TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


30.06.2010.

BANJALUČKI TRAMVAJ ZVAN (IZBORNA?) ŽELJA

Trajvan zvani Budimir

      
Evo, da me ne optuže za stalni defetizam, sedmokolonaštvo i ostale izdajničke aktivnosti. Za promjenu malo Maršalovog- mašala plana. Čućete vi šta će biti:
Naime, za sve one koji ne znaju, kao i za nevjerne Tome, Banjalukom će za koju godinu kliziti, da ne kažem prašiti tramvaji!
 
Čućete vi šta će biti:
Administrativna služba Grada ima u planu da u naredne dvije godine pokrene realizaciju projekta uvođenja tramvaja kao novog vida javnog prevoza na ulicama Banje Luke. Oni ili trolejbusi (u zavisnosti kako se gradski oci dogovore) krstariće razrganatom mrežom od Lauša do Doca, od Šehera (S. Toplica), do Malte. Pratiće linije Istočnog i Zapadnog tranzita.
Uvođenje tramvaja ne samo da će rasteretiti prebukirane gradske ulice, nego će omogućiti i radnicima Niskogradnje da natenane postave novi, ovaj put dugotrajniji sloj asfalta. Komunalci će u međuvremenu nabaviti nove poklopce za šahtove, a koje su huligani odnijeli, iz samo njima znanih razloga.
Administrativna služba Grada ima u planu da realizuje ovaj projekat!
„Prvo bi trebalo uraditi urbanistički plan o saobraćajnom opredjeljenju, zatim izvršiti potrebne studije izvodljivosti ovog projekta, uraditi plansku dokumentaciju, pa tek onda pristupiti konkretnom sprovođenju tog plana u djelo“ - pojasnio je Budimir Balaban, načelnik Odjeljenja za komunalne i stambene poslove, te poslove saobraćaja Administrativne službe Grada.
Balaban je istakao kako 2013. ističe ugovor Grada sa svim javnim prevoznicima, pa je to pravo vrijeme za uvođenje tramvaja u saobraćaj.
„Takva vrsta prevoza, po ugledu na evropske gradove, smanjiće gužve u saobraćaju, putnicima omogućiti veći komfor i udobnost, samim tim povećaće broj putnika, te smanjenjem broja motornih vozila smanjiće i zagađenje vazduha“ - rekao je Balaban.
Sa ovim se u potpunosti složio Milenko Jaćimović, predsjednik Udruženja za unaprjeđenje i bezbjednost saobraćaja grada, koji je dodao da u gradu od 300 000 stanovnika autobusi ne zadovoljavaju potrebe građana za javnim prevozom.
„Jedno od najboljih rješenja za to svakako je uvođenje tramvaja ili trolejbusa, koji osim što smanjuju gužve i zagađenja, utiču i na veću bezbjednost građana, jer oni ne razvijaju veliku brzinu kretanja, imaju drugačiji sistem kočenja i njima je nemoguće preticati“ - istakao je Jaćimović.
S obzirom da je aktuelna ekonomska kriza, prema riječima Jaćimovića, ne bi bilo loše iskoristiti priliku i sredstva za realizaciju ovog projekta tražiti od pristupnih fondova Evropske unije.
Ooooo Bogovu ti majku, Dragane! Pa je l' vidiš kako fino Budimir i Milenko zbore!
Kako li se samo ja nisam sjetio da treba uvesti ovaj ekološki prihvatljiviji i jeftiniji oblik transporta?
I još za to tražiti pare od EU, koja nema pametnijeg posla i većih briga od tramvaja u Banjaluci!
 

