ VISKI I JASTOGE...)

Prazne priče i pune cijevi

 
       Autor: Aleksandar Trifunović*
 
Postoje krajevi na koje nikad ne pomislite. U skladu s tim ne planirajte otići tamo. Krajevi i mjesta u koje dolazak civilizacije ne znači ništa i koji žive sami za sebe, ma šta se dešavalo u okolini.
Ako slučajno zabasate u takav kraj veoma brzo zapazite da je priroda netaknuta, vazduh čist i da je voda dobra. Najčešće tu i nema ničeg drugog osim nabrojanog. Uslikate se i odete. Ako vas neko nepitanog pošalje na takvo mjesto na neko vrijeme ubrzo se iznenadite svim čim se već možete i trebate iznenaditi.
Dosadno vam je pa se prihvatite pisanja, nečeg što će kada odete, ako bude sreće, neko objaviti kao knjigu. O Bosni recimo....
U mnoštvu takvih knjiga pisanih o Bosni, najinteresantnije su one pisane perom u rukama "stranih" vlastrodržaca o ovo malo nesrećne i blesave zemlje. Pošto je Bosna najmanje kroz istoriju odlučivala sama o sebi, autora ovih pisanija bilo je mnogo, od svuda i svakakvih: vojnika, lutalica, oficira, ambasadora i opunomoćenika zajednica i država, velikih predstavnika i malih predstavnika.
Zavirimo za ovaj put u samo nama savremen period i nama znane autore....Obavezne!
Teme urađenih štiva su najčešće izgovori pisani visokoumnim jezikom i patetičnim žalom za nedostatkom vremena za još koji eksperiment nad odavno iz-eksperimentisanim narodom. Nasmijana slika na koricama knjiga sa potpisom - narodu Bosne I Hercegovine- a u posebnoj zahvalnici nađe se prostor za kuvara, ćuku, baštovana, žensko osoblje u misiji i sve koji su svojim radom doprinjeli da život u Bosni odlazećeg bude što prijatniji.

Detalji koji skreću pažnju u knjizi dotiču se susreta sa najvećim brojem domaćih kreatora ludila u kom se nalazimo. Najinteresantniji nisu ni ukori niti prijetnje, pozivi na odgovornost onima koje smo izabrali, a oni ih opet kudili i smjenjivali. Detalji kada su provodili vlast i ovlašćenja. Naprotiv.
Odlazeći pisac, izabrane, u pisaniju predstavlja kao svoje poznanike, čudne i neodgovorne doduše, ali ipak ljude, sklone druženju uz pjesmu i šalu, kapljicu i šah. Razgovori puni osmjeha i obrta, ljutnje koje je brzo nestajala, gužvanja karata i crtanja granica, pisanja zakona uz viski i jastoge.
Dogodovštine koje su umjesto kao skeč bile servirane kao direktni pogodak u nečije živote.

A kada je već blizu trenutak završetka pisanija i trenutak pred polazak kući dođe i vrijeme da poruče da su mladi budućnost ove zemlje. Da se zna.

A unazad petnaest godina mladi ove napaćene zemlje imaju priliku isključivo da učestvuju u gotovim rješenjima, kreiranim i ponuđenim od "predstavnikovih" vršnjaka i drugara iz knjige. Godinama unazad mlade ove zemlje svakodnevno zaskaču razni smutljivci skriveni u dubokoj, toploj pozadini nekad političkih, drugi put ratnih frontova, te prosto i neometano produžuju tragediju odrastanja i sazrijevanja jedne, to već slobodno možemo reći, zauvijek izgubljene generacije. Razni Bobani, Radovani, Alije, te njihovi sadašnji nasljednici nisu im ponudli ništa do praznih priča i punih cijevi za neke nove obračune u kojima bi oni opet uživali, onanišući tuđim životima i sudbinama.

Izmrcvareni statiranjem u horor ostvarenjima u čije kadrove godinama ulaze nepitani, izgubili su odavno želju za glavnim ulogama u nekim ljepšim filmovima. A autori knjiga sa početka teksta sa režiserima našeg horora bili su u svakodnevnom, radnom kontaktu.
Savršeni i veoma dobro plaćeni asistenti, rekli bismo.
Odlaze prilično nezainteresovani za dalju budućnost ostvarenja, za završnu montažu materijala. Dovoljno je, pomisliće, da su napisali knjigu o snimanju, a od naših režisera su već sa početka preuzeli najefikasniji recept za dugovječnost- neodgovornost.
Što i ne bi bilo tako strašno da nisu prepustili završetak našeg filma slučaju, a svoju viziju zadali kao obaveznu lektiru. Najtajanstvanije i mračne enigme nisu ni pokušali riješiti i pitanje je kako se priča završava. A na nama je da je doživimo. Na žalost ili na sreću?!
Neodgovorena pitanja i tajanstvenost, istine o kojima se ne priča u nas, sami sebi prave scenario, prave mit. Scenario koji na ovim prostorima u prvi plan stavlja jame koje unuci balija, četnika i ustaša dopunjavaju ljudskim životima mnogo revnosije i žešće nego su to njihovi djedovi i babe radili u prvim djelovima priče. 

I zato, ako vas put nekada nanese u Bosnu, na koju nikada prije niste pomislili, prije nego što vam bude dosadno i počnete pisati knjigu, nagledajte se ove prirode, napijte se čiste vode iz rijeka i nadišite se savršenog vazduha. Ovdje ničeg drugog ni nema. Ali ako ne znate šta ćete u vašem pisanju sa ljudima koji ovdje žive, molimo vas, nemojte priču ni počinjati!
Ne toliko zbog stanja i kasnije prođe vašeg ostvarenja na bioskopskim blagajnama, koliko zbog gotovo pa sigurno značajno manjeg broja statista u slijedećem filmu o nama.

*Autor je glavni urednik donjeg časopisa

http://www.6yka.com/prazne-price-i-pune-cijevi


Zapis o zemlji by Dinno Kassalo
View more presentations or Upload your own.
22.05.2010.

MARČELINA I KEMICA

Sarajevo, ljubavi moja!

   Piše:  Slobodanka-Boba Duđerija
Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti. Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti. Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Kemala Montena.       
                               Photo:  Zlatko Badovinac  

"Sarajevo, ljubavi moja" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lišce anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Kemal Monteno - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM tko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštat na našem radiju!
- Pa šta fali, baš lipo čovik piva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' piva kako oće, ali neka piva TAMO a ne OVDI!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smija pivat ovdi, a?
- Zato šta je ovo HRVATSKA! I zato šta san ja Hrvatica! ETO zašto!
Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka? Ovaj anđeo plavih kovrča? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- Aj mala, bogati ne pizdi, nego mi pojačaj malo Kemala, nisam ovu pismu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni, modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.



21.05.2010.

ŠTA JE USTVARI BLAGOSTANJE?

Slike i vizije

Moram priznati da sam i ja svojevremeno imala sliku blagostanja i uspjeha koju sam nahranila do te mjere da je pukla.

 

     Piše: Natalie Luks

 
Zamislite da vam prijatelj, iz čistog mira i bez ikakvog posebnog razloga pokloni novi auto. S čuđenjem biste ga upitali zbog čega to čini, koji mu je motiv. Sigurno mu ne biste vjerovali kad bi vam odgovorio da je to samo zato što je intuitivno osjetio da vam treba auto, jer se to u svakodnevnom životu ne događa na takav način.
Ali unatoč tome većina ljudi očekuje da im se nešto daruje, da nešto iskrsne, da se dogodi čudo, slučajnost ili sreća pa da sretnu princa, da dobiju odličan posao, da im se ukaže izvrsna prilika, da dobiju na lutriji. To je zbog toga što intuitivno osjećaju da je to njihova istina. To su naše vizije koje čeznemo ostvariti.
Paradoks je u tome što mi zaista u svakom trenutku svog života stojimo pred takvim princem, poslom, prilikom, ali to ne znamo prepoznati. Ako i prepoznamo, onda to ne znamo primiti.
Zašto? Zato što imamo sirotinjsku svijest da nismo dovoljno vrijedni i da zbog toga ne zaslužujemo ono što želimo. S tom sviješću naše vizije (koje čeznemo ostvariti) pretvaramo u slike i smatramo da će nam tek ostvarenje slika dati vrijednost koju želimo ostvariti i uvećati.
Ljudima je teško shvatiti da je istina upravo obrnuta, da im partner neće dati ljubav i da im novac neće dati sigurnost, jer snažno vjeruju svojim slikama koje tvrde suprotno.
Neki ljudi svoje slike ne ostvaruju, a neki ih ostvaruju. Oni koji ih ne ostvaruju dive se i zavide onima koji ih ostvaruju. Prema toj paradigmi strukturiran je cjelokupan društveno - ekonomski sustav koji održava svijet slika (iluzija).
Konkretno, svi želimo ljubav. To je istinska čežnja svakog čovjeka. Ali zamislite da sretnete nekoga tko je zaista u ljubavi i izražava ju prema svima s kojima je u kontaktu, ali nema partnera, ili ima partnera koji se ne uklapa u vašu sliku partnera za tu osobu. Sigurna sam da mu ne biste vjerovali da je u ljubavi (naravno, osim ako i sami niste u ljubavi). Problem je u tome što su stereotipi toliko jaki da nam ne dozvoljavaju da pomislimo da je ljubav nešto što se ne  uklapa u našu sliku ljubavi.
S tim se svakodnevno susrećem, pa tako znam koliko je teško odustati od slike, i odlučiti se ostvariti svoju viziju. Ljudi misle da odustati od slike ljubavi znači odustati od objekta ljubavi (partnera). Teško im je shvatiti da izraziti ljubav znači imati svijest da je izvor ljubavi u nama, a da nam vanjski svijet tek omogućuje da sve što imamo predamo onima koji to trebaju.
Ako očekujete da ljubav prvo dobijete, tada ste zalijepljeni za sliku i blokirate istinski izvor ljubavi i svoju viziju ostvarenja ljubavi. I dok vi očekujete princa iz slike, pravi princ stoji pred vama, a vi ga ne možete prepoznati, jer se on ne vidi običnim okom, nego srcem.
Slično je i s ostalim vrijednostima. Nedavno me nazvao jedan novinar da malo porazgovaramo prije gostovanja u njegovoj radio emisiji. Rekao mi je da je pročitao par mojih kolumni o duhovnoj ekonomiji i zanimalo ga je da li živim u blagostanju. Odgovorila sam mu potvrdno, pa me nastavio ispitivati da stekne dojam o kakvom se tu blagostanju radi. Pitao me da li imam auto. Rekla sam mu da ga nemam. Zatim me pitao imam li vikendicu. I na to pitanje sam odgovorila isto – nemam ju. Pomalo razočaran, upitao me: "Pa imate li barem puno novaca"? Rekla sam mu da imam novaca koliko mi treba za sve što mi treba i da mi je doista na raspolaganju sve što želim, jer ako trebam auto, tada naručim taksi, ako želim otići na more ili u prirodu, tada odem u hotel. Na kraju me pitao kako dolazim do prihoda kad znamo da su ljudi u financijskoj krizi. Odgovorila sam mu da moji prihodi ne ovise o drugim ljudima, iako ih ostvarujem u suradnji s drugim ljudima. Rekla sam mu da je moja pokretačka snaga upravo osjećaj blagostanja koji nije vezan za sliku blagostanja, nego za moju viziju blagostanja – a to je da imam sve što JA želim i za moju spoznaju da je moje blagostanje potpuno izražavanje mog kreativnog potencijala. Ipak mu nije bilo do kraja jasno zašto ne materijaliziram veći materijalni standard kad sam već takav čudotvorac.
             

Moram priznati da sam i ja svojevremeno imala sliku blagostanja i uspjeha koju sam nahranila do te mjere da je pukla. Imala sam i auto i vikendicu i još štošta toga i mnogi su mi zavidjeli na standardu i stilu življenja. Izgledala sam bogato i uspješno u svakom aspektu života, a osjećala sam se isprazno. Danas mi, hvala Bogu, nitko na ničemu ne zavidi, a osjećam se ispunjeno i imam sve što želim. Nisam potpuno zadovoljna jer stremim novim duhovnim vrijednostima, koje više nisu u dimenziji blagostanja i materijalnog obilja.
Predlažem vam da iskoristite emociju zavisti. Kada nekome pozavidite, tada se sjetite da ste stvorili sliku o tome što je zdravlje, ljepota, uspjeh, slava, moć, i da vas upravo ta vaša slika odvaja od tih vaših vrijednosti. Isto tako budite sigurni da ljudi kojima zavidite imaju istu sliku, koja i njih isto tako odvaja od njihovih istinskih vrijednosti. Zavist je znak da ste neispunjeni i necjeloviti, bez obzira je li vi nekome zavidite ili drugi vama zavide.
Kada pogledate sve te lijepe, uspješne, pametne i bogate ljude kako se međusobno svađaju i osporavaju, prepoznat ćete da je to zbog toga što su nesretni jer nisu osvijestili Sebe i svoje vrijednosti u nekom, za njih bitnom aspektu života. Sve dok to ne osvijeste, ego će im oduzimati snagu i preusmjeravati je u sliku ljepote, uspjeha, pameti, bogatstva.
Takav čovjek se ponaša kao pčela koja se nalazi u sobi, a želi sletjeti na bagremov cvijet koji se nalazi ispred sobnog prozora. Ona vidi cvijet i želi na njega sletjeti, ali joj smeta prozorsko staklo koje ne percipira kao prepreku, pa u njega udara svom snagom s kojom bi inače poletjela do cvjeta. Problem je što je prozorsko staklo prozirno i ne stvara dojam prepreke, kao što to stvara neprozirni zid.
Ljudi koji ne vide svoje vizije imaju osjećaj da je ispred njih neprozirni zid. Zato svoje vizije projiciraju na ljude koji ostvaruju svoju sliku, a svoju kreativnu energiju troše na divljenje i zavist. Ti ljudi su „opsjednuti“ samo ljudima koji su te iste vizije pretvorili u slike. Ljudi koji vide svoje vizije, a vjeruju da ih ne zaslužuju, pretvaraju svoje vizije u slike i pokušavaju ih ostvariti, ali koliko god lupaju u prozirno staklo i ostvaruju sliku, toliko su udaljeniji od vrijednosti koju žele ostvariti, jer gube vitalnu snagu na udarce.
A samo da malo pomaknu pažnju, shvatili bi da je drugi dio prozorskog krila otvoren. Odnosno da prozorsko staklo uopće ne postoji i da stvarno nikada nije ni postojalo, ali smo ga stvorili u našoj svijesti kako bismo iskusili razliku između ograničene i bezgranične Kuće.
 
20.05.2010.

" LIVE LONG AND PROSPER"!

Kako zaustaviti starenje i biti dugo mlad?

(Pošto kupila, poto prodajem!
Tajna dugovječnosti u samom je životu. Znanstveno je dokazano da ljudi koji vole život, ljude, ne puše i ne piju i koji su vječno radoznali žive dulje i zdraviji su. To je nešto što uz male napore mogu ostvariti svi
 
                      
                    Kineski simbol dugovječnosti                
Kako pobijediti godine i zaustaviti starenje? O tom su pitanju mozgali mnogi veliki umovi tijekom stoljeća i stoljeća. Ipak, točan odgovor nismo doznali ni do današnjih dana. Eliksir vječne mladosti ostao je enigma. Suvremeni svijet protiv godina se bori botoksom, plastičnim operacijama i mnogim drugim ne baš ugodnim metodama, ali sve je bezuspješno. Godine čine svoje. Međutim, postoji način da starenje odgodite na neko vrijeme. Ne, ne preporučujemo botoks ili operacije, ali preporučujemo male promjene koje dokazano odgađaju starost.
               
                 
Izbacite cigarete i alkohol
Više je istraživanja potvrdilo da pušenje uzrokuje prerano starenje kože. Nećemo ni spominjati što radi unutarnjim organima, jer je to već poznato. Vrlo sličan učinak ima i alkohol. Njegovo učestalo konzumiranje izaziva pucanje kapilara i isušivanje kože.

Jedite voće i povrće

Iako već zvuči otrcano, činjenica je da redovito konzumiranje voća i povrća poboljšava zdravlje. Svi vitamini, minerali i ostali korisni sastojci koji se nalaze u voću i povrću pomažu organizmu i koži da dugo ostanu mladi. Posebno je korisna rajčica u ljetnim danima kada je koža izložena pojačanom djelovanju sunca. Ona štiti kožu od nastajanja bora.

Uživajte u životu

Znanstveno je dokazano da ljudi koji se znaju radovati i uživati u sitnicama žive dulje, zdraviji su i djeluju mlađe. Dobro raspoloženje pridonosi lučenju tzv. pozitivnih hormona koji djeluju na dobro zdravlje, a poznato je da je u zdravom tijelu i zdrav duh. Možemo slobodno dodati da uz to ide i mlad duh!

Liječite se glazbom
Nastojte svaki dan uživati u omiljenoj glazbi, jer to potiče dobro raspoloženje. Znanstveno je dokazano da klasika može liječiti i pridonijeti boljem općem stanju. Primjerice, Mozartova glazba potiče bolje funkcioniranje mozga, a Beethoven je dobar za srce. Ujutro kad se probudite stavite si omiljenu glazbu i produljite si vijek.
 
Trajno se obrazujte
Ljudi koji su skloni konstantnom učenju zapravo su vječno mladi. To su ljudi koji su na neki način uvijek djeca i njih u životu vodi radoznalost. Takvi ljudi, kako je znanstveno dokazano, dulje i sretnije žive. Stalna glad za znanjem održava ih dulje mladima.          
      


Uredite životni prostor po svom ukusu
Ljudi koji žive u okruženju koje se njima sviđa, sretniji su i zdraviji. Životni prostor od velike je važnosti i to je za čovjeka oaza sigurnosti. Upravo zato je važno da dom uredite onako kako se vama sviđa. To će vam pružiti dobar osjećaj koji je nužan za dugovječnost i dobro zdravlje.

Kuhajte za drage ljude
Okupite drage ljude i skuhajte im večeru. Imat ćete osjećaj da činite nešto dobro, a usput ćete moći uživati u dobrom društvu i raspoloženju. Znanstveno je dokazano da ljudi koji imaju dobre prijatelje dulje žive i da su sretniji.
N.B.  Potrebni su vam i izvjesni geni! 
 
19.05.2010.

ĆIRIBIRIBELLA MARE MOJA, ODOH U MAČKUNJE!

Las Balkanieras:

"S burekom na turneju!"

 Dalmatinsku publiku su 2009. godine osvojile humorističnom verzijom pjesme Ćiribiribella, a njemačku publiku osvajaju "balkanskom muzikom Made in Düsseldorf" i burekom - djevojke iz grupe Las Balkanieras.

Las Balkanieras su tri mlade djevojke, koje se nazivaju zvučnim imenima La Dona Bosanchera, Balkaniera Mediteranovich i Miss Russia. Njemački kritičari o njima pišu da su pravo osvježenje i zvijezde u usponu na glazbenoj sceni. A sve što su ustvari ove tri djevojke učinile je da su u taj, često i ozbiljni glazbeni svijet, unijele dozu humora i malo Balkana.

Kad Las Balkanierke drže koncert, to nije samo gozba za uši, nego i gozba u pravom smislu riječi. La Dona Bosanchera, Balkaniera Mediteranovich i Miss Russia časte svoju publiku kao prave goste burekom s Balkana i votkom iz Rusije. Zadovoljstvo ovakvim neobičnim koncertom se odražava i na licima iz publike.

"Može se dobro plesati uz to, raspoloženje je odlično. Jednostavno se dobro osjećam", kaže jedna mlada djevojka, dok muškarac pored nje dodaje: "Dobar je ritam i dobro pjevaju."

Bend nastao uz dosta hrane, malo votke i puno humora.

         

Las Balkanierke zasigurno su zanimljive i pomalo smiješne Nijemcima kad ih prvi put vide na pozornici. Djevojke su, naime, na svojim nastupima često obučene u narodne nošnje. Na nogama nose moderne tenisice, a na glavi šarene sunčanice. Svojom obradom dalmatinske pjesme Ćiribiribella su prošle godine oduševile publiku na Splitskom festivalu te su proglašene najboljim debitanticama.