Ima da svi za 3 godine pičimo tramvajima sve u 17! Još kad se proburgija čuveni tunel od ,,Ekvatora“ do Mordora, po gradu će samo bešumno militi pješaci, kreteni na biciklu i logično, trajvani. Za sve one koji budu željeli da izađu iz ove urbane tišine, tu će biti žičara, koja opet po logici stvari veže centar sa Šehitlucima.
Valjda u predizborna vremena ludila, vlast malo uhvati panika, pa nađu naakog Budimira koji je spreman pričati ovakve opsenarske fantamozgarije.
Kakvi crni tramvaji, u gradu u kojem se ne izdvaja za bijedu, u kojem tu i tamo ubije neko nekoga bez da odgovara, u kome se metro pravi od sedamdesetih, a tramvaj čeka pola vijeka!
Kakvi more tramvaji, vrtića, vrtića nam Budimire daj!
Prosječan banjalučki vrtić je kao bangladeški hotel. Djeca se od malena navikavaju na gužvu i krkljanac. Trebaće im. Ali ima još 1200 malih ratnika koji su na čekanju i samo se spremaju da desantuju u prvi slobodan kinder-garden.
Kome trebaju tramvaji, Budimire, kad MZ Starčevica, najveće naselje u RS sa oko 30 000 živućih ima jednu osnovnu školu i pripadajuću joj pasarelu, koja je odokativno duplo skuplja od te iste školice?
Kakvi tramvaji u čaršiji gdje Vlada u strahu preventivno podijeli 5 miliona KM medijima koji su već poslušni, umjesto da ih je dodala novcu izdvojenom za plutajući dio Republike Srpske?
I dok sjeverni dio Obora liči na deltu Mekonga, gdje ljudi ponosno veslaju na svojim Golfovima dvojkama, Budimire ti nudiš alternativu u vidu tramvaja! I dok okolinu Banjaluke poharava tornado, jad, bijeda, zaraze, mi ćemo trajvanom po čaršiji!
A je l' znate rođaci koliko košta tramvajizacija jednog omanjeg grada, tipa Banjaluke.
Pa, okvirno pola milijarde eura. A to vam je više nego što Lemi ima. Da, da, ni on toliko nema para.
Nego, Budimire, urgiraj ne bi li se kako popravili gradski autobusi, da putnici ne moraju svaki put iskušavati snagu G-sile u slobodnom padu.
Evo, zadnji put se, ironično, testirala otpornost organizma od Novog groblja slobodnim padom ka centru. Da nije bilo pribranosti vozača, koji je usmjerio projektil od busa i zdrobio nekoliko parkiranih automobila, putnici bi urgentno bili vraćeni na polaznu destinaciju.
Ne bi bilo loše da se postave i protivpožarni aparati u autobuse, koji 'oće da se kao Jan Palah samozapale očas posla.
A to je par desetaka hiljada KM.
Znam ja, Budimire, da to nije u tvojoj ingerenciji, ali poguraj malo. Uštini od projekta ,,Trajvan“ i daj Autoprevozu, Bog će te pogledati.
Znam ja da će uskoro 2012. i da će smak svijeta, pa ćemo svi lijepo u tri lijepe, ali, ako preživimo, red bi bio i da Banjaluka dobije trajvan-kakav takav. Hajde da pričekamo sa projektom ,,Trajvan“ do tad, pa da onda gledamo taj film.
A to visokobudžetno ostavrenje će se zvati 2013., a ko preživi gradski bus, krizu, apokalipsu, kolapse, poplave i ine zajebancije, vozikaće se Budimirovim trajvanom!
 
http://www.6yka.com/trajvan-zvani-budimir


29.06.2010.

LETEĆI HOLANDEZ U MAKARSKOJ

NAŠE MALO MISTO

 
  Piše:  Pavle Pavlović
 
 
Poslije noći bure, potresa i gromova, zna se - dolazi mamurno jutro. I što drugo nego kavica na Makarskoj rivi, dok vjetar zavija sa manje snage. Već osjećam kako zavodljivo miriše   dupli kraći esspresso.
- Ma, jebaga Novak, opet nestalo...- čujem iza šanka.
Konobar ljutito dotrči do stola i bijesno mašući rukama objašnjava da nije do njega. Valja meni po esspreso u drugi lokal.
- Molim dupli, jači – gotovo s molbom uzvikujem.
- Odmah, molim lijepo – uzvraća dugonoga plavuša.
- Gazda, nešto ne radi. Ne gori lampica – uzbuđeno će plavuša.
- Opet onaj Novak. Uništiće nam posal – odgovara grubi muški glas.
Idem dalje. Od kavana do kavane, bez jutarnje kavice,moj jarane.
Tek u drugom dijelu škrto osunčane Makarske uspijevam ispiti prve gutljale što vraćaju u normalu, u život.
- Tko vam je taj Novak, što ga stalno spominjete – pitam sada već opušteniji.
- E, to vam je gospodine… Uh, evo ga, bolje da ne nastavim…
Gledam ulazi postariji, sjedokosi čovjek. Ugostiteljski radnici ukazuju mu poštovanje kao da je došao predsjednik dr Ivo Josipović. Očekivao sam opasnog, namrštenog tipa, kad ono dedica blagog lika i osmijeha. Znatiželjno ga bolje zagledam i sjetim se – pa to je onaj stari što nas je u godinama davnim, kada su se na Makarskoj rivijeri održavali legendarni međunarodni susreti turističkih novinara, do zore, a ponekada i podnevnih sati pojio u njegovoj konobi.Sjećam se zvala se “Novak”, ali među nama je bila omiljenija pod onim “Posljednja šansa”. Jer, kada nas izbace iz svih lokala na 52 kilometra Makarske rivijere jedina otvorena vinska  slavina bila je kod dobro starog Novaka…
Vidi mi ga, što se još dobro drži. Sigurno ima preko osam desetljeća. Nekako mi je uparađen. Prvoklasno odijelo,skupocjena kravata. Što li se to s njim dogodilo? Aha, sjećam se imao je i nekoliko kćerki. Jedna se onda davno zanimala za novinarstvo. Uh, mene glupana, pa to je otac od ponosa hrvatskog TV žurnalizma Hloverke!
- Što je, nije valjda da se plašite njegove kćerke – šapćem jednom od ukočenih konobara.
- Vidim ja da ste vi novi… Kakva kćerka, on vam je ovdi Bog i batina.
Poslije doznajem mnogo toga što ide u onom stilu – nekom rat, nekom brat. Gospodin u prvoklasnom odijelu je sada jedan od prvih tajkuna Dalmacije. Pored niza raznih poduzeća i firmi,vlasnik je i dogradonačelničkog mjesta u Makarskoj. Njegova se pita i bolje je ne zamjerati mu se. On drma na obali, a kćer u prijestonici. Ne treba ih izazivati, jer kada se udruže lova i medij onda si uvijek donji.
 
      "BONACA" - Ivica Šoda-Cotić 2006.*
Tih dana samo središte najvećeg malog mista na ovom dijelu hrvatskog Jadrana često je ostajalo bez električne energije. Novakov sin,  bome brojna obitelj,  uvodio je struju u novoizgrađeni ogromni poslovno-stambeni objekat. Radnici su, da li greškom, presjekli dovodne kablove i kilovati su prestali teći. Dakako ne bi to bilo prvi put da građevinari nešto tako učine, ali nikome to u Makarskoj ne može poći za rukom nego samo Novacima. Za sve druge već mjesec dana teče stroga naredba o zabrani bilo kakvih građevinskih radova u srcu turističke sezone. Naredbu je, između ostalih, i Novak donosio, a kada mu treba sam i odnosi.E, haj ti sad nešto reci uvaženom gospodinu. Ne dao Bog, možete čuti i ljutita “ ribareva šći”  i eto ti problema s TV ekrana…
Nego, odoh ja polagano do jedinstvenog turističkog spomenika. Stoji  na samoj obali zanimljiva brončana skulptura visokog, mršavog čovjeka  i niske, oblinama zavodljive, žene. Domaći ga zovu “Šime”. To je mjesna počast legendarnim makarskim galebovima, koji su desetljećima uporno  brojnim  domaćim i stranim fureštkinjama noći činili toplijim i nezaboravnijim. Najočitiji lokalni zavodnici upotpunjavali su tako na najbolji način turističku ponudu svog grada. Zbog njih su se brojne ljepotice iz bijelog svijeta godinama vraćale, sve dok im muževi ne bi skužili što je to “najljepše” u Makarskoj.
    