A sve je počelo spontano, prije otprilike dvije godine u Düsseldorfu, priča Šibenčanka Iva Deković alias Balkaniera Mediteranovich. "Došli smo u studio, malo se zabavljali, jeli, pili, veselili se, i iznenada smo došle na tu ideju napraviti remiks tih Balkan-pjesama sa novom muzikom, kojom se također bavimo. Znači, bilo da je to hip hop, soul, R'nB, elektro, techno... sve što u biti mi mladi slušamo", kaže Balkaniera Mediteranovich i kroz smijeh dodaje da "koketiraju" i s turbofolkom, zezajući se, kako kaže, s tim glazbenim pravcem "ne negativno, nego pozitivno."

U toj noći u düsseldorfškom studiju, u kojemu je Maja radila, su uz dosta hrane, malo votke i puno humora djevojke zatim osnovale bend. Ubrzo su snimile i video-spot za Ćiribiribellu, koji su postavile na YouTube.

"Preko interneta su reakcije bile ogromne i nama se javila Danijela Dvornik, žena pokojnog Dina Dvornika, kralja funka bivše Juge. Ona nam je rekla da joj se sviđa ta stvar i taj humoristični Balkan-đir. To je poslala Neni Ninčeviću, koji je organizirao Splitski festival. Njima se to toliko svidjelo da su nas pozvali dolje. I od 'šprdancije' je to odjednom preraslo u nešto profesionalno. I to je nama bilo, naravno, iznenađujuće, ali dok ima humora i dok ima dobre hrane, nema problema", kaže ova mlada Šibenčanka.

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5583158,00.html?maca=bos-TB_bs_24sata-4101-js-box

Poslušajte ih, dopašće vam se 

18.05.2010.

TV NAŠ NASUŠNI

Vesela kutija i tužna realnost

               Autor: Ernest Bučinski

"Novinarske patke su patke, jer se pišu bez muda!" ŠIFRA: PAJA PATAK
Kako razumjeti persone koje čuče kraj malog ekrana svog kućnog tv prijemnika od sedam uveče, pa sve do osam časova i kusur minuta, gledajući dnevnike raznoraznih zemaljskih i vanzemaljskih kanala. Normalni ljudi koji se ne bave takvom vrstom moždane fiskulture to mogu logički promatrati samo ako u vidu imaju da se na sličan način zabavljaju i sitna čeljad. Samo što je ova gledalačka populacija mnogo realnija, jer se uz tu veselu kutiju ne zlopati već se zabavljaju gledajući crtiće i neke druge mnogo pametnije tv. sadržaje nego što su večernji dnevnici.
Njihovi heroji ih ne prepadaju surovom realnošću i neizvjesnom budućnošću. Ne govore šta da čine i čemu da se nadaju. Ne seru im se u ćejf glumeći ono što nisu i pretvarajući se u ono što ni teorijski ni praktično ne mogu biti. Pokemon je pokemon. Djeca nemaju razloga da sumnjaju u njihove moći, jer znaju da sve ono što čine crtani junaci nije ništa drugo do plod mašte genijalnih animatora.
Pametna su djeca. Znaju ona da je to fikcija i da su svi događaji na ekranu izmišljeni zarad zabave i razbibrige. Nema šanse da jedno dijete, čak ni ono od tri godine, povjeruje kako je Spužva Bob nekakav pravi pravcati sunđer koji će im pokucat jednoga jutra na vrata, te proskakutati i palamuditi po kući. Djeca jesu mala, ali nisu blesava, i naravno da znaju da je taj lik obični crtež na komadu papira kojeg su izmislili oni stariji zarad smijeha i zabave.
Uporedimo jedan dnevnik sa crtanim filmom, pa ćemo vidjeti da se radi o istoj stvari.  Samo što odrasli, suprotno od svojih mnogo pametnijih potomaka, vjeruju svemu što vide i čuju, umjesto da shvate poentu priče i prihvate se zdravog razuma.
         

U čemu je fora. Konzumenti takve vrste lake zabave koji nemaju šta drugo da rade u to doba, osim što bulje u ekran gledajući dnevnike, nisu prisiljeni da prihvataju sve zdravo za gotovo. Niko ih bičem ne goni da vjeruju pričama o budućim ratovima i ponovnim egzodusima, niti u ljigavo i snishodljivo povlađivanje seksi voditeljice koja im govori kako je njihova nacija  najbolja na svijetu, a kako su svi ostali niko i ništa, te da je njihov vožd najbolji, najpametniji i najjači junak od svih voždova.
Zar niko od žalosnih uživalaca te najpliće populističke propagande ne vidi da se njima manipuliše na najgori mogući način i da im ispiraju mozgove najpjenušavijim sapunicama koje je televizijski ekran vidio. Sto puta je bolja bila ona «strašna» najezda telenovela od bujice ovih dezinformativnih emisija. Jer, šta ti jedna Esmeralda može naškoditi u životu. Jedino što ti se loše može desiti je da se shrvan saosjećajnošću prema paćenici sjebeš i brizneš u plač. Ali, ako ćemo pravo, medicina je dokazala da je plakanje zdravo. Ono oslobađa stresa,  tako da ne gubiš ništa osim nešto malo tekućine. Drugo, to što plačeš je dokaz da si čovjek od krvi i mesa, a ne neka konjuždrina koja nema osjećanja ni prema kome.
         
 
Na kraju krajeva, šta je par kapljica suza naspram dvije kile živaca koje jedan prosječan uživalac večernjih dnevnika potroši gledajući horor scene koje mu plasira medij. «U Bugarskoj pocrnilo more! Probudio se vukan na Islandu, pa opet zaspao! U glavnom gradu Grenlanda Eskimi podmetnuli požar!» Sve su to glupave i beskorisne informacije koje nam dolaze od strane ulickanih tv. spikera.
Što je najgore, oni čak ni pojma nemaju šta pričaju jer tekst čitaju sa «idiota». To je ona glupa sprava koja je gledateljima nevidljiva jer stoji tik pokraj objektiva kamere i izbacuje tekst koji ovi čitaju.
Ima i onih koji misle da su spikeri strašno mudri ljudi jer sve vijesti znaju napamet. «Vidi je što je pametna, rodila je majka! A jest čovjek učevan, bog ga blagosilj’o!»   
            

Svako selo ima svoju televiziju, a svaka seoska televizija svoje viđenje stvarnosti. Zato se nije čuditi što za jedan i najbanalniji događaj imamo najmanje tristotine interpretacija. Naprimjer, uzmimo vijest o površini uzoranih njiva u Semberiji u prvom kvartalu tekuće godine. Od prvih vijesti koje počinju na lokalnim televizijama u 19:00 do onih zadnjih koje završavaju u 20. časova  i kusur minuta, skromnih 100 ari skočiće na rekordnih milion dunuma, a da se urednik i voditelj tog «epp-a» neće čak ni zacrveniti od stida.
«Vid' nas što imamo jaku poljoprivredu moremo naranit pola Jevrope!» - zaključiće svaki polupismeni, uz to i napola ludi stanovnik i goljo ove napaćene države.  I ne bi bio  problem što nam je država napaćena da nije frka što nema nikoga da je digne iz pepela patnje. U njoj su sve sami paćenici i kao takvi idealni su kao konzumenti medijske manipulacije.
Tačku na «i» znamo ko stavlja. Televiziju čiji dnevnik ima završnu riječ ne moramo imenovati. Samo ćemo, neprimijetno, uperiti prst u nju. I boga mi, koliko je lopova održala na vlasti u posljednjih 18 godina ne bih se čudio da istu nisu preselili u Bakingemsku palatu.
Ali nisu oni jedina televizijska stanica koja je smještena u velelepnu građevinu. U posljednjih par godina nemali broj ih se uselilo po kojekakvim svemirskim  brodovima od objekata, zastakljenim od «glave do pete», sa sve verandama i fasadama koje liče na osmo svjetsko čudo. Zapravo, počeli su da liče na one protiv kojih se kobajage bune u tim svojim dnevnicima i dezinformativnim emisijama. Da duvaju u istu tikvu vidi se iz priloženog!  
U svakom slučaju, gledanost televizijskih dnevnika i dezinformativnih emisija je u posljednje vrijeme mutirala i naglo porasla. A i gledateljstvo je mutiralo k'o nindža kornjače. I oni pored tv. ekrana i oni u njima izgleda da su sve sami mutant do mutanta.
           

Opet, ne mogu a da se ne zapitam, šta to ljude drži da ih se ne može odvojiti od tv-a. Kao da su zalijepljeni za aparat. Bulje i ne trepću. Ni u Titu tako gledali nisu! Neki tvrde da je to zbog činjenice da su voditelji dnevnika sve privlačniji i seksepilniji, te da voditeljke nose duboke dekoltee, pa se narod valjda popalio za njih, da ne kažem zaljubio. Ne bih da ulazim u ljubavni život naroda i narodnosti, ali ja sam ipak skloniji vjerovanju da je narod poludio i od ludila oslijepio, te umjesto da gleda Pamelu Anderson i njene čuvare plaže, nesrećno javno mnijenje je, izgleda, počelo da onaniše na svoje funkcionere. E jadna nam onanija naša!
A izgleda da se obistinila i ona narodnooslobodilačka da: «Danas svaki beter – može u TV eter!»
           

HVALA NA PAŽNJI I DO NAREDNOG ČITANJA! (da ne kažem gledanja)
 


17.05.2010.

ROBI K.: "NEMA DOBRE MISE AKO VISE SISE"

DOKTOR KURTOVIĆ
 
        Piše:Viktor Ivančić
Moja mama je frendica sa mamom od onog Rina Sajle. Mama od Rina Sajle se zove Bjanka. Moja mama i teta Bjanka su bile u poslugi. One su gurale kolica sa spizom prema blagajni i bacile su ćakulu. Njima je spika bila o tome šta je teta Bjanka napravila plastičnu operaciju limuni. Mama je teti Bjanki rekla: ‘Stvarno ti izgledaju famozno! Pa skroz si sa tim limunima druga ženska, čoviče!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Ja sam ti prezadovoljna! Prije mi je ređipet bija jedva dvojka, ono, dvi malo veće franje, a sad bez frke napunim četvorku! Je da kesneš dva soma eura, al majkemi isplati se svaki dinar!’
Mama je razgledavala teta Bjankine limune i rekla je: ‘Ma prva liga su ti, čoviče! Stvarno figuraju revijski, ono, ja se ka ženska moram za tobom okrenit, a mogu mislit za muške slineše!’ Teta Bjanka je rekla: ‘A nije baza samo u veličini, kužiš, nego da viš ti kako se kvalitet popravi! Prije mi je sve to visilo i bilo slindravo, ono, živa koma, a sad stoje uzgor, jebate, pare federi! I tvrde ka dinje!’ Mama je pitala: ‘Jel mogu pipnit?’ Teta Bjanka je rekla: ‘Naravski da moš!’ Onda je mama štipnila tetu Bjanku za livi limun. Teta Bjanka je pitala: ‘A? Šta kaeš?’ Mama je rekla: ‘Nom plus ultra!’
Onda kad su dogurali kolica njima je ona teta Biserka sa blagajne rekla: ‘A šta si mi se ti nešto prominila, Bjanka, a? Jesi to bila kod frizera?’ Teta Bjanka je vadila kruv i mliko iz kolica i rekla je: ‘Frizura mi je ostala ista! Al nešto drugo mi je skroz novo!’ Onda je ona nagela se prsima naprid prema teti Biserki. Teta Bise je raširila oči i cijuknila je: ‘Ma nemoj me jebat... Ma nemoj me jebat da si... Napravila si plastičnu na limunima?!’ Teta Bjanka je keserila se i klimnila je glavom. Teta Bise je cijuknila: ‘To mačko, svaka ti čast! Poala šta su ti fenomenalne! Poala šta su ti ludilo! Pariš atomska podmornica, mačko!’ Moja mama je uletila: ‘Jelda su joj prva liga?’ Teta Bise je rekla: ‘Nom plus ultra! Nova ženska! Zrela si za Red karpet, majkemi mile! A kakve su, ono, za nosit? Jel se ne kecaju?’ Teta Bjanka je rekla: ‘Ma kakvi, baš njoj govorim! Čvrste ka guma pjuma! Oš pipnit?’ Teta Bise je rekla: ‘Da mi nije malo neugodno od svita, znaš da bi!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Ma pipni, ko jebe svit!’
          
              
Onda je neko doviknijo: ‘Jel mogu ja pipnit?’ To je bijo jedan barba u sivom mantelu šta je stajao u redu do barba Ilije. Teta Biserka se sa kase nadvirila prema njemu i rekla je: ‘Sram te bilo, šporkaćunu jedan!’ Teta Bjanka je njemu dreknila: ‘Svinjo jedna muška, pičkaliti materina!’ Moja mama je njemu dreknila: ‘Idi doma mater drpat za sise, pederčino jedna glupa!’ Teta Bise je dreknila: ‘Tako je, bolesniče jedan bolesni! Ovde bude takvih degenerika da ti pamet stane!’ Onda je onaj barba Ilija rekao: ‘Dobro, čovik je tija samo da malo žurnete, ono, zakočile ste blagajnu...’ Teta Bise je rekla: ‘E pa ja ću žurnit kad mene bude volja! Ko ne more čekat nek ide u drugu butigu!’ Barba Ilija je rekao: ‘Dobro, dobro, ne moraš se odma šticavat...’
Onda je teta Biserka pitala tetu Bjanku: ‘A jel te skupo došlo?’ Teta Bjanka je rekla: ‘Dva soma eura! Al znaš šta, baš njoj govorim, isplati se svaki dinar! I plus toga ti ovi doktor Kurtović ima zlatne ruke!’ Teta Bise je rekla: ‘Da nisam sad u krebitima, majkemi ako ih ne bi odma sebi išla napravit! Faamooooozne su ti, mačko!’ Moja mama je rekla: ‘Joj da je meni malo guzove potkresat! E za to bi ja pljunila đenge!’ Onda je mama zadigla jaketu i fljasnila se straga po rebama. Mama je rekla: ‘Pogleaj ti kako mi se to razbumbralo! I sve u zadnji godinu dana!’ Teta Bise je rekla: ‘Ma nije ti tako strašno! Je malo veća kanta, al još ti je to sve čvrsto!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Ako oš mogu ja popričat sa doktorom Kurtovićem! On ti ima zlatne ruke!’ Mama je rekla: ‘A ne znam baš! Malo mi je to vuna!’ Teta Bise je rekla: ‘Ja ti mislim da tim kirurgima lakše ide dodavanje nego oduzimanje! Bolje ti je dovest limune na proporcije gujice nego obratno!’ Onda je barba Ilija doviknijo: ‘Alo, vi ćete dovest ovi red na proporcije kilometra!’
E ali njemu je teta Biserka samo odmahnila rukom. Onda je ona mami i teti Bjanki rekla: ‘A jeste vidili Terezu? Tereza je isto napravila plastičnu na limunima!’ Teta Bjanka je rekla: ‘N bava kua?’ Moja mama je rekla: ‘N bava kua?’ Teta Bise je rekla: ‘Je, je, isto su joj živa luđa! Baš joj figuraju, ono, naprid su joj lipo žbljonzi, pare farovi od mercedesa!’ Teta Bjanka je rekla: ‘A čudi me da je to Tereza išla činit, jebate! Ona nigdi ne izlazi, samo svake nedilje ide na misu!’ Teta Bise je rekla: ‘A znaš ti Terezu kako ona reče - nema dobre mise ako vise sise!’ Mama je rekla: ‘Je, je, ona baš ima ti emocijum prema raspelu! Pazi da joj krunica lipo padne na prsi!’
Onda su njih tri malo blokavale od smijade. Onda je teta Bjanka rekla: ‘A ja sam ti ovo najviše zbog mog Tonča, znaš! On ti je sad turbo hepi! Tonči mi je reka da su mu prije bile malo mličkave i bličkave, a da sad su mu baš kako triba!’ Onda je barba Ilija podviknijo: ‘Daj, jeba te Tonči, oćetel više prestat sa tim pizdarijama! Viš da čekamo red po ure!’ Teta Bise je njemu doviknila: ‘Aj ne mišaj se ti, staro prdilo! Bolje se pitaj šta je tebi mličkavo i bličkavo!’ Onda je moja mama rekla: ‘Aj, aj, idemo ća, stvarno smo napravile gužvaru!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Je, gibamo, gibamo, moram Tonču skuvat obid!’ Teta Bise je rekla: ‘Bog, mačke, vidimo se sutra! Obe ste mi pluskvamperfa!’ Onda su moja mama i teta Bjanka skupile po kruv i mliko i izgibale su iz posluge.
Mama i teta Bjanka su najprvo gibale niz ulicu. Onda su skrenile iza Zlajinog nebodera. Onda su skrenile iza Anifijeve slaste. Onda su skrenile u parkić. Onda su u parkiću stavile borše na klupicu. Teta Bjanka je rekla: ‘Ne mogu više, sve me žulja!’ Onda je ona iz live kofe od ređipeta izvadila kesicu sa kokosom. Onda je iz desne kofe od ređipeta izvadila kesicu sa bajamima. Onda je iz live kofe od ređipeta izvadila kesicu sa suvicama. Onda je iz desne kofe od ređipeta izvadila kesicu sa čokoladnim mrvicama. Onda je moja mama iz livog guza od reba izvadila šes kesica sa praškom za pecivo. Onda je iz desnog guza od reba izvadila šes kesica sa vanilin šećerom. Onda je iz livog guza izvadila kesicu sa orasima. Onda je iz desnog guza izvadila tri kesice sa digo kvascom.
          

Teta Bjanka je rekla: ‘Biće dosta materijala za torticu za mog Rina, a?’ Mama je rekla: ‘Sve je tu, nemaš frke! Jošćemo samo skočit do donjeg dućana po jaja i margarin!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Koma mi je bilo da mi moj Rino ima rođendan, a da mu ja nemam ni za tortu napravit! Pa ne mogu to dopustit, jebemu mliko materino! Al sad možemo reć da je akcija uspila, a?’ Mama je mignila i rekla je: ‘Kirurški precizno!’ Teta Bjanka je rekla: ‘Viš kako je danas vrime došlo, mačko! Nemoš više bez plastične operacije ni ditetu rođendan proslavit!’ Mama je rekla: ‘Je, mačko, život je posta Glorija i Red karpet! Nemoš više preživit siromaštvo bez da zaglumiš bogatu đikaču!’
Samo onda je neko rekao: ‘Skužajte, gospođo, jel vas mogu nešto pitat?’ Mama i teta Bjanka su skočile od iznereda. Kraj klupice je stajao barba u sivom mantelu. On je gledao u tetu Bjanku i pitao je: ‘Skužajte, a zašto su vam sad duplo manji limuni nego dok ste bili u poslugi?’ Teta Bjanka je zaškarpunila se i zakreštala je: ‘Ujme isusovo sveto! Jesi ti neki manijak, koji si ti?!’ Moja mama je zakreštala: ‘Šta tebe boli kurac za njene limune, bolesniče jedan bolesni!’ Barba je rekao: ‘Ama ništa, samo me zanima kakva je to čudna plastična kirurgija...’ Mama je arlauknila: ‘Sram te bilo i stid! Idi doma materi virit u sise, pederčino jedna glupa!’ Teta Bjanka je dreknila: ‘Tako je, aj mrš odavde! Ko si ti da mene pitaš za plastičnu kirurgiju!?’ Barba je izvadijo značku i rekao je: ‘Klasična pandurija!’
Moja mama i teta Bjanka su ukočenile se od ošamuta. Onda je mama rekla: ‘Okej, kad se već legitimiramo...’ Onda je ona izvadila osobnu i pružila je murcu. Murac je sa mamine osobne čitao: ‘Jadranka Ko... Molim?!’ Mama je njemu rekla: ‘Molićeš ti Karamarka da ti ne spraši otkaz, papane! Ali uzalud!’ Murac je u šoku opet čitao osobnu: ‘Jadranka Kos... Ali kako je to moguće?’ Mama je unila se njemu u facu i rekla je: ‘Sve je moguće uz doktora Kurtovića!’ Onda su mama i teta Bjanka skupile svoje stvari i odgibale su iz parkića. Murac je osta posran kraj klupice. Dok su gibale teta Bjanka je mami rekla: ‘Ovo je bilo za dlaku, jebate irud! Ajmo sad žurnit!’ Mama je rekla: ‘Ma bez brige, viš da glupi pandur nije imformiran! On je mislio da doktor Kurtović radi samo lažne sise!’ Teta Bjanka se nakeserila: ‘A ne i lažne osobne!’
Robi K (IIIa)

http://bigblog.tportal.hr/robik3a


16.05.2010.

VREMEPLOV - IZ KOSOG UGLA

  MUŠKA VODA              
      Autor:  Miško Petrović
 
Uvalimo se dva moja ortaka i ja ( svi članovi Kulturnog centra) Jula meseca 1968 godine među ferijalce u autobus koji vozi na relaciji Beograd – Neum, preko neke poluljubavne veze sa drugaricom članicom, recimo glavnog odbora Ferijalnog saveza. Trebao nam prevoz do plavog Jadrana. Odma’ zauzmemo busiju na zadnjim sedištima i nakon što je kulturni poslenik D.Ć. proveo sat vremena u ljubljenju i vatanju sa drugaricom članicom (sve za zacrtani cilj i drugare!), vrati se i prihvatimo se prvog (od tri poneta da nam se nađu) flašijanera Čačanke. Popili smo ga a još ne besmo izašli iz beogradskog atara, znate ono, prokruži flašijaner pet puta i već mu vidiš dno. Ferijalke istežu vratove, neke i prilaze, odbijamo ih nudeći im Čačanku. Drugarica članica je otpila gutljaj nežno devojački ali se zagrcnula od prepeka i više se nije pojavljivala. Već pao mrak, prošla ponoć a mi za treću flašu. Kad smo i nju dokusurili, popadasmo kao snoplje. Probudilo me nekretanje. Bunovan, glava mi kao poveći ormar od orahovine, pogledam oko sebe. Prazan autobus, moja dva kulturnjaka hrču upijeni k’o klenovi. Priljubim lice uz prozor, kad gle čuda! In the middle of the nower, kafana, kafančina, svetle joj se prozori i vrata kao da sunce sija. Bus kao akvarijum, gluv, nikakav zvuk ne dopire. Tu šoferi imaju besplatnu klopu, znači pauza, kapiram. Jedva pronađem dugme kojim se otvaraju vrata, skotljam se niz ona dva stepenika i počnem da prikupljam snagu za dalje poduhvate. Posle litra prepečene Čačanke a toliko sam (najmanje) popio, javila se u meni neutoljiva potreba za vodom, ogromnim količinama vode, jezero bih popio da mi je bilo pri ruci. Razmrdam nekako udrvenele svojevoljne noge (svaka bi na drugu stranu) i doteturam se do širom otvorenih vrata kafančine. Zagluveše mi ionako osetljive uši, u glavi mi zazvoniše sva zvona Notre Dame! U dva ćoška/ugla ogromne prostorije, po dijagonali, nadmeću se u talambasanju i dernjavi dva orkestra sa sve golosisim pevaljkama. Ne moš’ proć’ od svijeta. Onih što piju mnogo a pijanih deset puta više. Lete flaše i stolice, lome se stolovi, svi se, osim popadalih po stolovima ili podu, dernjaju kao da ih kolju, shvatam stigao sam uprav na kulminaciju općeg veselja. Čačankom onemoćalim laktovima, nejakim ramenima i glavom-ormarom, pokušah da se probijem do šanka. Lakše pomisliti nego ostvariti. Tri kvarta od ure mi je bilo potrebno da dođem do pocinkanog šanka! Šankerica, i ona skoro golosisa, izvan prslučeta izvirivali su tamni kolutovi, garavih nausnica, obrva a la Brežnjev, upita me poslovno: „Šta’š popit’ momak“? Iako klenovan, ljubazno zatražih dva bokala vode. „Vode“! Izbeči se sisati Brežnjev na mene!? „Vode i neka budu četiri bokala“ pokušah ponovo. Brežnjev poče da rza od smeha, sisurine se uzbibaše, mahnito kretanje tamnih bradavica uz kilo Čačanke u krvotoku, Burutet u kafani i u mojoj glavi, skoro me potera na povraćanje. Snagom mladosti i ono malo volje koju mi rakija nije osvojila, suzdržah se. Nadljudski napor, šta reći. Elem, opet se obratih šankerici: „Ništo ne razbiram, zošto ne možam voda da dobivam, eli je ot topleno zlato?, već su me izdavali nervi, a žeđ je dobijala beskrajne razmere! Odakle i kako, setih se Ričarda III, on je nudio kraljevstvo za konja a ja bih za četiri bokala vode dao ne samo kraljevstvo nego i sve kontinente, Zemlju, Sunčev sistem sa sve Mlečnim Putem! „Ćuj momak koliko ti je godina?“ upita me šankerica uspevši da obuzda rzanje. „Nisam došao ovde da me ti u ranu zoru anketiraš, daj mi vodu bre“, izdrah se na nju. „Ćuj njega, daj vode, daj vode, znaš li ti uopšte đe si?“ Zgrabih jednu neopranu kriglu, nagoh se preko šanka i počeh da je punim vodom. „Ćekaj, daću ti ja“ izgovori šankerica, uze čist bokal od oko litar i po i poče da ga puni. Dok sam halapljivo ispijao vodurinu, davio se u njoj, curelo mi je niz vrat, šankerica namrštivši Brežnjev obrve, nalakti se na izgrebani matirani cink i ozbiljno poče da razglaba: „Jeb’ ga, isuviše si ti meni mlad da bi ti bila potrebita ova voda“! „Da nijesi pod kakvom manom, jadno dijete“, puj, puj, puj, pljunu tri puta u stranu preko levog ramena? Kada sam popio omanje more vode, nekako mi u glavi zazveča OVA voda! „A šta to ima u ovoj vodi, voda k’o voda, nalio sam se rakijštine, izgoreh od žeđi“, rekoh joj došavši do daha. „Fala bogu, razgali se Brežnjev, već sam se prepala da ti se tako mladom, a jesi lijep k’o jabuka, ne more dignut.“ Izbečih se u nju. „Evo ’vako stoji stvar, ova voda koju si ti pio nije tamo neka obična voda, to ti je bolan MUŠKA VODA, ti si u Kladnju momak“, izgovori šankerica i pomazi me ručerdom nežno po glavi. „O’š ipak popit nešto“? Naravski da sam popio tri Loze i dva Nikšićka piva, tek da se dozovem sebi. P.S. Ihahaj godina unatrag, ko, zašto, kako...voda iz malenog Kladnja (Bosna) po nalazima istovremenih stručnjaka (pazi molim te!) za vodu i polnu nemoć (u narodu poznatu kao impotencija), proglašena je uz udaranje na „sva zvona“, za superlekovitu u momentalnom rešavanju polne nemoći, tj nedizanja muškog spolovila i održavanja istog u erektivnom stanju. Pored nagrnuća silnog pučanstva muške provenijencije sa svih meridijana, Muška voda je flaširana mogla da se nađe i u najzabačenijim prodavnicama po ne baš zanemarljivoj ceni.
Ilustrovala:  tetkainternetka 
http://blog.b92.net/text/13773/Mu%C5%A1ka%20voda/

15.05.2010.

"NO SOUL FOR SALE" - "NEMA DUŠE NA PRODAJU"

10 godina londonskog Tate Moderna - nacionalni muzej internacionalne moderne umjetnosti

 
 
Jedna od najbitnijih londonskih muzejskih institucija posljednjih godina,Tate Modern, ove sedmice obilježava deset godina postojanja. Od njegovog otvorenja 12. maja 2000. godine, muzej je posjetilo više od 45 miliona ljudi.
A sve je počelo kao jedna odlična ideja za proslavu novog milenijuma.  Umjesto da se dozvoli rušenje stare termoelektrane, izgrađene davne 1947. godine i zatvorene 1981. odlučeno je da se ovaj ogromni prostor na obali rijeke Temze adaptira u muzej savremene umjetnosti. Zgrada je poznata  po tome što ju je projektovao renomirani arhitekta, Sir Giles Gilbert Scott, isti onaj koji je projektovao čuvenu anglikansku katedralu u Liverpulu.  Zadržala je svoj vanjski izgled a neke izložbe se održavaju u čuvenoj turbinskoj hali.
 
   
             Prvobitni izgled                            Katedrala u Liverpulu
Takođe je iskrsla potreba za pješačkim mostom koji bi spajao muzej sa drugom obalom rijeke i izgrađen je čuveni Millenium Bridge, ovješeni čelični most koji se toliko ljuljao kada su ljudi masovno počeli da ga koriste da je dva dana nakon svečanog puštanja u pogon zatvoren na dvije dodatne godine (da nije žalosno bilo bi mnogo smiješno!).
 

  Lijevo je "Globe" (bijela zgrada) Šekspirovo pozorište
Popularni Tate je od tog 12. maja, kad ga je otvorila sama kraljica Elizabeta II, organizovao 52 izložbe djela najznačajnijih modernih i savremenih umjetnika, među kojima i Fride Kahlo, Pabla Picassa, Marka Rothka, Salvadora Dalija i brojnih drugih.
Tate je najposjećenija galerija moderne umjetnosti na svijetu i jedna od najposjećenijih besplatnih atrakcija u Velikoj Britaniji.       

U cilju obilježavanja desetog rođendana Tate-a, ove sedmice će u sali turbina biti predstavljeno 70-ak umjetnika i umjetničkih grupa iz New Yorka, Berlina, Seula, Praga, na festivalu pod nazivom „No Soul for Sale“, a muzej  u petak i subotu radi do ponoći.
Izložbeni prostor postaje pretijesan pa je planirano da se tik do stare termoelektrane, visoke 99 metara, izgradi moderni "toranj" iste visine od slične cigle kroz koji će se vidjeti svjetla.  Dizajn je neobičan ali projektanti tvrde da će skladno povezivati stari i novi vijek.
   
    
P.S.  Teško je povjerovati da je prošlo samo deset godina od našeg strahovanja od "millenium bug-a" - virusa koji bi uzrokovao pad svih kompjuterskih sistema u svijetu  pa samim tim i aviona koji bi se u tom trenutku našli u zraku.  Izdešavalo se toliko toga, uglavnom ružnog,  u tako relativno kratkom desetljeću.  Ipak, drago mi je što sam prisustvovala svečanom ulasku u novo stoljeće! 
Ilustracije sa interneta 
Na donjem linku možete pogledati neke kolekcije u ovom muzeju: 
 
14.05.2010.

KARAVANE PROLAZE (PRAVI) SPOMENICI OSTAJU?

Junaci našeg doba

Mediji u regionu su prošle nedelje objavili bizarnu vest da je porodica Novaka Đokovića podigla spomenik nikome drugom nego – Novaku. Taj spomenik, na kojem je slavni teniser predstavljen u odeždi kineskog ratnika s reketom u ruci, otkrio je sam Novak tokom turnira Serbia open. Za nas ništa novo, bio bi to samo još jedan spomenički dodatak uz Džonija Depa, Rokija Balbou, Boba Marlija, a i sami smo znali da smo u svetskom vrhu po spomeničkim bizarnostima.
Đoković i "đoković" 

Međutim, kako je "Vreme" saznalo od kompanije porodice    Đoković "Family sport", istina je da ovde nije reč o pravom spomeniku, niti o "spomeniku" izrađenom za ovaj turnir, već o sportskom trofeju "Ratnik terakote". Naime, figura je izlivena u plastici koja nije teža od 30 kilograma i nije pričvršćena za tlo, pa tako i nije "pravi spomenik", a nastala je 2007. za potrebe mastersa u Šangaju. Izradio ju je francuski vajar Lori Dizangramel koji je na ovaj način predstavio Novaka i još sedmoricu tenisera, a sve po uzoru na 7000 vojnika od terakote prvog kineskog cara. Figura, vlasništvo Novaka Đokovića, ubuduće će se nalaziti u prostorijama teniskog kompleksa u kome se i održava Serbia open, sve do sledeće svečane prilike kada će verovatno opet biti iznesena na otvoreni  prostor zbunjujući okolni svet baš kao da je pravi spomenik.
     

POSTMODERNA: Nova spomenička pomama, koju stručnjaci zovu i "nekom vrstom postmoderne", u ovim krajevima se zahuktala još od 2003. kada je u Mostaru podignut prvi takav spomenik – Brus Liju. Slavni Kinez tako je postao simbol "više" ideje, ironični komentar ratne ideologije, mesto za tugu i zezanje. "Brus Li, čovjek druge rase i s drugog kontinenta, jednostavno je drag svima", ukratko su objašnjavali svoju ideju u Mostaru. Podignut nedugo posle rata, spomenik u centru Mostara mogao je imati i terapeutsko dejstvo, snagu povratka na dečje snove o pravednijem svetu u kojem će biti važne veština, brzina i snaga volje borca za pravednu stvar.
Ubrzo se i u Srbiji pojavila potreba za "ujediniteljem", malim čovekom iz naroda, borcem za pravdu, zaštitnikom slabijih. Brus Li je ostao "sitni, mali, lijepi dokaz" da niko Mostaru nije mogao iščupati dušu. Žilava energija jedne tako formirane svesti i savesti prelila se i ovde. Samo četiri godine posle Brus Lija u Mostaru, u maloj nerazvijenoj vojvođanskoj opštini Žitište, koja vapi za podrškom svake vrste, otkriven je spomenik Rokiju Balboi, siromašnom borcu protiv nepravde, bokseru, filmskom junaku.
        

Mladi, koji su inicijatori, kažu kako spomenik Rokiju ima istu simboliku kao i spomenik Brus Liju u Mostaru. Stariji pak vide totemsku simboliku i kažu: "Pošto život Rokija simbolizuje težak put sa dna društvene lestvice do uspeha, a Žitište vidimo u tom položaju, nadamo se da ćemo od sada pa nadalje popraviti sliku o našem mestu i opštini." Roki s pobednički podignutim rukama u bokserskim rukavicama, visok tri metra, sa postamentom čak i šest, težak tonu, po uzoru na filadelfijski spomenik, smešten je u Parku zabranjene umetnosti koji, eto, postoji u Žitištu. Postigli smo to što smo želeli, kažu meštani, da kada se pomene Žitište, svi pomisle na Rokija, a ne više na poplave i svinjsku kugu. Veliki svetski mediji preneli su vest iz Žitišta, kanadska ekipa je čak snimila film o otkrivanju spomenika, ali toliko željene investicije na osnovu ove reklame svejedno su izostale. Odmah potom, u svetu su se pročuli i meštani pograničnog banatskog mesta Međa koji zamalo nisu digli spomenik Džoniju Vajsmileru (igrao Tarzana), holivudskom glumcu koji je tu rođen.
S druge strane, Banatski Sokolac se vodi kao najmanje i najzaostalije selo u Vojvodini, gde se ceo društveni život odvija u dve kafane i dve prodavnice, ali koje je ipak ušlo u legendu jer jedino u Evropi ima spomenik rege muzičaru s Jamajke Bobu Marliju, "borcu za slobodu, jednakost i ravnopravnost, s gitarom u ruci". Dozvolu za spomenik dobili su organizatori sve posećenijeg rok-rege-bluz-fank festivala Rock Village ili kako ga zovu "banatski Vudstok", koji u ovom selu postoji od 2005. i svake godine okuplja po nekoliko hiljada ljudi. "Koristeći muziku kao medij, Bob Marli je neumorno radio na širenju ljubavi, mira i tolerancije među ljudima i dužnost nam je da mu odamo priznanje", kažu organizatori.
            

Dodamo li svemu i nedavno otkriveni spomenik Džoniju Depu na Mećavniku u Kusturičinom Drvengradu, dolazi se do legendarne "trojke poznatih" po kojoj smo uvršteni u svetski vrh spomeničkih bizarnosti. Statue Džonija Depa na Mećavniku, Rokija Balboe u Žitištu i Boba Marlija u Banatskom Sokolcu, prema američkom magazinu "Foreign policy", ocenjene su kao vajarska dela koja se ne mogu smatrati umetničkim i ubrajaju se među najružnije na svetu. Te tri statue nazvane su "Poznati" pa je Srbija na osnovu njih stavljena na deveto mesto u svetu po najružnijim spomenicima. Kad su režisera filma Tamo i ovde Darka Lungulova pitali zašto sprema film koji će se zvati "Spomenik za Majkla Džeksona", odgovorio je kako u ovim sredinama još jedino građenje bizarnih spomenika konačno, posle dugo vremena, daje veru i osećaj zajedništva. "Usled svega što se desilo ovde, brze smene sistema i ideologija, čini mi se da još uvek nema nekih drugih spomenika na vidiku tako da, ma koliko ludo zvučalo, u stvari je normalno očekivati da će se ljudi na ovim prostorima okrenuti građenju spomenika ‘sigurnim’ herojima kao što su pop-zvezde i holivudske ikone. Tako je i ‘Spomenik za Majkla Džeksona’ jedna komedija naravi o nama."
            

Komedija naše naravi može se nazvati i našom društvenom satirom, ali ona nije ozbiljna kao što jesu istoričari umetnosti u oceni ovih dela, ni zajedljiva kao što su posmatrači koji se mršte na ludilo društvenog kiča. Ta satira možda je nešto malo socijalno konstruktivna, ali najveća njena vrednost zapravo leži u samoj ideji. Ideja je ta koja joj daje lepšu, ljudskiju vrednost, štaviše moć da nekog i zaista obraduje. Tako je, na primer, povodom otkrivanja spomenika Bobu Marliju organizatorima festivala u Banatskom Sokolcu izuzetnu zahvalnost u svom srdačnom i opširnom pismu uputila ministarka informacija, kulture, omladine i sporta Jamajke, uz reči:
"Danas, ljudi u Srbiji, zemlji za koju je malo Jamajkanaca čulo, odaju počast Bobu Marliju podižući mu spomenik. Govoreći u ime naroda Jamajke, mogu reći da se osećamo počastvovanima jer, ukazujući počast Bobu Marliju, vi ukazujete počast svim Jamajkancima.

ONE LOVE!
ONE HEART!
LET’S GET TOGETHER

AND FEEL ALRIGHT

Ilustracije:  tetkainternetka  
*Ne slika se!

http://www.6yka.com/junaci-naseg-doba

13.05.2010.