“Šime”
Već sa desetak metara udaljenosti lako je uočiti da je dama privlačnija od kršnog “Šime”. Netko je provalio da dodir njene desne “cice”  donosi sreću ne samo u ljubavi. Moćna bronzana kipa na tom mjestu je od milijuna ljudskih dodira u proteklih osam godina dobila neki drugi, zlatniji sjaj. Desna “cica” je uzbudljivo gola i privlačna. Dodirnuo sam je sa željom da u Makarskoj bude više struje, a manje Novaka što nam zagorčavaju jutarnji dupli espresso. Eh, da je ziv Miljenko Smoje, ovo kao da je stvoreno za njegovu kroniku našeg malog mista.
http://regionalexpress.hr/site/more/nashe-malo-misto/
Na donjem linku pogledajte šta su neki mangupi uradili (2009. godine) ovom spomeniku turizmu *
http://img820.imageshack.us/i/large2252901.jpg/

N.B. "Šimeta" i "Bonacu" uslikala tetkainternetka 2007. godine



28.06.2010.

Korupcijski slučaj koji je zgrozio zemlju: Tri je godine uzgajao prasad za doktora koji mu je obećao penziju, a onda ga izigrao

Transkripti iz akcije kolesterol

 

           Ante Tomić

Čovjek ima četrdeset četiri i htio bi, kako je red u tim godinama, u invalidsku penziju. Za nevolju, nije bio branitelj. Ili je možda i bio, ali mu mrski agresor nije nanio nikakvu trajnu i nepopravljivu tjelesnu štetu. Od toga mu je mrski agresor još mrži. Ali, nikad ne znaš s koje će ti strane sreća doći, dogodi se njemu prometna nesreća. Netko mu stražnji branik malo kvrcnuo na parkiralištu kod Baumaxa. On, istina, nije bio u automobilu, ali pusti ti to, nesreća je nesreća. Skupio tip medicinsku dokumentaciju, uzeo nekakve rendgenske snimke od pokojne matere, dijagnozu mu dala kuma, a šogor Schanzov ovratnik i evo ti njega u liječnika.

     

Liječnik, lisac, gleda papire i okreće snimke prema svjetlu pa reče: “Nije ti ovo, prijatelju, baš za penziju.”

“Kako nije?” začudi se iskreno ovaj naš.

“Pa eto, nije”, objasni mu liječnik. “Ovo ti je rutinska operacija na grliću maternice. Za sedam dana si kod kuće.”

“A je li bi moglo nekako...”, upita pacijent molećivo.

“Šta? Penzija?”

“Da.”

“Ne znam...”, zavrti liječnik glavom sumnjičavo. “Ne znam šta bi ti rekao, moj prijatelju... Ti si sa sela?”

“Jesam.”

“Gojiš prasad?”

“Gojim.”

“Aha!” usklikne liječnik zadovoljno. “Tu sam te čekao.”

Od ovoga nedužnog razgovora tri godine kasnije se rasplete korupcijski slučaj, jedan od najčudnijih za koji ste ikada čuli. Pisalo je o njemu u novinama prije nekoliko dana. Zagrebački liječnik Boris B. obećao je jednome iz Gvozda da će mu urediti prave dokumente za invalidsku penziju, uvjerljivije od kumine operacije na maternici, materinih snimaka kralježnice i šogorova Schanzova ovratnika, a zahvalni će mu pacijent zauzvrat u tri godine utoviti tri svinje od sto pedeset kila žive vage.

Ostatak priče rekonstruirao sam prema informacijama dvojice policijskih agenata kojima sam darovao primjerke knjige Tantrički seks.