ZNAŠ DA SI KOD KUĆE TEK KAD UPOZNAŠ SAMOGA SEBE

Stranac

Pitanje "kuće" muči mnoge ljude, koji se osjećaju stranci u vlastitoj koži, u obitelji, zajednici u kojoj žive, pa čak i na Zemlji

       Piše: Natalie Luks

 Nedavno sam dobila pismo u kojem me čitateljica zamolila da joj objasnim zbog čega ju muči osjećaj da se nigdje ne nalazi „kod kuće“. Piše:

“… Rođena sam i živjela sam do rata u Bosni, a onda sam nastavila studij (zbog rata) u Zagrebu.
U Zagrebu sam pored studija puno toga naučila o sebi i Bosancima, mentalitetima, različitostima. Kako je bilo ratno vrijeme i nije bilo lako, morala sam biti snalažljiva i tada sam naučila istinu da ako nešto iskreno hoću, da to i mogu , to jest da se to događa. To sam provjeravala na ispitima, na traženju posla i ostalim problemima.
Nisam se služila trikovima, vezama i poznanstvima i nečim negativnim…, jer uostalom veze i poznanstva nisam ni imala, pa je sva moja moć bila u tome da ja “to” hoću i trudila sam se iskreno da svojim snagama “to” i ostvarim i da cilj bude moje zadovoljstvo.
Međutim u Zagrebu se nikada nisam osjećala “kod kuće”. Stalno sam tražila nešto, ni sama ne znam što.
Onda sam pošla tražiti posao u inozemstvu. I dobila sam posao snova. Sve kako sam baš htjela.
Prvih par godina je bilo teško, - jezik, posao, trebalo je sve iz početka naučiti.
Našla sam dio onoga što mi je jako nedostajalo u Zagrebu, ali se i dalje ne osjećam kao “kod kuće”.
Kada odem u Bosnu, kod mojih roditelja, tamo me taj osjećaj još ponajviše proganja.
… Nedavno sam jednoj novoj prjateljici probala ukratko opisati rat i rekla sam joj kako smo u njemu dobro prošli, jer smo svi živi i zdravi, čak nam i kuće nisu srušene… i kako smo zadovoljni. A onda sam joj tu i tamo opisivala kako smo nekada živjeli u malom mjestu, gdje su bake znale sve druge bake i njihove roditelje 4-5 generacija unazad, kako smo se svi razišli, i da kad dođem u moje malo mjesto, govori se skoro novi jezik i sve su neki novi ljudi.
Tamo se najviše osjećam stranac.
Onda mi je moja nova prijateljica rekla: “Pa kako onda nisi puno izgubila? “ Tim pitanjem mi je pomogla da shvatim što me boli i što me muči.
Nekoliko mojih prijateljica muči isti sindrom “kuće”. U novinama sam pročitala, da i meni jako drag Miljenko Jergović ima sličan problem. On je u novinama izjavio: "Moja osobna i privatna historija je historija nemogućeg povratka kući. Taj povratak je nemoguć zbog toga što je zapravo mjesto koje sam doživljavao kao dom, kao zavičaj, kao domovinu, ostalo izgubljeno u vremenu. A kroz vrijeme se ne možemo vraćati. Priča koju smo prošli moj prijatelj Marko i ja za mene je zapravo pokušaj da se probije ta vremenska opna, da se uđe u neku prošlost i da se otkrije što se zapravo s nama, našim životima i našim zajedničkim i pojedinačnim historijama u međuvremenu dogodilo.""
Ovo pismo me rastužilo jer me podsjetilo na vrijeme kada sam se i sama tako osjećala, ali sam pismo doživjela i kao inspiraciju za ovu kolumnu, jer znam da pitanje "kuće" muči mnoge ljude, koji se osjećaju stranci u vlastitoj koži, u obitelji, zajednici u kojoj žive, pa čak i na Zemlji.
Potraga za "kućom" traje od kada smo odlučili zaboraviti što je naš istinski Dom. Problem je u tome što od tada Dom tražimo u materijalnoj dimenziji, u prostoru i vremenu, a što je čitateljica lijepo akcentirala u svom pismu.

U potrazi za izgubljenim zavičajem

Napisani su mnogi romani o potrazi za izgubljenim blagom, za eliksirom života, za svetim gralom..., koji svi od reda opisuju čežnju za osjećajem ispunjenosti i potpunosti, kao što je i potraga za vlastitom Kućom, Zavičajem, Domovinom. Uostalom, naš život i nije ništa drugo nego ta potraga. Osjećamo da nam nešto bitno nedostaje i to pokušavamo pronaći.
U toj potrazi smo uvijek okupirani i zaneseni nadom da nas baš "tamo" i "tada" čeka sreća, a kada to ostvarimo, nezadovoljstvo je još veće. Zato je relativno lakše ljudima koji ne ostvaruju svoje želje, jer se još anesteziraju nadom da će im posao, partner, novac, ugled... donijeti osjećaj koji im nedostaje. Kinezi to jezgrovito kažu - dabogda ti se sve želje (materijalne) ispunile.
Besmisleno bi bilo misliti da su nam želje za materijalnim vrijednostima krive što smo nesretni i da zbog toga imamo osjećaj praznine i neispunjenosti. Bez materijalnih dobara ne bismo mogli živjeti u fizičkom svijetu. Problem je što smo zaboravili naše duhovne vrijednosti.

                    

            γνῶθι σεαυτόν*

             (gnothi seauton)

Prva, osnovna i jedina duhovna vrijednost jest spoznaja Sebe. Duša – Ja Jesam je naš Dom, naša Kuća, naš Zavičaj, naša Domovina i tu nas čeka mir, spokoj, ispunjenost i radost. Kada se napokon vratimo Sebi, tada ćemo s lakoćom ostvarivati i sve ostale duhovne i materijalne vrijednosti. Do tada ćemo se iscrpljivati u bezuspješnoj potrazi za srećom. Uostalom, što će nam sve blago ovoga svijeta, ako nemamo Sebe. Zato je jedino pitanje, koje ima smisla, kako naći Sebe.

Svoj Dom nikada niste ni napustili

Naša čitateljica je lijepo opisala kako je ostvarila posao snova prema zakonu materijalizacije: želim - hoću – mogu, koji kaže da će se sve u što vjerujete i u što uložite energiju i ostvariti. Međutim, nije postigla ispunjenje, jer to nije ni postavila za svoj cilj. Zato, ako želite ispunjenje (sreću), tada to postavite za svoj cilj, a ne sredstva s kojima mislite da ćete sreću ostvariti. Kako?
Tako da osvjestite da nikada Sebe niste ni napustili i da se cijelo vrijeme nalazite tamo gdje trebate biti – u svojoj Duši i svom Srcu. Trik je u tome što ste to zaboravili.
Povratak kući počinje odustajanjem od bilo kakve potrage za srećom i osvještavanjem Istine da svoj Dom nikada niste ni napustili.
U tome će vam sa zadovoljstvom pomoći ljudi koji su već "kod Kuće".

γνῶθι σεαυτόν* -  UPOZNAJ SAMOGA SEBE - NATPIS U PREDVORJU APOLONOVOG HRAMA NA OLIMPU.

OVAJ AFORIZAM SE PRIPISUJE  MNOGIM STAROGRČKIM MUDRACIMA:  Heraklit, Pitagora, Sokrat...

http://www.monitor.hr/clanci/stranac/32496/

12.05.2010.

BUDUĆNOST JE VIDLJIVA TEK KADA PROĐE, KADA POSTANE PROŠLOST

NJEZINO LICE, KOJE JE BILO NEPOUZDANO KAO SLABO PAMĆENJE

         

   mikele9


Za naslov sam uzeo rečenicu iz knjige PRONAĐENO VRIJEME II Marsela Prusta. I u Prvoj i u Drugoj knjizi, Prust se, pronašavši vrijeme, iščuđava, zapanjuje, ne može da veruje, šta je vreme kadro da svojim protokom učini od ljudi. Došavši posle dugo godina na veliki skup nekada mu poznatih ljudi, ima utisak da prisustvuje maskenbalu, nikoga ne prepoznaje, vreme je svima utisnulo na lica raznolike maske. Čuje imena ali nikako ne može da ih poveže sa osobama koje pamti kao sasvim drugačije. Pokušava da pronađe bilo kakvu sličnost, neki znak, crtu...koja bi mu dokazala da je to osoba koju je poznavao. Muškarci nose maske sa belim, sedim kosama, bradama, brkovima, nekima su stomaci naduveni ili otromboljeni, neki preživevši šlog jedva da mogu da vladaju svojim udovima.

         

Vojvotkinju De
Guermantes prepoznaje, njene oči su i dalje plavo zelene, nos kao u plemenitog sokola, prepoznaje i ona njega: Mali moj otkada se nismo vidjeli, gdje ste se izgubili, Vojvoda prati i čita članke koje pišete. Ali i nju je samo zahvaljujući očima i nosu prepoznao. Ne može da shvati kakvim to ona jezikom govori, druži se sa Rachel-om koja je ružna starica, njoj je ustvari posvećeno veče, ona će kao slavna glumica te večeri recitovati pred nekada nedostupnim joj društvom, aristokracijom, krvnim vezama povezanom i isprepletanom sa svim vladarskim kućama u Evropi. Kao i Rachel-a i ostale žene su stare, izobličene, slojevi pudera i šminke samo povećavaju grotesknost njihovih lica. Trude se da raskošnim toaletama i dijamantima prizovu izgubljenu mladost ali bez uspeha. Nekada lepe i graciozne Kneginje, Grofice i Baronese, sada se batrgaju svim svojim moćima i mogućnostima ne bi li makar podsećale na sebe one nekadašnje. Bez uspeha! Marsel koji je svake sekunde prisustvovao svom starenju, ima utisak, varljiv, da je ostao nepromenjen, onaj isti Marsel od pre dvadesetak godina. Iluziju mu razbijaju rečenice: On je već u godinama kada se ne..., ne priliči mu to s obzirom na godine... Pogođen tim rečenicama, u svoj toj gunguli, počinje da razmišlja o sebi, svom izgledu, ostarelosti. Naprosto ne može da poveruje da je ostario kada se seća mirisa i ukusa madeleine-a kao da ih je jutros jeo uz belu kafu, pred očima mu je živica iza koje je prvi put video Gillberte-u u Combray-u, Vivona u njegovim mislima teče zelena ista kao što je bila u njegovom detinjstvu. Kako slučaj ne postoji (o tome sam dosta i opširno pisao u PISMIMA TABUKIJU), ništa se na ovom svetu i u Kosmosu ne dešava slučajno, pre desetak minuta sam pročitao priču JULIJA ROMEN Gi De Mopasana i u njoj na jednom mestu Mopasan piše: „...velika glumica, Rachel-ina suparnica! Da je samo to! Mopasan kao da osluškuje Prusta ili kao da prati ovo što pišem, dalje kaže: ...uđe jedna mala žena. Bila je stara, veoma stara, veoma mala, a imala je sedu kosu očešljanu na razdeljak i sede trepavice-pravi beli miš... Zatim: ...Moje jadno telo ima šezdeset i devet godina, a mome jadnom srcu je dvadeset.... Sećam se da je tetka moje žene, hrabra, snažna, samosvojna, na svoju ruku žena, u svojim osamdesetim godinama izrekla sličnu rečenicu, bez onog jadno telo i srce. Čovek se može zaljubiti i u mojim godinama, srce mi nije ostarilo ali pogledajte na šta ličim! Izborana sam, koža mi je kao pokvašen i izgužvan pergament, noge me bole, jedva hodam, sve na meni visi, muka mi je da se pogledam u ogledalo. Na zidu u našem tz dnevnom boravku, jedna ispod druge vise uramljene male požutele fotografije moje žene i mene iz vremena kada smo imali oko tri, tri i po godine. Ja sam bosonog dečaćić u kratkim pantalonama sa tregerima, u rukama stežem velikog plišanog medu a osmeh od uva do uva mi je na licu. Ja današnji sam njegova/moja budućnost! U PISMIMA TABUKIJU sam negde napisao da je budućnost vidljiva tek kada prođe, kada postane prošlost. Počinjemo da starimo od trenutka začeća. Davno, rezigniran, prepun strahova i fobija, napisao sam: Rođenjem, smrt u nasleđe dobijamo. Takođe sam nekoliko puta na raznim mestima spomenuo svog đeda strica Milića koji je klešući nadgrobnu ploču za svoju ženu i sebe, iznad mesta gde će stajati imena i godine, urezao natpis: Oj starosti čovečija nakazo. Tja, treba stariti dostojanstveno, boriti se protiv fizičkog starenja je Don Kihotovski posao. 
P.S.  Prepoznajete li ovog čovjeka i ovu ženu? 
                
*http://blog.b92.net/user/80863/mikele9/

11.05.2010.

MARIJA BISTRIČKA IZ KOSOG UGLA

KAKO SAM PROPUSTIO ŽURKU

KOJU SAM PLATIO

 NezJa *    

Ljudi svašta rade. Svakakvim se poslovima bave. Nekako treba platiti sve te račune i poreze i kredite, nekako se mora živjeti i zato ljudi svašta rade. Rade poslove kojih se drugi groze, rade poslove kojih su se i sami snebivali možda i samo koji mjesec ili godinu ranije. Neki popravljaju automobile, neki kompjutere, drugi grade kuće, treći slažu kuhinje ili čiste urede ...

Osim što sam do sada razne stvari radio, uređivao ulice, pazio na jednu veliku zgradu da joj se noću štogod ne desi, nasjedao na lažne alarme i poslije ih se smrtno plašio, po redu slagao fascikle numerirane osmeroznamenkastim brojevima, nosio vijenac na sprovodu višestrukog ubojice koji je slučajno dotad važio za ratnog heroja ... i danas svašta radim .... Posao me odveo na redovito godišnje hodočašće u Mariju Bistricu ...

Tamošnja crkva zapravo je isprva ponosno nosila ime Sv. Petra i Pavla još od ranog 13-og stoljeća. Međutim, ova dvojica su očito na nebesima bila zabavljena svojim poslom i slabo su brinuli za molitve i prohtjeve štićenika. Godine, desetljeća i dva stoljeća prošla su, a da nitko u Stubici nije zabilježio kako su Petar i Pavle čudotvorno spasili makar i jednu ženu od zloduha koji ju je povodio na grijeh. Možda narod i nije bio pismen pa nije zapisao, ali generacije su upamtile. No i dalje su se strpljivo molile Petru i Pavlu.

Kada su Turci navalili, Hrvatsku su zadesile nesreće, a u Crkvu je s Vinskog Vrha 1545. godine donesen kip Bistričke Gospe kako ga se ne bi domogli nevjernici. Još stoljeće kasnije sada već neka druga generacija, ali još uvijek Turaka, harala je krajem, a kip je zazidan u prozor kako bi bio sigurniji. Za dva desetljeća zagrebački biskup, stanoviti Martin Borković, krenuo je otkopavati cigle po Bistrici mirakulozno otkrivši Gospu.

                 

Možete si misliti kako su Zagorci, kojima je u to doba životni vijek jedva prelazio 30 godina, reagirali na neobičnu pojavu Majke Božje koja je iskrsla iz zida. Nakon što su tri i pol stoljeća trpjeli nemar Petra i Pavla silno su obradovali ovom otkriću i počeli pohoditi Gospu koja se tako nenadano pojavila moleći je za sve i svašta što Petar i Pavao nisu znali ispuniti. Samo tri godine nakon što se ukazala umeljana žbukom i ciglom, Gospa se proslavila prvi put.

Tada je naime, stanovitu Jelu Šafran iz Stubice spasila zloduha. Na sam Božić 1687. godine u kuću Jele došao je nečist duh u slici pokojnog prijatelja. Dakako da je muškarčina naumila da ju napastuje. No, Jela je bila brža od zloduha, dohvatila krunicu te sablast otjerala znakom križa. I gle! Lik pokojnog prijatelja za čas se pretvorio u gadnog i bijesnog psa koji nemilosrdno nasrne na nju s očitom namjerom da ju rastrga. Premda se Jela prestrašila vjerojatno kao nikada do tad, sjetila se Majke Božje Bistričke. U Stubici je, jasno, postojala crkva, ali Sveti Juraj očito je češće šetao nebeskim poljanama u društvu one dvojice iz Bistrice, nego što je pazio na štićenike te je kod vjernika bio na jednako lošem glasu jer već četiri stoljeća nije ozbiljno pomogao nikome od župljana. Dakle, sjetila se stoga Jela M. B. Bistričke i, prije no što je razjareni pas stigao zabosti očnjake u čedno debelo meso,  zavjetovala se da će joj hodočastiti u Bistricu. Obzirom da ju je zloduh upravo namjeravao poslati na obračun s nehajnim Jurajem, nije jasno kada je Jela kanila na Bistricu, no u taj čas zloduh zastane kao Leo Messi na usporenoj snimci driblinga, a u sobi se pokaže Marija i uz strašnu buku rastjera paklene sablasti.

Još iste godine M. B. Bistrička Stjepanu Balagoviću, koji je morao poznavati Jelu jer su bili iz istog mjesta, a u Stubici se i danas svi znaju pa kako ne bi prije četiri i pol stoljeća, spasila je žitnicu nakon što ju je zapalio grom. Već sljedeće godine M. B. Bistrička iz turskog je ropstava na jednako misteriozne načine spasila više duša, tjerala razbojnike, ozdravljivala bolesne i povraćala iz mrtvih. Kati Herendić iz Koprivnice, bilježe knjige i oni koji su ih pisali, a pisali su ih samo u crkvi, M. B. Bistrička ozdravila je - nateklu nogu.

Pomoćnica je nakon svih čuda i 150 godina podstanarstva posljednjeg skeptika uvjerila da je bolja od Petra i Pavla te su ova dvojica deložirana kada je 1735. godine dobila puno stanarsko pravo te je crkva konačno i preimenovana u svetište Gospe Snježne, tj. Majke Božje Bistričke. Posljednji udarac bistričkoj minornoj partiji konzervativaca koji su još uvijek žalili za Petrom i Pavlom zadala je pak 1880. godine. Uoči Velike Gospe požar u crkvi poharao je baš sve ali vatra se ipak nije osmjelila do prijestolja majke Isusove.  Mnoštvo naroda skupilo se na Bistri da se na vlastite oči osvjedoči o velikoj Marijinoj milosti, t.j. o tome kako je samu sebe spasila. Od samog pogleda prema pogledu čudotvorne Pomoćnice pobožnom je puku oko zarosilo.

Nakon što je kroz stoljeća više puta pomagala i sebi i drugima M. B. Bistrička je 1935. godine od nadbiskupa zagrebačkog Antuna Bauera dobila zlatnu krunu koju i danas ponosno nosi te je u prisutstvu, danas blaženog, a tada tek nadbiskupa koadjutora s potencijalom - Alojzija Stepinca, proglašena kraljicom Hrvata.

E baš kod te i takve kraljice Hrvata danas sam poslom navratio jer je i oko hiljadu duša navratilo da se kod nje pročiste. Kladim se da je tek rijetka od hiljadu duša pojma imala na koji je način M. B. Bistrička stekla ugled, status i zvanje, ali su se propisno pomolile i pročišćene njenim moćima izišle u svijet. Na kraju me jedan od popova pozvao na domjenak. Bit će jela i pića, rekao je uz smiješak. Na žalost, nisam mogao otići na žurku koju sam platio. Za razliku od đakona, morao sam na posao. Za njegovu žurku, auto, za njegovu odjeću, stan, za sve ono za što pošten svijet sam radi u tišini. Dok ovi na sva zvona ne rade ništa.

*  Identitet poznat uredništvu Lupiga-e

http://www.lupiga.com/kolumna/kolumna.php?id=5373


10.05.2010.

Intervju sa Biljanom Srbljanović, dramskom spisateljicom

Odrasla sam na Krleži,

a ne na Bori Stankoviću

 
                                    
Već neko vreme živite u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana. Malo toga znamo i o tom gradu i o toj zemlji. Kakav je vaš utisak? Da li su se vaše predrasude prema Azerbejdžanu, ukoliko ste ih imali, izmenile ili potvrdile dužim boravkom u toj zemlji?

    

Biljana Srbljanović : Mislim da svi ljudi, sva društva funkcionišu prema nekim predrasudama. Predrasude su pitanje lične kulture, stupnja obrazovanja, sredine u kojoj odrastaš ili se krećeš. Iako veoma ograničavaju ljudski duh, ipak ne mogu da se složim s politički korektnim mišljenjem da su negativne, netačne, da stvaraju zabludu, da dovode do pogrešnih zaključaka. Zavisi kako svoje predrasude formirate i prema kojim merilima. Dosta sam u životu putovala, videla svašta u svakojakim sredinama, a to od mene nije napravilo nikakvog građanina sveta, već ženu koja, upravo zbog svojih iskustava, ima gomilu predrasuda. Na primer, imam predrasudu prema svim ruskim preduzećima, privatnim ili državnim. Svaki put kad nisam poslušala svoj osećaj da im se ne predajem u ruke i da ne dopustim da ikad išta moje zavisi od njih, pa makar to bio samo kofer, to sam na neki način platila. Sklona sam da kažem da mi religija brani da učim ruski, a mama da uđem u “Aeroflot”, i to nije uopšte daleko od istine, a kad ne poslušam svoju ksenofobičnu predrasudu, svaki put to ozbiljno platim.

Predrasude treba slušati

Sad, predrasudu prema samom Azerbejdžanu nisam imala, jer ništa o toj zemlji nisam znala, osim da je bivša sovjetska republika, bogata naftom i krvavim istorijskim sukobima. Da sam birala, verovatno bi to moje anti-SSSR ubeđenje preovladalo i nikad ne bih došla tu da živim. Pošto je moj muž ovde poslom, i ja sam tu već dve godine. U međuvremenu sam se navikla, živim u ovom gradu neprestanih promena, veoma neobičnom, koji je sav u kontrastima. Ljudi o Kavkazu znaju malo, osim nešto generalne geopolitike, i zamišljaju Baku ili kao rusku kasabu ili kao idiličan grad iz persijske bajke. Nemaju pojma da je ovo zemlja ekonomskog buma, s prošlogodišnjim pozitivnim bilansom od sedam milijardi dolara, što na osam miliona stanovnika nije loše. Kad bi to do svih tih osam miliona i došlo. Ovo je grad sa zvaničnim predstavništvom kompanije “Bentley Motors” koja je, otkako je otvorena pre godinu dana, već prodala pedeset i sedam automobila, od čega osam samo u gradu Guba koji, realno, nema ni jednu do kraja asfaltiranu ulicu. U ulici u kojoj živim, sedam dana u nedelji mogu se kupiti dijamanti ili nove kolekcije najluksuznije evropske visoke mode, nedavno je otvoren azijski restoran u kojem je angažovan super-star kuvar iz londonskog “Nobua”, na Facebooku bi pali na stražnjicu kad bi malo pogledali fotke s lokalnih zabava, celebrity DJ sessione i neviđenu količinu neviđeno doteranih mladih devojaka. Istovremeno, ovde blogere hapse i osuđuju na višegodišnje zatvorske kazne, ljude gaze automobili po ulicama a da niko za to ne odgovara, Radio Free Europe i slični mediji su zabranjeni, a demokratija vrlo specifično zamišljena. Hoću reći, bogato društvo, potpuno okrenuto manjinskom konzumerizmu, nazovite ga elitnom, ja bih rekla i malo kulovskom, a mirna zemlja, bez sukoba i bez zveckanja oružjem, u kojoj većina živi daleko od te elite i to u svakom smislu.

Možete li da uporedite Baku i Beograd? Ili Azerbejdžan i Srbiju?

Količina lokalnih biznismena koje sam upoznala, a koji su nekad radili neki biznis u Srbiji, sa cigarama, na primer, prosto je neverovatna! Za njih je Beograd nekad uglavnom bio prvo inostranstvo, onda davno, kad im je London bio zabranjen, i sada, kad su ipak to siromašno detinjstvo pregrmeli, ipak ga nisu zaboravili, pa im proradi neka emocija kad govore kako su super radili kao distributeri američkih cigara, na primer, u vreme kad se time mlatio prvi milion. Onaj za koji te niko nikad neće pitati kako si ga stekao. Inače je Azerbejdžan veličine Srbije, sa sličnim brojem stanovnika, s tim nekim sumanutim pitanjem otcepljene teritorije, oko koje vlada sukob sa susednom Armenijom. Baš kao i kod nas Kosovo, srce i kolevka Azerbejdžana je jedino pitanje kojim se zanimaju građani, zbog toga i o tome glasaju, ostalo ih se apsolutno ne tiče. Ovo je zemlja u kojoj je Vuk Jeremić rado viđen gost, prosto obožavan kod političke nomenklature. Vole ga i voli ih, sve se razumeju na temu “otetih” teritorija i neretko dolazim u situaciju da se smeškam kad mi lokalni zvaničnici kažu: ”Mi ocin ljubimo Vuka”, ili tako nekako. Odgovaram: “Yeah, Vuk rules”, i to je to od političke diskusije koja mi je dodeljena u ovoj ulozi. Ja sam ovde žena svoga muža koja samo gleda i pamti, osećam se kao da studiram karaktere, kao slikari koji ispunjavaju blokove crtežima laktova, kolena, zglobova, ramena… I za sada nemam nikakav zaključak, osim da predrasude treba slušati i kad nije pristojno u intelektualnom društvu.

Pre Bakua, godinama ste živeli u Parizu. Koliko često dolazite u Beograd? Da li vam nedostaje i šta tačno? Da li kritička oštrica tupi pod pritiskom nostalgije?

U Beograd dolazim stalno, čak i više nego što mi prija i nego što je potrebno. Tako da nikako da se dovedem u to stanje divne debilne nostalgije, te nirvane prema svemu “mojem”, pa da ne primećujem u šta se naše društvo pretvorilo. Ipak, ta kritička oštrica kod mene jeste potpuno otupela, ali ne iz melanholije nego iz tog stupnja rezigniranosti, tako da sam došla u fazu da me malo nešto baš briga. Pratim i dalje naše medije na netu, redovno slušam najpopularnije radio i TV emisije, skidam “Utisak nedelje” na Ipod, pa idem u džim da trčim, što više emisija odmiče, to ja brže trčim, udaram nogama po onoj jadnoj mehaničkoj traci, kao da bežim od svega što čujem i što sam mislila da sam ostavila iza sebe. Taj treadmill je baš prava metafora za moj odnos sa Beogradom, trčim kao luda, pretrčah hiljade kilometara, bežim koliko me noge nose, a opet nikud ne stižem, uvek i uvek samo u tom jednom mestu. I nikako da pobegnem od organskog odnosa prema svom gradu. Neke ozlojeđenosti i očaja, pomešanih s retardiranom nadom da svaka ideja traje kratko, a glupe najkraće, pa će valjda i ova, o Srbiji kao jedinoj zemlji Evrope kojoj će poći za rukom da spoji nespojivo, jednom da prođe. Posebno sam razočarana visokim stupnjem nezainteresovanosti naših ljudi za ono u čemu žive i zbog čega tako žive. To što nema nikakve javne debate ni o čemu, što, osim “Peščanika”, nema mesta na kojem se čuju disonantni tonovi, što su ljudi postali kukavice i kalkulanti, što se sve rasprodalo i otišlo u slivnik. S kim više i o čemu da se tu razgovara, ako glavne novine danima pune slike i tekstovi o tome kako je neki momak ubio neku devojku pucnjem u čelo, pa se onda ubio sâm. Čak ni tu da se ljudi priberu i kažu, aman bre, dosta više priče o ubici kao o Šekspirovom junaku, to je bahato nasilje prema ženama, koje se viđa i u “najfinijim” porodicama i postaje tako nekako društveno prihvatljivo, taj neki neokonzervativizam, u kojem žena ćuti i ide kod šanera u šoping, a muškarac vodi biznis ili zemlju ili najčešće oboje, dok se raja zabavlja polupornografijom, ali onom tužnom, to je seks sa plakanjem, time se ovde truju ljudi. I umesto da pitaju stvari od vitalnog značaja – koliki je kurs dinara, hoćemo li u NATO i ko Rusima u bescenje daje sve – ljudi prate reportaže o “zločinima iz strasti”, izveštaj sa sahrane kao da je sa fashion weeka, i to im je dosta, jedino im to suze na oči poteruje. Eto, tako ja vidim Beograd, kao mesto u kom su ljudi opijeni najjeftinijim emocijama.

Posthumno pismo tati

Nedavno ste održali govor u bečkom Burgtheateru. Kojim povodom i šta ste govorili?


To je jedna lepa serija Burgtheatera, kao mitske pozorišne kuće čitave srednje Evrope. Iako bismo danas mogli da diskutujemo i o umetničkom nivou i o jednom staromodnom izrazu u repertoaru, ipak je to, za mene, odrasloj na Krleži a ne na Bori Stankoviću, veoma važno mesto. E taj Burgtheater je napravio seriju koja nosi ime “Kakanija – nova pesnička republika”, aludirajući na termin koji je Muzil koristio za austrougarsko društvo na njegovom zalasku. Dramaturzi Burga su zaključili da su gotovo sve zemlje bivše Austrougarske sada ponovo zajedno u novoj porodici država, Evropskoj uniji, pa su svakog meseca pozivali po jednog pisca iz po jedne zemlje bivše Kakanije, da progovori o tome kako vidi tu ideju pesničkog suživota u centralnoj Evropi. Dubravka Ugrešić, ovog puta, kao, iz Hrvatske, i ja, kao, iz Srbije jedine smo čije te, kao, zemlje nisu još u novoj Kakaniji, ali se nešto trude da budu. Valjda je tim ljudima u Burgu bilo žao da nas ne zovu, pa su nas zato i zvali. Ne znam za Dubravku, ali ja sam tamo bila u januaru, došla sam na 24 sata da održim govor i žurila u zaleđeni Beograd da dam tati parastos od četrdeset dana. Pa sam o tome, o njegovoj smrti, o mojoj slici Srbije, bivše Jugoslavije i istorije jedne nekad zajedničke države, čiji je moj otac bio pravi tipični everymen, i govorila. Napisala sam posthumno pismo tati i čitavom sistemu vrednosti koji je on predstavljao – nikad nije bio ubeđeni komunista, nikad nije bio ubeđeni nacionalista, bio je čovek po sredini, često grub, prek i patrijarhalan, ali i emotivan i cmizdrav, koga sam se bojala, ali sam mu sve u životu dužna, sve što sam postala, postala sam iz bunta prema njemu i tom nekom njegovom svetu. Svetu u kojem se o politici ne priča, u kojem se autoriteti ne dovode u pitanje, ideologija nema, a porodica je važnija od svega. Svet u kojem uvek postoji nada i ona te nadživi, u kojem se nikad ne spremiš, ne isplaniraš, ne analiziraš, ne razmišljaš, ne gradiš za neko sutra, nego ima samo danas i ono što te juče zveknulo, a da na tome ništa naučio nisi. Moj dobri tata umro je zabijen u ćošak bolničke sobe, a da mu do smrti nisu našli dijagnozu. Jer sa skoro osamdeset godina u Srbiji te jednostavno puste da umreš. Poslednje što je otac rekao mojoj mami bilo je: “Sve me boli.” A onda je dodao: “Da li si mi uplatila loto?” To je za mene bio kraj svetonazora one bivše zemlje, smrt ga je zagrlila, puše mu kroz nozdrve, puni mu pluća ledenim zadahom, a moj lepi tata se ipak nada sreći na lutriji. Umro je, a tiket mu nikad nije bio izvučen. Fala bogu da nakon ovog života nema ništa, samo crni mrak, pa da ne zna da se džabe svemu nadao. Eto, o tome sam govorila.

Kad god ste u javnosti, oko vas se diže ogromna prašina. Imate izgleda istančan talenat za uznemiravanje duhova. Da li kontrolišete tu stvar ili se to događa samo od sebe?

Dok sam pisala blogove na B92, tamo je gotovo padao softver od haosa koji bi nastajao, od broja i žustrine reakcija, pozitivnih, ali mnogo više negativnih. Kad mi se dogodilo da čak i na to šta ja mislim o krpama što su glumice nosile na dodeli Oskara zaradim reakciju na nacionalnom servisu, onda sam se malo priupitala – šta je, bre, sve ovo i šta ću ja tu? Iako sam se dosta izmakla iz svake vrste “javnog” ili medijskog života, moram da priznam da se to dosta kosi s mojim uverenjima da se izmicanje uglavnom odnosi na brigu o sopstvenoj guzici. Grozno me grize savest kad vidim kako neko drugi, hrabriji i izdržljiviji, vodi bitke koje bi trebalo da su i moje. To je moja večna šizofrenija, ne volim da me gledaju, a ipak stajem ispred. Ne volim da iko ikad čita to što pišem, a crkla bih kad stvarno ne bi.

Pre nekoliko godina kandidovali ste se ispred LDP-a za gradonačelnicu Beograda i izgubili od Dragana Đilasa. Koji su bili vaši motivi za to? Da li je to bila samo vrsta pokazne vežbe ili ste zaista očekivali pobedu? Jeste li još uvek u LDP-u?

Mislim da nisam u stranci, jer nemam nikakav kontakt s njima, čak ni onaj kakav imaju “obični” članovi – za te neke stranačke skupštine i to, tu su me nekako skinuli s mailing liste, ja mislim da je to zato što nikad nisam platila članarinu. Inače ne znam zašto bi bilo. Bila sam kandidat, to je deo moje lične sklonosti ka vratolomijama, ja sam prilično autodestruktivna osoba, a i dosta se inatim, pa onda kad mi svi kažu nemoj, e ja baš onda hoću. Tako je bilo i to. Mislila sam da je važno pokazati Srbiji da se demokratija pravi i manjinskim mišljenjem i da je pre svega pitanje moralnog integriteta i intelekta, a onda sam prosto ispala glupa u društvu. Što je OK. Shvatila sam da to u Srbiji ne postoji, da je sve pitanje nekog tala s nekim, da je ono što i najprogresivnije snage zovu realpolitikom ustvari obična korupcija i da sam budala što sam mislila da to ne mora tako. U međuvremenu je Beograd izabrao čoveka što tera Rome iz grada, po cenu da mu se zbog toga sruši nerenovirani most, što seče divno drveće da bi zasadio lepše i starije, što ne voli homoseksualce i nije ga sramota da to i kaže, i što Beograd ne vodi apsolutno nikuda. To je takođe demokratija, živeti s posledicama svog izbora, a vidim i da to nikom ništa ne smeta.

http://www.novossti.com/2010/05/odrasla-sam-na-krlezi-a-ne-na-bori-stankovicu/

N.B.  Biljana Srbljanović napisala je sedam drama i naša je najnagrađivanija dramska spisateljica. Veoma je aktivna u pisanju blogova (internet pričaonica, uglavnom istomišljenika). Udata je za Gabrijela Kelera, francuskog diplomatu,

Њен драмски рад карактерише политичка ангажованост и оштра критика савременог друштва[1]. У политици, позната је по

бескомпромисно проевропском ставу, либералним схватањима и подршци мањинским и ЛГБТ правима.

http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%91%D0%B8%D1%99%D0%B0%D0%BD%D0%B0_%D0%A1%D1%80%D0%B1%D1%99%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B

09.05.2010.

170. GODIŠNJICA ROĐENJA SLAVNOG KOMPOZITORA

Google odao počast slavnom Čajkovskom (1840-1893)
 
Internetski gigant Google odao je počast jednom od najvećih kompozitora Petru Iljiču Čajkovskom, postavljajući na početnu stranicu fotografiju plesača iz baleta Labuđe jezero. Čajkovski, ruski kompozitor ukrajinskog porijekla, po svom muzičkom izrazu je kasni romantičar.
 
 
         
 
Čajkovski je porijeklom iz ugledne ukrajinske kozačke porodice. Pojavio se u ruskoj carskoj muzici istodobno sa kompozitorima Novoruske škole, takozvanom grupom Petorice.
Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao muzičke kritike. Materijalnu nezavisnost i boravak u inostranstvu omogućila mu je bogata udovica Nadežda von Meck sa kojom je imao čisto epistolarnu vezu - preko 1000 pisama i koja mu je uplaćivala 6000 rubalja apanaže godišnje kako bi se mogao posvetiti isključivo komponovanju.
Muzika Čajkovskog odlikuje se iskrenošću izraza koji razotkrivaju psihološke procese i osjećanja, ali i svojevrsnu ljepotu i snagu muzičke misli.
 
              Petar Iljič Čajkovski
     
                       Petar Iljič Čajkovski

Kompozitor, koji je rođen u gradiću Votkinsk, sa 14 godina je komponovao valcer u pomen na svoju majku koja je umrla od kolere, a kasnije je komponovao i simfonije, balete, opere, uvertire, koncerte za klavir, koncerte za violinu, kamernu muziku, solo pjesme, te klavirske kompozicije.
Njegov najpoznatiji balet je Labudovo jezero, a zatim i Krcko Orašćić i Trnoružica, dok su neke od njegovih najpoznatijih opera Evgenije Onjegin, Pikova dama, Vojvoda, te Jolanta, kao i uvertira za Romea i Juliju.

Deset stvari koje treba znati o Čajkovskom
- Petar Iljič Čajkovski umro je iznenada u novembru 1893.  godine, a pretpostavlja se da je uzrok smrti kolera.
- Bio je ruski kompozitor, a po muzičkom izrazu romantičar.
- Klavir je počeo svirati kada je imao pet godina, a ubrzo je napisao i svoje balete.
- Njegovi roditelji su željeli da bude državni službenik, ali on je odabrao muzičku karijeru uprkos negodovanjima porodice.
- Imao je svega 14 godina kada mu je majka umrla i samo mjesec dana nakon njene smrti napisao je valcer u pomen na nju.
- Kanconeta Mezza Notte je njegovo prvo objavljeno djelo 1862. godine.
- Trinaest godina kasnije počeo je rad na svom prvom baletu Labuđe jezero.
- Oženio se u maju 1877. godine, no brak je trajao svega četiri mjeseca.
- Bio je homoseksualac.
- On je počasni doktor muzike Univerziteta Cambridge, a to priznanje mu je dodijeljeno 1893. godine.
 
 
               

08.05.2010.

KOLUMNEA - LIJEP POČETAK ZA TMURNO KIŠNO JUTRO


STIGLE PRVE ZLATNE
RIBICE OVE GODINE!
Danas neću objaviti ono što sam vam sinoć prpremila za "domaću zadaću", o ne, bilo bi dosadno i suhoparno....
Korpa sa "ribicama" visi na istočnom prozoru gdje obično ujutro provirim da vidim šta vrijeme radi danas.  I, jutros sam imala ugodno iznenađenje - počelo je, počelo...Cijelu su se zimu odmarale u prohladnoj sobi jer vremena su kokuzna pa se više ne grije cijeli stan!  I tako sam potpuno zaboravila na maj kada se čudo događa po ustaljenom redu i redoslijedu.
Ovako je izgledala jutros:

  

A ovako je bilo prošlih godina:

 

Uživajte i vi
P.S.  Koja muzikica bi odgovarala uz ovo?

07.05.2010.

NEOČEKIVANI SUSRETI: "SUDBINA JE TAKO HTELA!"

ČEGA IMAŠ DA SE SEĆAŠ?

(NENADANO)
 
                         
            Autor:  David Kecman DAKO

Nisam je prepoznao. Posle svega što se tokom kratkog i zaista nenadnog susreta dogodilo, jedini odgovor bio bi kako su za sve to krive godine, ali opravdanje je najlakše pronaći u onom što je svima vidljivo i jasno, u svakoj, pa i u ovakvim prilikama dovoljno uverljivo, pa ne traži dodatno objašnjenje. Nisam je prepoznao i sve to što pravdamo godinama i dugim nesretanjem, samo je uteha pod teretom nagomilane nemoći. Još više pred onim što neminovno sledi nakon trena u kome se događa sudar kasnih spoznaja i nezagasle čežnje, mladošću začete.

Nisam je prepoznao iz tako jednostavnog, a teško podnošljivog razloga: to više nije bila ona i to više nisam ja. Nakon mnogo godina, srela su se samo dva, do apsurda izobličena tela i neki drugi, teško prepoznatljivi glasovi, dve sredovečne osobe koje se pri izgovoru njihovog imena bez uzbuđenja osvrću, samo se blaženo osmehnu kao da je u tome, u vlastitom imenu, u osmehnutom oku i borama u malo izduženom krajičku usana za osmeh nameštenim, njihova jedina tačka oslonca.
- Nisam se nadala da ću te baš ovde sresti! – rekla je pružajući mi ruku, a ja sam je obema prihvatio. Ne, nisam glumio radost. Detinjim osmejkom i toplinom ruke, izazvala je u meni, u tom trenu, neobjašnjivu veselost, iako je nisam prepoznao. Pokušao sam da se setim koga bih u ovom mestu mogao da sretnem, među njima i nju koju bih imenom da oslovim najiskrenije i najlakše da je uverim koliko mi ovaj susret mnogo znači.
Sreli smo se u B., selu na obali Dunava, na svečanosti povodom dana osnovne škole, organi- zatora Likovne kolonije “Podunavski motivi”. U prisustvu mnogih meštana i u društvu dvadesetak slikara, otvorio sam veliku i lepu izložbu slika koje kao uzdarje ostaju u prostoru škole. Bio sam samo neko drugi, gost na svečanosti, bez obaveza da brzo silazi sa tako lepog, ali i varljivog trona namenjenog poznatoj ličnosti.
Treperavost u glasu kojom je odzvonilo ono “nisam se nadala da ću te baš ovde sresti”, ali i ta prisnost kojom se njena ruka ugnezdila među mojim dlanovima, sve je činilo da shvatim da je to žena koju nikakvim nesmotrenim gestom ne smem ni slučajno da povredim. I sad strepim od pomisli na ono što bi se na njenom licu i u njenom oku dogodilo da sam joj rekao: – Ne ljuti se, ali pomozi mi da se setim odakle se znamo. Ovo nije svakidašnji susret, ali u mnoštvu onih koje, kao i ovom prilikom, skoro svakodnevno srećem i upoznajem, teško mi je ponekad da se prisetim odakle se znamo.
Ne, tako nešto, krajnje kurtoazno i što sam po logici svog posla odavno svikao da činim, tako nešto njoj, u ovakvom trenu, nisam mogao reći. Ona je neko kome susret sa mnom znači mnogo. Malo ih je u ovom mestu koje sam, ma i u prolazu, upoznao i u brzom preslišavanju ko bi to mogao da bude, nisam imao nikakvog izbora. Ona je neko iz samo moje daljine. Iz neraskrčenog prostora samo mog sve užasnijeg zaborava.
- I ja sam se ovde, kao i ti, slučajno zatekao i nisam se nadao da ćemo se sresti. Uvek te očekujem tamo gde bi nam se uspomene bez reči, najlepše otvorile, pa biva kao da se sve koliko juče dogodilo. Još pre dva meseca dobio sam poziv da se nađem na ovoj svečanosti i da otvorim izložbu. Često svoje obaveze ne mogu da planiram sa većom sigurnošću ni dva-tri dana unapred a ovo sam ipak prihvatio. Neko, ili nešto je htelo da nas dovede i da se sretnemo. Drugog objašnjenja, nakon ovog susreta s tobom, nemam
Rekao sam još ponešto čega se više i ne sećam, ali samo da bih dobio u vremenu i kako bih je što je moguće prisnijim dijalogom izazvao da izgovori rečenicu, ili samo reč koja će biti ona sudbinska nit tako neophodna pri odmotavanju ovog zamršenog klupka sazdanog od parčića kojekude nakupljenih i koje, poput suvog žiga, poput bora i nevidljivih ožiljaka nosim na koži, krvotoku, snovima, bunilu, na javi, što tako prisno srasta sa svim onim što, sve i da hoću, ne mogu da zaboravim.
- Nisam ni ja više za putovanja. Pogotovo ne danas kada me noga užasno boli i jedva stojim, ali nešto me teralo i nisam sebi znala da odgovorim šta je to što me tako vuče, naprosto, guralo da obavezno dođem. Sve mi se razjasnilo čim sam ušla u školu i odmah te prepoznala. Nekoliko puta, i ti si mene pogledao, ali mnogi su ti prilazili, vukli te od jedne do druge slike…
- Mnogo je ovde mojih starih poznanika i prijatelja slikara koje odavno nisam video, a pisao sam nekad o njima, otvarao im izložbe, pa znaš kako je. Nikog ne smem da povredim i ko zna kad ćemo se ponovo sresti…
Ruka joj je i dalje među mojim dlanovima, milujem je, kao da sam blizu odgovora, jer taj glas i taj osmeh vraćaju me svojom prisnošću i vedrinom, svojom bezazlenom otvorenošću u nešto daleko a blisko, u nešto detinje daleko, a što je samo moje, ili – samo naše. U nešto što se događa pri običnom susretu starih, dobrih poznanika. Milujem je i pogledom joj raskopčavam zimsku jaknu. Ona se ne opire i kao da mi je sve bliže. I ime njeno kao da mi je na vrhu jezika, ali…
- Znam da sam se od onda mnogo promenio, gojniji sam, sa ovo malo kose što mi je još preostalo, pa me i čudi i raduje kako si mogla odmah da me prepoznaš. – rekoh dajući joj time do znanja kako je ovakvu, kakva je sada preda mnom, siguran sam da je tako, nakon mnogo godina ne prepoznajem, ili da još nisam potpuno siguran da je to ona koja bi mogla biti. Pojavljujem se ponekad i na televiziji, pa je bila u prednosti. Očekivao sam i ovakav odgovor:
- Ne, odmah sam te prepoznala! – rekla je tonom koji ovakvom prepredenjaku i lažovu kakvim se upravo sada pred samim sobom, a možda i u njenim očima pokazujem, daje do znanja da o starenju ne govorimo. Ne samo zato što nije lepo o godinama govoriti sa ženom koja me, svemu uinat, nije zaboravila, nego što takva reč opravdanja ili objašnjenja, svejedno je, i nije primerena radosti nenadanog, a toliko žuđenog susreta.
Bio sam siguran da je ne znam iz gradova gde sam išao u gimnaziju i gde sam studirao, gde sam se kao vojnik sve našao, potom kao nastavnik srpskog jezika, ili kao novinar. Ne znam je ni sa letovanja na Rabu, u Novom Vinodolskom, pogotovo ne u Zadru, gde sam dvadesetak godina uvek odlazio sa ženom i decom. Nije ni sa nekog od seminara prosvetnih radnika, sa gostovanja po bibliotekama i sa mnogih književnih večeri, učešća na festivalima. Nije iz onog sećanja na usputne avanturice, danas sve ređe i skoro nemoguće… Izvesno je jedino to da je ona neko koga nisam mogao da zaboravim, ali se ne pokazuje u onom obličju kojeg pamtim. Bucmasta, kratke, prosede kose, sa čvrstinom u nastupu, bio sam uveren jedino u to da je ne znam u ovakvoj pojavi, ali i da ću doći, uskoro prepoznati po izraza na licu koji će se nenadano pojaviti, u reči koju će izgovoriti, a što će me odvesti do nje nekdanje, time i do sebe zaboravljenog. Ona je neko koga pamtim, samo… Samo da sam bez sumnje u njeno ime koje kao da već izgovaram u sebi.
Primetio sam da nas, sa željom da nam se približe, iz tog mnoštva posmatraju dve žene njenih, četrdesetih godina. Nasmešene i same nečim u pogledu na ovakvu scenu u kojem smo se našli nas dvoje, glavni akteri jedne, za njih možda i lepe priče sa poznatim i zapletom i raspletom, uzbuđene više i od nje same, kao da mi govore:
- Znamo te iz njenih priča!
Ili:
- Kako je to lepo što su se opet sreli!
- Tako nešto ne događa se samo na stranicama ljubavnih romana koje u dosadi čitamo pred spavanje.
- Kako se samo lepo i tako dugo još uvek drže za ruke!
Ne znam da li im je dala znak da nam se pridruže, ili je to već bio nekakav dogovor i pre nego što mi je prišla, krenule su prema nama i to mi se nimalo nije dopalo. Još ne znam, nisam siguran da li je to ona kojoj sam u brzopletom pretumbavanju po svojim uspomenama najbliži. Kako da se izvučem od te neminovnosti da joj za koji tren priznam to što mi se događa? Kako da je ne povredim?
- Pričao mi je Tihomir kako ste zajedno studirali. Često sam i od drugih slušala o tebi i bila sam ljuta što te svi, osim mene, često i čuju, i vide.
U trenutku kad sam rekao “prošle su mnoge godine, ipak smo, i to mnogo, drukčiji”, ne i ono “oprosti, ali ne znam, nisam još siguran da li si to ti”, započela je glasna, preglasna živa muzika mesnog orkestra. Primičući se zbog tolike buke njenom uhu, poljubila me je. Možda me i nije čula, ili je poljupcem izbrisala sve što bi potom u njoj i u meni moralo da se dogodi, zagrlio sam je i poljupcem uzvratio.
- Ilona me je pozvala na ovu svečanost. Znala je a nije mi rekla da ćeš se i ti ovde pojaviti. Prijateljice smo, radimo zajedno, povredila bih je da nisam došla iako me noga užasno boli…
Ilona! Žena prijatelja slikara kome sam otvarao nekoliko izložbi, pisao tekst za katalog, svraćao usput i u njihovu kuću… Prijateljice, pozdravi sa izložbi i nakon susreta u likovnim kolonijama, mog čestog raspitivanja o tome kako je ona, očekivanja da ćemo se krišom sresti u njihovom stanu, u gradovima gde moj prijatelj izlaže…
Izgovorivši ime Ilona, otvorila mi je, verovatno namerno, ta golema vrata, izlaz ne toliko iz prostora nužnog zaborava, jer nisam je zaboravio, nego iz gomile onog rusvaja što se tolikim minulim godinama u meni taložio.
Da li je to zbilja onaj devojčurak čije fotografije još uvek čuvam u maloj kartonskoj kutiji zajedno sa mnogim drugim fotografijama i pismima iz detinjstva i mladosti? Na njima mi ni moje, nešto brojnije godine ništa ne znače. Ona sedi u kratkom, uz telo pripijenom letnjem haljetku, pored jezera. Ili, na drugoj fotografiji, stoji pored vrbe oslonjena na bicikl. Na trećoj… Ima ih pet i sve su nastale u istom danu jednog nezaboravnog studentskog leta, davno, pre večnosti koja će tek da sledi a biće sećanjem zauvek samo radost.

         

Najlepša i najzagonetnija moja šesnaestogodišnja devojčica kojoj ništa nije smetalo ni to što sam veren i što joj, milujući je, burmom, dodirujem vrat, lice, plavu kosu… Ni to što sam Srbin i što ću uskoro, samo da diplomiram, morati u vojsku.
Ništa me tada nije pitala, ništa od mene nije zahtevala, išla je sa mnom noću i na kraj sela, tamo gde sam bio siguran da nas niko ne može videti, bez pitanja i bez straha.
Bila je i ostala samo moj plavi pupoljak koji se ne plaši rascvetavanja pod mojim šapatom, među mojim toplim dlanovima.
- Irena! – rekoh šapatom, kao da je krišom dozivam, kao nekad u vratima do ulice, kroz koja će ući u hodnik kućice svoje bake, ali tek kada više ne bude mogla da čuje moj korak kroz noć.
- Irena! Nisam te zaboravio. Svega se i uvek rado sećam!
- Davno je to bilo. A čega imaš da se sećaš? Bili smo…
Prišle su nam njene prijateljice, upoznala nas je, a ja sam, želeći pri tom da odglumim nekog drugog čoveka, samo Ireninog starog poznanika, čuo jedino svoje, ne i njihova imena.
- Hoćeš li ostati, ili da te još malo pričekam? – upitala je Irenu nasmešena, u licu i malo zajapurena, ali i lepa, vragolastog pogleda, dobro očuvana plavuša.
- Samo još malo! Stižem – za pet minuta! – rekla je Irena. – Sačekajte me kod kola! Sad ću ja!
Opet mi pružiše ruku i odoše, bez reči. Muzika sve glasnija. Neki su već i zaplesali u prostoru školskog hola, među slikama. Žene su počele da nameštaju stolove za večeru.
- Hajde da sednemo, rekla si da te boli noga. Šta je, od kada te boli?
- Nije ništa strašno. Pala sam pre nekoliko dana.
- Voleo bih da ostaneš, da što duže budemo zajedno.
- Znam! I ja bih to volela, ali noga me sve više boli. Drugi put. Važi?
Slušam je i opet vidim onu plavokosu devojčicu sa fotografija u kartonskoj kutiji, nekad za cipele, a sada za uspomene koje nikog, sem mene, više ne uzbuđuju, nikog ne plaše, nikom baš ništa ne znače.
Među mojim dlanovima i dalje je njena topla ruka, uz telo je onaj pripijeni letnji haljetak, ali i bol u nozi čije koleno decenijama u mojim očima obasjava pun mesec nad vrbakom.
U trenu izgovorismo sve o sebi: gde i šta radimo, koliko dece imamo, na brzinu zapisane adrese i brojevi telefona, još o ponečemu do izlaza iz školske zgrade, držeći je za mišicu leve ruke dok smo silazili niz stepenište.
- Vidimo se, uskoro! – rekla je na rastanku, a meni se možda samo pričinila suza u njenom oku. Ili je to pod neonskim svetlom, u njenom oku bio odsjaj moga pogleda, ono što se više nikada ne može skriti?
- Vidimo se! Sigurno! – rekoh. – I da se češće čujemo!
Nesigurnim korakom, sigurna da je posmatram i da je nisam ni sad, nakon susreta, u svemu što kao i ja pamti, pogledom izbliza do kraja prepoznao, ode u noć, bez osvrtanja.
- Imam čega da se sećam! – šapatom, kao da ponovo osećam njen poljubac. – Možda tek sad imam.
Umesto odgovora, umesto reči koje su se pri ovom susretu mogle čuti da sam je odmah prepoznao, čuo se samo kreket žaba. Sa vrbaka, iz pravca Dunava. Prvi put ovog proleća koje je odavno, a do ovog trena neprimetno, stiglo.
Kreket i plavi pupoljak koji se mojim sećanjem nikad do kraja ne rascveta.

http://prozaonline.com/?p=893

06.05.2010.

Prvomajski golf i wellness za proletere

   
       Boris Dežulović

Jednom prilikom, u živoj raspravi oko toga što bismo arheolozima budućnosti ostavili kao znak današnje Hrvatske* – koji bismo dakle jedan jedini artefakt ostavili nekom Indiani Jonesu da za petsto godina precizno rekonstruira profil Hrvata s početka milenija – moj je prijedlog bio suvremeno Mramotermovo kameno grijaće tijelo, kilovat „zdrave, jednostavne i estetske“ topline u obliku - Baščanske ploče.

U efektnoj reklami, sjetit ćete se možda, unutrašnjošću nekakve visoko dizajnirane podsljemenske urbane vile, kubikaže i atmosfere hokejaške dvorane, nehajno su rasuti kožni bijeli dvosjedi i dizajnerski bijeli ormarići, a na zidu kao efektni kontrapunkt visi slavna Baščanska ploča, hiljadu godina stari romanički plutej sa Zvonimirovom darovnicom zemljišta za crkvu Svete Lucije, najstarije uklesano slovo hrvatskog jezika.


          
       
- Koliko znam glagoljicu – reći će te 2510. nekakav profesor paleoslavistike sa Princetona, nadnesen nad senzacionalni nalaz sa Sljemena – riječ je o izmjenama urbanističkog plana kojima se nekom opatu Držihi omogućava prenamjena parcele u zelenoj zoni u građevinsko zemljište.

- A ovo? – upitat će zbunjeni student druge godine.

- To je termostat.

U tom je komadu najstrašnijeg industrijskog kiča sve što budućnost treba znati o nama, neobičnom tranzicijskom plemenu koje je trgovalo jeftinim replikama vlastite tradicije, bombonijerama s motivom smrti Petra Svačića, pučkim kućicama s jacuzzijem, grijalicama u obliku Baščanske ploče i besramnom pljačkom u obliku historije. Sve bi iz te šećerne Baščanske table budućnost shvatila o tadašnjoj Hrvatskoj i njenoj provincijskoj tisućwattnoj kulturi, što je grijala hrvatska srca u ledeno doba velike ekonomske prevare. Budući će arheolozi, međutim - umjesto po ruševinama mrtvih gradova - kopati po internetu, golemoj neistraženoj tundri u čijim će najdubljim geološkim slojevima, u zabitnim serverima negdje na američkom Srednjem Zapadu, ležati pravo digitalno arheološko blago s početka googlezoika. Pa ako me pitate koji bih to jedan jedini artefakt ostavio yahooolozima iz 2510., koju preciznu sondu današnje Hrvatske za nekog davno budućeg Internet Jonesa, onda bi to bio banner koji ovih dana po hrvatskim portalima poziva proleterijat na prvomajski uranak u Međimurje: „Ne propustite priliku da tradicionalno proslavite Praznik rada u Spa & Golf Resortu Sveti Martin.“

Ništa što sam vidio i pročitao u posljednjih deset godina ne ocrtava tako plastično tragični nesporazum malograđanske, snobovske hrvatske lifestyle-buržoazije i sive, turobne hrvatske deathstyle-stvarnosti, kao što ga opisuje „tradicionalna proslava Praznika rada u Spa & Golf Resortu“.

Za samo 980 kuna hrvatski proleter može tako, čitam, dobiti cijela dva polupansiona u četverozvjezdičnom Spa Golfer Hotelu, četveročlana radnička obitelj iz zagrebačkog predgrađa za manje od četiri tisuće kuna može dakle proslaviti Praznik rada uz tradicionalni prvomajski golf, SpaRelax saunu, SpaBody masažu i SpaBeauty salon ljepote, plus dvije-tri hiljade za slow-food, wellness i ostale tradicionalne popratne sadržaje – jedva jedna godišnja socijalna naknada za dva nezaboravna dana u Spa & Golf Resortu Sveti Martin.
- Drugovi i drugarice – započet će obiteljski sastanak glava familije, NKV radnik Valjaonice bešavnih cijevi u sisačkoj željezari – mama i ja odlučili smo da ove godine Prvi maja proslavimo u...

            

- Ne valjda opet Spa & Golf Resort! – rezignirano će s kraja stola troje djece iz OOUR-a Osnovna škola.
- Jožini ove godine idu u Dubai – ispod glasa će najmlađi.

- Lako je Jožinu ocu – prezirno će otfrknuti majka. - On tuče prekovremene u Hladnoj preradi.

- Žalim, drugovi, ali tradicija je tradicija – autoritativno će otac zaključiti sastanak obiteljskog Radničkog savjeta.
– Djeco, u podrum po štapove za golf!

Zakrčit će se ove subote autocesta Zagreb-Čakovec, milit će pred naplatnim kućicama kilometarska kolona radnika sisačke željezare u električnim kolicima za golf, dugačke rijeke proletera iz splitskog brodogradilišta, riječke rafinerije i kutinske Petrokemije, četveroredi radničke klase iz svih krajeva Domovine na biciklima, s karanfilima u zapučku i pjesmom na usnama, slijevat će se u plamenu zoru Prvog maja prema Spa & Golf Resortu Sveti Martin.

Lobbyjem Spa Golfer Hotela, pod crvenim zastavama dobrodošlice i sloganom „Proleteri svih zemalja, opustite se!“, brujat će žamor plećatih bušača iz naftnog polja u Šandrovcu, SpaBeauty salonom ljepote opet će cvrkutati jata radnica sinjske Dalmatinke, navalit će radnici Poljoprovrednog kombinata Belje na wellness programe Regina.

- Oprostite, gospodo – skanjivat će se gospođa u SpaBody Suiteu pred tri nepojamno prljava radnika iz Belja, kao da su sad iz gliba dubokog oranja izašla.
– Ne možete takvi unutra, ovo je Fango Detox Luxury salon za masažu ljekovitim blatom!

- Znamo – veselo će jedan od njih.
– Mi smo ponijeli svoje.

Opružit će se po ležajima VIP Spa Suitea cijela smjena osječke tvornice stočne hrane, i pod vještim rukama majstorica Pinda Sweda masaže obnavljati iznurene energetske čakre, radnici šibenskog TLM-a u mirisu eteričnih ulja balansirat će vitalnu i kozmičku energiju, veselo će se u wellness bazenima brćkati kršni proleteri iz Đure Đakovića, orit će se ljetnom terasom restorana Regina „Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori stres“.

- Kakav vam je prvomajski grah? – vedro će s čela stola pitati naš junak iz sisačke Valjaonice bešavnih cijevi.

- Danas nudimo – uzet će zrak konobar – bijeli grah s arepama, bananama i brusnicama, bretonsku janjetinu s grahom i pastrnakom, korejski suhi grah sa đumbirom i sezamom, chumose od graha sa tahinijem i, jasno, provansalski cassoulet.

- A kineski jastog s azuki-grahom?

- Nestalo.

- Mi ćemo pizzu!

- Ne može, ovo je Prvi maj! – udarit će krupna očeva šaka o stol tako da će umalo pasti boca Guigalova arhivskog Condrieua iz 2001., pa se okrenuti konobaru.
– Pet puta bijeli grah s bananama i brusnicama... i ne štedite na brusnicama.
Izvana, sa zelenog tepiha golf terena iza Spa Golfer Hotela, dopiru za to vrijeme žučne psovke i neobuzdani smijeh: oko driving rangea parkirano desetak golferskih vozila, a na TugerTurf umjetnoj travi skupina muškaraca gleda prema zastavici na obodu šumarka. To imotska Skladgradnja igra protiv ekipe betonare iz Siverića.
- Nemoj valjat, Matane, ne valjat! – urla stariji muškarac dolje, kraj zastavice. – Izbijaj, jebemumater!

- Di ću izbit u pičku maternu kad je sakrijo bulin u rupu! – uzrujao se Matan šireći kvrgave ruke sa balotama.
– Nako ga materi sakrijo.

            


Cijeli ovaj vikend bit će tako Spa & Golf Resort u Svetom Martinu ponovo radosni woodstock hrvatske radničke klase, i ovoga će Prvoga maja proleteri Lijepe Naše barem načas od tvorničkih hala, visokih peći i bučnih strojeva pobjeći u „odmor za duh i tijelo, vrhunski gurmanski doživljaj i jedinstvenu interakciju eksterne i interne okoline“.

Nekad, u mračno doba komunizma, radnička je klasa za prvomajske praznike dobivala kazan graha i livadu za potezanje konopa. U slobodnoj Hrvatskoj, eto, proleteri prvosvibanjske blagdane tradicionalno provode na team buildinzima u wellness, spa, beach & golf resortima. Zbog tog sumanuto ambicioznog socijalnog programa, zaključit će 2510. svoje poučno predavanje profesor sa Princetona, početkom trećeg milenija propala je hrvatska država.
Od cijele te napredne civilizacije ostao je tek jedan oglas za prvomajski golf, i kameni romanički plutej s natpisom na oblo-uglatoj latinici - „1200 W, 230 V AC, Made in Croatia“ - posljednjim spomenom slavnog naroda Hrvata.
http://globus.jutarnji.hr/komentari/boris-dezulovic/prvomajski-golf-i-wellness-za-proletere

*Ovo može da se odnosi na skoro bilo koju zemlju 21. vijeka
05.05.2010.

IZ BILJEŽNICE ROBIJA K.

KOME SU RODITELJI

U VEĆEM K***U?
Autor:  Viktor Ivančić    
 

Onaj Piple d Smajling Fejs je bijo sa nama ekipom u Rinovoj drvarnici. Piple d Smajlig Fejs je varilac u škveru. Samo on se voli sa nama mlađom ekipom družit i zezit. Onda mi njemu nažicamo da kupi nam po sprajt i bacimo neku fani spiku. Sa Piplom je uvik prva liga jer pošto on sa nama spika kao da nismo mali bezveznjikosi nego smo velika ekipa. Mi smo u Rinovoj drvarnici drinkali po sprajt iz limenke. Piple je drinkao malo ožujsko. Onda je on izvadijo kutiju ronhila i dao nam je da zapalimo po duvan.
 
         

Moj drug Dino je potegnijo dim iz ronhila i rekao je: "Poala koja gula, čoviče! Sto godina nisam zapalijo duvan! Tata mi šest miseci nije primijo plaću, nemam u kući ni celera za maznit!" Onaj Rino Sajla je rekao: "Ma to je ništa! Moj tata nije primijo plaću već godinu dana! Doma jedemo samo špinjaču i blitvu! Vikendom i malo salatice!" Onaj Kane Šteta je rekao: "Ma to je bezveze! Moj tata već dvi godine radi bez da ga plate! A sad nas još oće izbacit iz stana jer pošto je nešto sjeba sa ratama od krebita!" Onaj flomić Boban je rekao: "Ma to je šala mala! Moj tata uopće ne radi jer pošto je popijo otkaz! A zbog krebita su nam iz doma iznili ormare i televiziju!"
Onda je Piple d Smajling Fejs svom forcom se fljasnijo po čelu i rekao je: "C, c, c, c, c..." Ja sam njega pitao: "Šta je, Piple? Čemu čudilo?" Piple je rekao: "A ništa! Kad sam ja bijo mali ka vi, onda smo se mi dica u drvarnicama takmičili ko ima veći kurac, a vi sad..." Ja sam pitao: "A mi sad?" Piple je rekao: "A vi sad kome su roditelji u većem kurcu... Žalosno!" Mi ekiposi smo gledali u Piplu sa lakšom zbunjozom. Piple d Smajling Fejs je srknijo guc ožujskog i rekao je: "Zeznuta je ovo zemlja! Ovdi se tragedija prenosi sa dice na roditelje!"

              
 
Mi rulja smo piljili u Piplu sa nekuženjem. Onda je moj drug Dino njemu rekao: "Dobro, al to ne znači da mi imamo mali kurac!" Piple je raširijo ruke i nakeserijo se: "Nisam to reka... Nemoj me krivo citirat..." Dino je rekao: "Naprimjer primjera, ja svog u zadnje vrime ne smim ni pogleat od vune koliki je!" Onda je Rino Sajla rekao: "Meni je isto stravično ogroman! Ja mislim da mi raste od špinjače i blitve!" Onda je Kane Šteta rekao: "Meni je isto prevelik za moje godine! Ja mislim da mi je veći nego rata od tatinog krebita!"
Tu smo mi odvalili jedan kes na Kaninu bazu. Onda je flomić Boban rekao: "A ruljo, pa ajmo mi isto napravit takmičenje!" Ja sam pitao: "Iz čega?" Flomić Boban je rekao: "Pa ovo šta je reka Piple!" Dino je rekao: "Ajmo, jebate! Samo vas moram navrime upozorit da nemate šansi! To je živi horor koliki mi je!" Kane Šteta je rekao: "Nou ćens, miki! Kad ja svog izvadim biće rastur beba zvečka!" Ja sam rekao: "Okej, ruljo, ajmo umisto šuplje spike opalit turnir..."
Samo onda je Piple d Smajling Fejs uletijo: "Čekajte malo, čekajte! To možete radit samo kad ja izgibam iz drvarnice!" Ja sam njega pitao: "Zašto? Pa moš nam bit sudac!" Piple je rekao: "Jesi ti normalan, čoviče?! Još mi samo fali da me optuže da sam ka oni... ka oni..." Ja sam pitao: "Ka koji?" Piple je rekao: "Ka oni biskupi iz svete stolice..." Rino Sajla je pitao: "Šta imaju biskupi sa turnirima i sporskim takmičenjima?" Piple je rekao: "Nije važno! Ja idem vanka, a vi se takmičite!"
Onda je Piple d Smajling Fejs izgibao iz drvarnice. Mi smo njemu rekli da čeka nas na zidiću iza trafostanice pašmo mu donit rezultate. Kane Šteta je trknijo doma po metar. Dino je njemu rekao: "Donesi oni veliki zidarski! Nemoj nešto malo, pa da mi moraš mirit iz tri đira!" Onda smo mi banditosi opalili turnir u Rinovoj drvarnici. Piple je smjehuckao se i drinkao je malo ožujsko na zidiću iza trafostanice. Onda smo mi za kvarat od ure dogibali do njega. Flomić Boban je njemu dao papirić sa rezultatima.
Piple d Smajling Fejs je gledao u papirić i cenijo je od smijade. Onda je on naglas čitao sa papirića: "Rino Sajla - dva centimetra! Dino - jedan koma osam! Robi - jedan koma devet! Kane Šteta - dva koma dva, opaaa! Flomić Boban - jedan koma sedam!" Mi smo svi gledali u Piplu sa iščekivalom. Kane Šteta je njega pitao: "I? Šta kaeš?" Piple je rekao: "Fascinantno!" Tu smo mi svi nakesili se od guštije. Piple je rekao: "Kane je pobjednik u oštroj komkurenciji! Ali najglavnije je da ste dobri ka tim, čoviče! Jer ovo je ukupno skoro deset centi! Vrhunski rezultat!"
         

Onda je moj drug Dino Piplu pitao: "A kad si ti bijo mali jesu vam, ono... jesu vam bili manji ili veći od naših?" Piple je rekao: "Znatno manji!" Dino je rekao: "N bava kua?" Piple je rekao: "Bez zeze! Ostvarili ste značajni napredak u odnosu na doba socijalističke mizerije!" Tu smo mi rulja dali si po gimi fajv od hepinesa. Piple d Smajling Fejs je keserijo se i kucnijo se sa nama sa limenkama. Rino Sajla je rekao: "A fakat je ovi turnir trista puta bolji nego takmičit se kome je doma veća koma i nesreća!" Piple je rekao: "Kako nije, čoviče! Ovo uliva nadu, vjeru i optimizam!" Onda smo mi mrgaši opet dali si po gimi fajv i kucnili smo se sa sprajtovima.
Onda je do nas dogibao neki pikolo šta ga Piple zna. Pikolo je pitao: "Šta je, ekipa? Otkud takvi hepines u ovoj krizi, a?" Piple je zamahnijo sa papirićom i rekao je: "Jebeš krizu! Ovo je nada, vjera i optimizam!" Pikolo je pitao: "Jel mogu ja vidit?" Piple je rekao: "Moš!" Onda je pikolo gledao u papirić i naglas je čitao: "Rino Sajla - dva centimetra! Dino - jedan koma osam! Robi - jedan koma devet! Kane Šteta - dva koma dva, opaaa! Flomić Boban - jedan koma sedam!"
Onda je Piple d Smajling Fejs pikola pitao: "I? Šta kaeš?" Pikolo je rekao: "Fascinantno!" Piple je rekao: "To sam i ja reka!" Onda je pikolo zamahnijo sa papirićom i pitao je: "Jel mogu ja ovo dobit?" Piple je rekao: "Naravski da ne moš!" Pikolo je pitao: "A ako platim pedes kuna?" Piple je pitao: "A ako platiš sto kuna?" Pikolo je rekao: "Aj nađemo se na seamdes!" Piple je rekao: "Aj nađemo se na osamdes!" Pikolo je rekao: "Dil!" Piple je rekao: "Dil!" Onda je pikolo pljunijo Pipli osamdes kuna za papirić. Onda je on stavijo papirić u žep i odgibao je niz ulicu.
Mi rulja smo gledali za pikolom sa tupilom od nekužitisa. Ja sam Piplu pitao: "Koji ti je ovo redikul, jebate?" Piple je rekao: "Aaaa, nije Škegrisimo redikul! Škegrisimo je makroekonomist!" Dino je pitao: "Šta su to narkoekonomisti?" Piple je rekao: "To su oni šta misle da svaki kurac mogu iskoristit u borbi protiv krize!" Tu smo mi opet zinili od turbo zbunjoze. Piple je rekao: "Ali nama je to prilika da trgnemo još jednu turu sprajta, he-he-he..." Onda sam ja uletijo: "Čekaj malo, pa neće valjda iskoristit i naše rezultate?" Piple je rekao: "Naravski da hoće!" Ja sam pitao: "Ali ka šta?" Piple je rekao: "Ka program mjera!"

Robi K. (IIIa)
 
 
Ilustrovala:  tetkainternetka
04.05.2010.

GDJE STE VI BILI 4. MAJA PRIJE TRIDESET GODINA?

"The Independent":

Nasljeđe Josipa Broza Tita

je življe nego ikad ranije

Tito je na kraju sve ostavio narodu, a ne porodici
 
Josip Broz Tito, čovjek koga su mnogi kritizirali zbog pušenja kubanskih cigara i ekstravagantnog, luksuznog života, na kraju je sve što je imao ostavio narodu, a ne svojoj obitelji, piše danas "Independent".
              

U opširnom tekstu povodom tridesete godišnjice od smrti bivšeg jugoslavenskog predsjednika, o kome se na "čitavom Balkanu i dalje vode žučne rasprave", list piše da je Titovo nasljeđe danas, bar naoko, mnogo življe nego ikada ranije, a pogotovo ako se uzme u obzir i period ratova na Balkanu devedesetih godina. Od Vardara pa do Triglava, svi koji su živjeli u Titovo doba dobro se sjećaju gdje su točno bili 4. maja 1980. godine, piše "Independent".
Britanski list navodi da za nešto starije stanovnike država bivše Jugoslavije, taj datum danas označava simboličan kraj ere besplatnog školovanja, sigurnog posla, blagostanja i kvalitetne zdravstvene zaštite, i kod većine budi nostalgiju.
           
             

Mlađi, međutim, navodi "Independent", posjećuju izložbe posvećene Titovom životu i radu širom bivše Jugoslavije ali i dalje, kako kažu, iz izloženog materijala ne uspijevaju da dokuče kako se točno živjelo u doba socijalizma.

Optužbe da je Tito bio diktator mogu se često čuti, piše "Independent", ali i ako je posrijedi bila diktatura, možemo je slobodno nazvati "vegetarijanskom" - pogotovo ako je uporedimo sa drugim istočnoeuropskim liderima iz ere socijalizma, citira list jednog od svojih sugovornika.
          
 
                         NEKI GA SE JOŠ UVIJEK RADO SJEĆAJU

http://www.radiosarajevo.ba/content/view/25112/62/

ORIGINALNI ČLANAK NA ENGLESKOM JEZIKU:
 
Ilustracije:  tetkainternetka  
***************************************
 
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa  (gornji link) razgovaralo se o Josipu Brozu Titu povodom tridesete godišnjice njegove smrti koja se navršava 4.maja. Sagovornici su bili dva istoričara, dobra poznavaoca istorije Jugoslavije: Latinka Perović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.
**************************************************
P.S. Meni je bilo lijepo sa Titom a vama?
 
03.05.2010.

OVISNOSTI IMA RAZNIH ALI....

Čovjek koji je buljio u ekran:

Ovisnik bez interneta

 
 
          Piše: Hrvoje Frančeski
 
Kao u nekom lošem filmu pao sam na koljena. Gol do pojasa, raširio sam ruke i zabacio glavu unatrag. Očiju uprtih u vis zaurlao sam.
„Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!“, krik je proparao zrak, a za potpuni ugođaj nedostajale su samo hladne kapi kiše. Od koje nije bilo ništa, pošto se ova drama održavala unutar zidova našeg malog stana.
„Koji ti je bog?“, upitala je ljutita gospođa F dok je trljala san iz očiju. „Kaj se dereš“?!
„Crko internet“, odgovorio sam poput kakvog pećinskog čovjeka, a tako sam se, bogme, i osjećao. Kad sam bio srednjoškolac nisam kužio čemu panika od Y2K sičjuejšna, no sad mi je jasno. Nisu se ljudi bojali da će nestati sva lova iz banaka, da će se avioni srušiti i da će se nuklearne bojne glave vinuti u visine i riješiti velik broj ljudi svih životnih problema. Kakvi. Ljudi su strahovali da će internet riknuti. E, to bi tek bila strahota.
Uglavnom, te sunčane subote zaključili smo kako je riknuo router i kako od neta nema ništa. Pokušaj da se popravi situacija rezultirao je bijesnim raskidanjem ugovora sa sadašnjim providerom i sad čekam da mi novi uvede net doma. Što znači kako me čeka još 30-ak dana bez Fejsa, foruma, YouTubea, ChicksWi... erhm. Da. Heh.
             

Da se razumijemo; ovo ne bi bio toliki bed da te iste subote nije počeo NBA playoff. Dan ranije počeo je NHL playoff. MLB je ušla u drugi tjedan. Igrala se Liga prvaka. Održao se NFL draft. Stvari koje su od početka godine masnim slovima zapisane u kalendar sada su propuštene. Westbrook i Durant kontra Lakersa, mučenje Pensa, poraz Barce od prokletog Intera, Rose vs Lebron, tragikomični pick Tima Tebowa, potpuni raspad pitching+defense filozofije Red Soxa... sve je propušteno.
Okej, okej, jednom kad internet stigne uzet će se jedna nedjelja kako bi se pogledale sve NBA tekme prve runde, a ove druge stvari daju se popratiti na poslu preko higlightsa, ali nije to to. Internet me razmazio. Internet je zauvijek promijenio način na koji gledam sport. Više nemam strpljenja ni mjere. Dani u kojem su se gledale dvije nogometne utakmice tjedno (što je ionako bilo dovoljno da mamu i sestru izbaci iz takta jer, eto, ima neka melodrama na Prvom), Petica ponedjeljkom, NBA subotom rano, rano ujutro i tu i tamo neki Ivaniševićev meč završeni su. Gotovo.
Sport se danas ili prati 24/7 ili se uopće ne prati. Nije bitno jeste li opsesivni kladioničar koji će do svoje tridesete prodati obiteljsku kuću zajedno sa starcima ili samo sportski freak koji nema pametnijeg posla nego proživljavati svoje dječje fantazije o veličini i slavi kroz ljude koji se igraju loptom, bitno je kako vam je internet omogućio da budete to što jeste.
Kada posvetite toliku količinu vremena jednoj stvari, kad joj se u potpunosti predate, kada uložite golemu količinu emocija u nešto onda vam uvijek bude žao što ne možete sudjelovati. Sinoć, dok su Rose i društvo izbijali metlu iz LeBronove ruke, osjećao sam se jadno i bijedno; osjećao sam se kao da izdajem prijatelje i to kad me najviše trebaju. Sport vas može pošemeriti na taj način, može vas natjerati da razmišljate iracionalno i da pričate gluposti. Bio sam razočaran i ljut, kao da nisam do sad propustio milijun playoff utakmica Bullsa čisto zbog toga što prije nije bilo streamova, nije bilo NBA League Passa i nije bilo broadbanda. Što da vam kažem – internet me promijenio.
            
    
Mnogi će reći kako je ova opsesija suluda (uostalom, postoji li neka koja nije) i kako internet udaljava ljude od stvarnog svijeta i bit će u pravu. Net vas može udaljiti od bliskih ljudi, to je apsolutna istina, i samo je pitanje u kolikoj će te mjeri dopustiti da vam se to dogodi. No, istovremeno vam može otvoriti sasvim nove svjetove u kojima nećete pronaći samo pokretna vrata za izlazak iz svijeta dosade, nego stvari koje će unaprijediti i vaš život i vas kao osobu; kao ljudsko biće. Volim vjerovati da je internet napravio nešto slično za mene; jer da nema neta nikad ne bi gledao baseball i football, ne bi pratio NBA, ne bi čuo masu sjajnih bendova ni pogledao bezbroj odličnih serija; kvragu, bez njega ne bih upoznao masu dobrih ljudi koje danas smatram najboljim prijateljima. Istina, net me ulijenio, razmazio me i učinio ovisnikom o mnogim stvarima, no istovremeno mi je omogućio da s vama dijelim ove misli. Zato dosta patetike i dosta zajebancije, ima da mi uvedu net do početka drugog kruga playoffa! Ukoliko misle da ću propustiti okršaj KG-a i Jamesa nakon onog prepucavanja u Bostonu mora da su ludi. Makar morao maznuti WiFi od susjeda.
Čovjek koji je buljio u ekran je u depri jer, eto, ne može buljiti u ekran.
Utješiti ga možete na hrvoje.monitor@gmail.hr, a bilo bi lijepo da ga potražite na Fejsu.
Nije da će vam odgovoriti, ipak nema internet.
http://www.monitor.hr/clanci/covjek-koji-je-buljio-u-ekran-ovisnik-bez-interneta/31451/
Ilustracije sa interneta: 
 
02.05.2010.

OTVOREN EXPO 2010. - ŠANGAJ

Spektakularno otvaranje

EXPO 2010       

U Šangaju, trgovačkom centru Kine, u petak je svečano otvorena svetska izložba Ekspo 2010 (Expo) uz spektakularni vatromet i lasersko osvetljenje koji su podsetili na otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu pre dve godine. Listu visokih zvanica koje su prisustvovale svečanom otvaranju, predvodio je kineski predsednik Hu Djintao.

Hai Bao  

U pozdravnom govoru na večeri za svetske zvaničnike, pozvane da prisustvuju otvaranju, kineski predsednik rekao je da je siguran da će svet videti "uspešnu, sjajnu i nezaboravnu Svetsku izložbu Ekspo".

Ova svetska izložba, u koju je uloženo 25 milijardi dolara otvorena je u petak uveče spektakularnim performansima za koje se pretpostavlja da će premašiti i fascinantno otvaranje olimpijade u Pekingu pre dve godine. U okviru izložbe će raditi 72.000 volontera, još 100.000 će biti angažovano u stotinama pomoćnih centara širom Šangaja, a asistiraće im gotovo dva miliona "građanskih volontera".

Grandioznom otvaranju su prisustvovali kineski predsednik Hu Đintao, francuski predsednik Nikolas Sarkozi, predsednik evropske komisije Žoze Manuel Barozo i druge ličnosti iz svetske politike. Među učesnicima ceremonije otvaranja našli će se glumac Džeki Čen, pijanista Lang Lang, operska zveza Andrea Bočeli i glumica Hale Beri. Izložba će biti fokusirana na brzu urbanizaciju koja menja živote stotina miliona ljudi širom sveta, a verovatno najdramatičnije upravo u zemlji domaćinu Ekspa 2010.

 

Svetske izložbe se organizuju od 1851, kad je u Londonu priređena prva. Cilj je bio, kao i danas, da se na njima slavi kreativnost naučnika i umetnika i predstavljaju najsavršeniji industrijskih i kulturni projekti. Specifični cilj gigantske manifestacije u Šangaju deklarisan je kao želja da "istraži pun potencijal urbanog života u 21. veku", uz osnovnu temu "Bolji grad, bolji život".

            

               Paviljon Bosne i Hercegovine

Kada je o merama bezbednosti reč, ulaz na prostor održavanja izložbe dozvoljen je samo nekolicini radnika, novinara i VIP persona. Iznad paviljona kruži helikopter i nadgleda Policija je na svakom uglu u kvartu gde su paviljoni a u hotelima i na stanicama podzemne železnice proverava se sadržaj torbi.

Jake mere bezbednosti pokazuju odlučnost kineskih vlasti da spreče kriminal ili nerede koji bi mogli da pokvare ceo događaj, kao i političke proteste i kritike na račun vladajuće Komunističke partije. Ekspo je uglavnom popularan među žiteljima Šangaja, ali su neki nezadovoljni zbog tih mera bezbednosti i narušavanja svakodnevnog života.

                

Generalni sekretar Ureda za međunarodne izložbe Visente Gonsales Loskertales izrazio je nadu da Ekspo "može biti dijalog o gradovima i da će svaki paviljon predstaviti tradiciju kao i inovacije za budućnost". Ekspo u Šangaju, inače, prva je svetska izložba od 2000. godine, kada je domaćin bio Hanover. Kina je ovoga puta potrošila više od 58 milijardi dolara. Poređenja radi, za Olimpijske igre u Pekingu potrošene su 42 milijarde dolara. Sledeća svetska izložba će biti održana 2015. godine u Milanu.

http://www.e-novine.com/svet/svet-vesti/37045-Spektakularno-otvaranje-EXPO-2010.html

http://big5.chinabroadcast.cn/gate/big5/croatian.cri.cn/

Prva svjetska izložba u današnjem smislu te riječi, održana je 1851.g. u Londonu, u Velikoj Britaniji tadašnjoj vodećoj sili u svijetu. Sve nacije bile su pozvane da doprinesu izložbi koja je predstavila najveća dostignuća svih grana ljudskoga djelovanja. Londonska izložba je ostvarila veliki uspjeh, te su uskoro i drugi veliki gradovi organizirali Svjetske izložbe – Pariz, Beč, Budimpešta, Chicago i drugi.

Ostavština Svjetskih izložbi u više od 150 godina njihovog održavanja, između ostalog uključuje: Eiffelov toranj u Parizu, Atomium u Bruxellesu, izum televizije i dr. U Hrvatskoj je najpoznatiji Umjetnički paviljon u Zagrebu, koji je bio izgrađen kao Paviljon Kraljevine Hrvatske i Slavonije za Svjetsku izložbu u Budimpešti 1896.g. godine, te je kasnije premješten u Zagreb.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetska_izlo%C5%BEba

Na donjem linku možete pogledati 35 istorijskih fotki sa NY EXPO 1939 (ima i Ajnštajn):

http://www.life.com/image/first/in-gallery/41782/future-vision-ny-worlds-fair-1939

 

01.05.2010.

PROSLAVA PRAZNIKA RADA U HOLANDIJI

 
ŽIVJELA NAM DRUGARICA
      KRALJICA!
 
Autor:  Pavle Pavlović AKA LETEĆI HOLANDEZ
 
Svjetska prijestolnica nesputanih sloboda svakog 30. travnja predaje se do kraja. Tada Amsterdam postaje planetarni lider totalnih neograničenja. Svako može činiti ono sto mu je ćeif i ono sto ni u ludilu nije zamislivo – ne plaćati porez! Jer ovdje možeš sve, ali bez plaćanja poreza nikako. Čak i ako ti najbliži ostave imetak, ili makar psa ili mačku, valja ti posegnuti za džep. U ovoj demokraciji kako hoćeš foliraj ali u porez ne diraj. Eh, kada bi tako bilo i kod nas… Posljednji dan četvrtog mjeseca u godini je 365 jutara željno očekivani Kraljičin dan. Tada ova niska zemlja, kada bi se slikala iz aviona, izgleda kao jedna ogromna narančasta mrlja. Sve je u znaku boje od koje sam se, prije rata kod nas, ježio. Samo su papci mogli da se pojavljuju u tim kolorima. To je za mene uvijek bila najdrečavija boja kojom se mogu koristiti jedino vatrogasci ili policajci da ih se može dobro skužiti kada su na zadatku i da ih, ne daj boze, kakav ludi automobilista ne bi pregazio. Ali, evo sada i ja postadoh nosilac boje oranje, kako je ovdje zovu. Cak mi vise i ne bode oči, ne dize krvni tlak kao prije 18 godina. Sto ti je čovjek, začas se prilagodi, pa cak i na vazda drečavu narančastu farbu.
 

          Autor u narančastom (fotka maznuta sa portala*)
Koninginendag, iliti Kraljičin dan, zapravo počinje u noći dana prije. Tada milijuni lovaca na zaradu bez poreza zauzimaju mjesta na ulicama, trgovima, mostovima, tramvajskim šinama. Na najobičnijim prostiračima poredaju sve ono sto misle da im ne treba vise doma i onda trguju. Kažu mi da je tako jedan sretnik prije nekoliko godina na ulici kupio original sliku Van Goga, za dva, tri eura. Jadnik što je kupio pojma nije imao šta ima u svom neoporezovanom asortimanu. Dan razuzdanog veselja ipak je najupečatljiviji na moru kanala “Venecije Sjevera”. Čini ti se kao da je svih milijun i nešto stanovnika Amsterdama na većim ili manjim brodovima, splavovima, barkama, sojenicama. Zato je moje mjesto već godinama pored kanala. Tek tu najbolje možeš da doživiš pravu feštu od Kraljice. Lijepo sjedneš na neku klupicu, uzmeš pivicu, digneš ručicu i dok imaš snage mašeš oranje curicama sto promiču pored tebe. Kako koja pivica u gajbi manje, tebi raja na brodovima, splavovima sve ljepša, narančast ija. U takvim trenucima nadahnuća ide piva ko hladno mlijeko na mamurluk.
Na radiju javljaju da je 30. travnja 2010. godine Kraljičin dan u Amsterdamu slavilo, pored žitelja čaršije, još 950.000 uljeza sa strane. Dakle, u jednom danu najveći grad Holandije se udvostručio, a ti to u raspojasanom veselju ni ne primijetiš. Znaš da je frka, gužva, to si i očekivao i hajde dalje s feštom. Ko će kontati o statistici kada mu pod nos poturaju zarošenu čašu tek natočenog “Hainekena”.
Ali kako decilitri piva klize niz grlo polagano naviru maliganska prisjećanja.  Pred oči izbijaju slike nekakvog   Dan mladosti, sto je doduše počinjao mjesec dana poslije nego ova oranje gužva na kanalima. Znaš kako si noćima zamišljao da nosiš Štafetu mladosti, kako trčiš pred svom rajom u bijeloj košulji, s crvenom marom i plavom kapicom. Svi ti plješću a ti velik do neba. Snovi te uvode u veliki stadion, najčešće je to bio onaj "Partizanov" u nekadašnjem glavnom gradu zajedničke zemlje. Bez daha se uspinješ uz stepenice što vode u visove gdje te očekuje gorostasni sin naših naroda i narodnosti. Srca lupa, hoće da iskoči, snaga te polagano napušta, a ti paraliziranog mozga pokušavaš da još jednom repetiraš već dvije tisuće puta ponovljenu poruku omladine, radničke klase,vojnika i  odanog mu  puka. Stižeš pred njega, a on velik, beskrajan, mudro nasmijan očekuje da iz tvoje vlažne šake primi umjetnički ukrašenu palicu, koju su prije tebe nosili milijuni mladih po sumama i gorama i radničkim halama naše zemlje ponosne. I ti, kao i gotovo uvijek svi prije tebe, zabrljaš onda kada se to najmanje smije. Ili zaboraviš tekst,ili pomiješaš rijeci ljubavne poruke milijuna prema najvoljenijom vođi. On te tada pogladi mekom rukom i još blažim pogledom i stid koji te oblije zbog tupog mozga nestane u trenu…
 - Hej Paul ! - dreknu mi netko pored uha. Nizozemski prijatelj  nudi još jednu hladnu bocu "Hanikena". Umjesto da  budem zahvalan, ja ljut kao ris.   Zbog gutljaja što će me sigurno odvesti do prenatrpanih toaleta, razbio mi je sanjaranje koje je tako čudno, činilo mi se ničim izazvano, zaokupljalo ovo malo moždanih vijuga sto  je preostalo… Priča mi je da   Njeno veličanstvo Kraljica Betrisa ovog puta pokisla kao mis za posjeta  Zelandu, najjužnijem dijelu  dinastije. Na sreću sve je prošlo bez frke. Kada se samo sjetim kako je bilo lani, kada je usred  jednog od najsunčanijih Koninginendaga u gradu Apelodornu, neki luđak stisnuo gas, probio željezne i ljudske ograde i zabio se koji metar od kraljičine svite.Osim sebe ubio je jos devetoro nedužnih. Zato je ovog puta gotovo 2.000 policajaca čuvalo najpoznatiju nositeljicu narančaste nacionalne boje.Sjećam da lani raja na amsterdamskim kanalima pojma nije imala sto je njihova kraljica preživljavala. A tako ni ove. Jebe se njima sto se njen šešir  nakrivio od kise  Ma kome je do politike uz ovakvu butigu svega i svačega!
Kraljičin dan  pao je, sto je za raju bilo i najvažnije, upravo pred vikend. Amsterdamski kanali neće se miriti do nedjelje uvečer. Koliko li ce do tada biti smeća u ovom gradu? Čistaći ulica, svjesna radnička klasa, iskoristili su najveći društveni događaj da započnu sa štrajkom za bolju plaću. Ne dajte se dragi proleteri u borbi sa klasnim neprijateljem! Zato uhvatih sam sebe, dok su ovi oko mene zavijali za lijepim curicama na lađama, kako vičem :

- Živila nam drugarica Kraljica!
 
01.05.2010.

Enjoy life, enjoy BiH

Ćeif na američki način

Piše: Admir Crvčanin
 
Tomas je rođen u Ohaju, nekih bezbroj kilometara od mjesta gdje sam ga upoznao. Roditelji su mu bili kao i svi ostali na Zapadu. Džeparac je počeo da zarađuje sa trinaest godina, a rentu je roditeljima počeo da plaća "tek" sa osamnaest, kako zakon i nalaže. Prvi novac je zaradio tako što je skupljao smeće na gradilištu. Sve mi je to bilo poznato iz priručnika o Zapadnom sistemu odgoja. Više me je iznenadilo što on pojma nema o Atlanta Hawksima i što ga klinac zabole za njih. Tomas voli nebo.

Nije ni čudo što voli nebo. Gore mu se desio "sudar". Mnogi od sudara u zračnom prostoru ginu, ali Tomas se ženi. Ljubavna priča je nastala ovako: dok je Tomas na svome zmaju jahao vjetra, u suprotnom pravcu je munjevitom brzinom proletjela zanosna plavuša. Tomas povlači ručnu na svom zmaju, radi polukružnu nasred američkog vazdušnog prostora, čime pravi nekoliko prekršaja i ugrožava ostale učesnike u saobraćaju, pa ludački dodaje gas da stigne svoju buduću suprugu. Približavajući se njenom zmaju usporava, daje žmigavac ali je ne pretiče već vozi paralelno sa njom. Krši pravilo pune linije, ali toga dana saobraćaj i nije bio nešto gust. Blicne joj desnim okom i proleti pored nje. Ona prihvata uzbudljivu trku i nastane jurnjava po američkom plavetnilu, koja nije prestala sve dok im je vjetar duvao u krila. Vjetar je malo zastao tamo negdje kod Grand Canyona, gdje su njih dvoje stali da popiju čaj i posmatraju zalazak Sunca. Nakon toga dobili su troje divne djece i nastavili da žive sretno do kraja života. THE END

           

Tomas je zaista pronašao ženu svoga života daleko od tla. Njih dvoje su djelili sportsko letenje kao zajedničku strast i tako je nastala jedna divna ljubavna priča. Međutim, mnogo je važnija ova druga ljubavna priča koja se desila između njih i Bosne.

Sky is the limit

Sve je počelo nakon jednog poziva. Tomasov prijatelj Hernando predložio mu je neodoljivu avanturu, da urade nešto što niko nije uradio do tada - preletjeti planinu Roraima. Poznavaoci wikipedije upoznaće Roraima kao najsjeverniju i najmanje naseljenu brazilsku državu sa istoimenom planinom. Problem nastaje onda kada planinu Roraima prekrije magla i zapuše krajnje neugodan vjetar. Letenje po takvom vjetru ravno je samoubistvu, jer bi vjetar avanturiste naprosto zalijepio za stijenu. Dodatni problem je što su Tomas i Hernando na put krenuli sa kartom u jednom pravcu. Odnosno nisu imali novca ni ideje kako bi se vratili u ovakvom slučaju. Planirali su da prelete planinu i onda nastave prema kući. Bila je to definitivno one way ticket.

Biblijski efekat

Onda je Tomas pristupio rezervnoj opciji. Počeo je da moli Boga, u kojeg nije bogznašta vjerovao, da ako može ovaj put malo zaokrene vjetar u odgovarajućem smjeru. Tomas objašnjava, "do tada sam imao princip, kada je religija u pitanju, da ja radim svoje a Bog nek radi svoje i da se puno ne petljamo. Ali nismo imali opcija. Svak normalan bi nam u takvom slučaju rekao da nismo normalni, jer prosto vjetar najčešće duva u tom smjeru". Međutim, desi se biblijski efekat. Oblaci se raziđu i vjetar promjeni smjer baš kako je Tomas zamolio.

            

Tomas drugarski ustupi prvi let Hernandu, iako je on morao poteći veze za to, i tako Hernando postane prvi čovjek koji je preletio planinu Roraima. Naravno, drugoplasirani je Tomas. Priznaje da je Hernando ipak zaslužio prvi let, jer je sve bila njegova ideja. Poslije Roraime ništa nije bilo isto. Tomas počinje ozbiljnije da razmišlja o Bogu. Odlazi u lokalnu crkvu i radi u dobrotvorne svrhe. Tih godina je mala crkva prikupljala humanitarnu pomoć za Bosnu i Tomas je dobio ponudu da dođe ovamo zajedno sa suprugom na dvije sedmice. Pristaje, ne znajući šta ga čeka. Jedino što mu je bilo poznato je opšta cnnovska slika rata i razaranja Bosne.

Ljubav na prvi pogled

Ono što je zatekao te 1997. nije se puno razlikovalo od onoga što je vidio na CNN. Bosna je bila razrušena. Ali i sa takvom Bosnom može se desiti ljubav na prvi pogled, te zanos tih početnih petnest dana traje u Tomasu do danas. Prirodna ljepota je nezamenljiva. Bez obzira što je bila ofucana i razrušena, Bosna je bila nešto najljepše što je Tomas vidio. Pred njim su se ukazale bosanske planine koje je trebalo preletjeti.

Na izjavu da ostaje u Bosni brat mu je spustio slušalicu. Porodica i prijetelji nisu dobro prihvatili njegovu odluku. Ništa im nije bilo jasno i bilo koji razlog njegovog ostanka nije im se činio razumnim. Bosna je za njih bila mjesto užasa. Balkansko bure baruta, koje može svakog trena da eksplodira. Nisu mogli razumjeti ono što je Tomas osjetio u Bosni - ćeif. I njegov ćeif da ovdje ostane.

"Ono što mi se naviše svidjelo ovdje je riječ ćeif i način na koji ljudi ovdje žive po ćeifu. Zato svake nedjelje pravim ćaifnight kod sebe kući, gdje se družimo, pušimo duvan i pričamo". Meni je poslije tog objašnjenja aspolutno bilo jasno zašto je Tomas odlučio da ostane ovdje i znam da to njegove kolege Ameri nikad ne bi shvatili. On je jednostavno Bosanac koji se nekom greškom rodio u Ohaju i strpljivo čekao trenutak kada će se vratiti svojim korjenima. Nekada su se Bosanci družili tako što su se okupljali jedni kod drugih da popiju kafu, zameze šta od domaćeg mesa i zapjevaju sevdah u trenucima odmora od priče. Tomasu fali još samo sevdah. Pričam mu o sevdahu, ubjeđujući ga da je to džez i bluz prije džeza i bluza, da su to ljubavne priče bez patetike uz dosta humora i usmeni dokumenti vremena u kojem se živi. Rekao sam mu da obavezmo mora početi da sluša sevdah, a poslije neka se sam iz njega vadi. Ja s tim neću da imam ništa.

Ubrzo se Tomas zapitao šta bi on to mogao da radi u Bosni. Neko vrijeme je pomagao ljudima da obnove kuće i dijelio humanitarnu pomoć. Međutim, i to vrijeme je prošlo. Onda, kako to biva u filmskim pričama, u stvarima koje je ponio kao uspomene iz Amerike, nakon što je rasprodao sav namještaj, nalazio se prsten koji je dobio prilikom diplomiranja. Citat na tom prstenu završavao se sintagmom nova zora, a logo tog njihovog društva podsjećao je na Trebević. Znak je shvatio kao misiju.

Prijmetio je ono što je na prvi pogled svima bilo jasno. Omladina je krenula stranputicom koja vodi u maloljetničku delinkvenciju. Grad je postao središte haosa i problema, a na samo dvadeset minuta vožnje nalazi se prelijepa priroda idealna za ekstremne sportove. Mada, Tomas ne voli kada te sportove nazivaju ekstremnim, jer to zvuči dosta grubo i opasno. Za njega je to avanturizam. Ubjeđuje me da je više povreda na fudbalskim terenima nego na bilo kojem tzv. ekstremnom sportu. Klimam glavom, ali slike koje mi pokazuje tjeraju me na sumnju. Ti ljudi su jednostavno previše daleko od tla i baš se zajebavaju sa tom gravitacijom.

Tomas je došao na ideju da iskoristi prirodni potencijal koji Bosna ima i usmjeri ga u pravom smjeru; on radi nešto netipično za čovjeka koji dolazi sa Zapada, odraslog na dolaru kao jedinoj moralnoj i materijalnoj vrijednosti. Zapravo, njegova ideja je kontradiktorna bilo kojoj ideji koja se zasniva na profitu. On želi da okupi što više mladih ljudi koji žele da se bave, kako ih on naziva, avanturističkim sportovima. Trenuto traži sponzore kako bi te avanturističke sportove učinio pristupačnim mladoj bosanskohercegovačkoj populaciji, koja za to nema dovoljno materijalnih sredstava. Postoji nekoliko sličnih klubova, ali po njegovom mišljenju cijena njihovih usluga je mnogo veća nego što bi studenti i srednjoškolci to mogli sebi priuštiti. Trenutno je najveći hit na bh turističkoj ponudi rafting, ali cijene prelaze sto konvertibilnih maraka po osobi i prilagođene su samo domaćim budžama i stranim diplomatama. Zato Tomas želi da napravi mjesto koje će to omogućiti svima koji žele da osjete čari avanturističkih sportova - to mjesto je nazvao Nova zora. Tako da on već sada organizuje rafting za petnest maraka po osobi. Najveći problem prestavlja mu glomazna birokratija koja neprestano traži neki list koji joj kasnije neće trebati, pa kada to shvati traži neki drugi za koji nije ni sigurna da treba i tako u krug. Zbog toga se sve organizuje na drugarskoj osnovi. Dodatni problem mu predstavlja već dobro poznata letargija mladih za sve osim za ispijanje kafe. Nedavno je sa svoje fejsbuk strane pozvao dvjestotinjak ljudi na izlet i odaziv je bio poražavajući.

Ali, umjesto da digne ruke i vrati se tamo odakle je došao da živi u kući koju je otplatio, što je u Americi sinonim za slobodu, Tomas ostaje u začaranom krugu zvanom BiH, gdje plaća rentu i ne odustaje od svoje misije. Uvjeren da će nova zora kad-tad svanuti.

Punu verziju možete pročitati na donjem linku:

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-reportaza/36989-eif-ameriki-nain.html