Seljak je vrijedno ispunjavao svoje ugovorne obaveze. S proljeća bi kupio četiri svinjska mladunčeta za sebe i jedno liječniku i čitave ih godine skrbno hranio mekinjama, kukuruzom i otpacima hrane. Prve je godine pogriješio, bio i manji skandal jer ženi nije rekao za koga je peto prase. Ona se, nesretnica, čisto zabrinula. Tko zna za koga mu je prase, mislila ona u sebi, sigurno on ima ljubavnicu. Već ga je mislila otrovati, muža, ne svinju, kad joj je ovaj sve objasnio.

  "Doktor"  

Svi su u kućanstvu otada bili vrlo pažljivi prema doktorskom prasetu. Čak su ga i nazvali Doktor. Ako bi ovi njihovi, domaći izgurali Doktora od korita, kandžijom bi ih ošinuli po leđima. Pazili su toga krmka jorkširske pasmine kao da im je rod rođeni, on je bio njihov zalog za budućnost. Tri svinje kao tri stupa mirovinskog osiguranja, tako su oni sebi nekako predstavili.

Doktorska prasad izrasla su u velike, čvrste životinje zdravog apetita. Žderali su žirove, gnjile jabuke, trulo zelje, krumpirove kore, ljuske jaja, vunene džempere, bukove cjepanice, trazistorske prijemnike, motorno ulje, udžbenike iz vjeronauka, beton, staklo i opeku. Jedne godine Doktor zubima zdrobio i požderao čak i tamburicu koju je neko dijete neoprezno ostavilo na zidu svinjca.

Policijski službenici s kojima sam razgovarao razilaze se u mišljenju kako je tekla primopredaja svinja. Jedan mi tvrdi da ih je ovaj iz Gvozda vlastoručno klao i donosio u Zagreb Borisu B. uzorno prerađene u šunke, slanine, kotlete, kulenove, kobasice, krvavice, čvarke, mast, tlačenice i druge svinjske čarolije. Drugi opet sasvim odbacuje tu mogućnost i inzistira da su svinje žive dovezene u prikolici do liječnikove vikendice na obronku Žumberka, gdje ih je Boris B. s prijateljima stručno raskomadao.

Kako god bilo, liječnik je prevario seljaka. Tri je godine prošlo i treća, zadnja svinja već došla pred kraj svoga zemaljskog puta, a još nikakvih medicinskih dokumenata nije bilo. Čovjek je shvatio da je uzaludno uplaćivao za penziju pa je ljutit sve prijavio organima gonjenja, koji su nakon nekoliko dana uhapsili liječnika varalicu.

Priča se ovdje ponovno račva. Prvi mi policajac pripovijeda da su Borisu B. upali u stan kroz vrata jednog utorka u jutarnjim satima, a on da ih je vidio s balkona i krenuo žurno i u panici uništavati dokaze. Djeci je dao da brzo, bez kruha i luka, pojedu tlačenicu, žena se trebala riješiti kulena, a on se uzeo zasipati čvarcima.

“Otvaraj, policija!” začulo se sa stubišta odrješito.

“Mmm!” promumljao je Boris B. usta punih čvaraka.

Kada je policija razbila vrata i banula u kuhinju, pričaju da je zgranutoj ženi još visila kožica kulena iz usta.

                

Po drugoj verziji treća je svinja živa dovezena na Žumberak u prikolici zakačenoj za seljakov Golf tricu, gdje ju je Boris B. dočekao razdragan, u starim trapericama i poderanoj bijeloj kuti s izvezenim prezimenom na džepu. Uokolo u šumi šetali su policajci maskirani u lovce i berače gljiva. Štapovima su nervozno razgrtali suho lišće, čekajući znak za početak akcije. Svinja je, naime, bila ozvučena. Krmak je skriven pod uhom nosio sićušan, gotovo nevidljiv mikrofon, koji je bilježio čitav razgovor policijskog pouzdanika s osumnjičenim za kazneno djelo prevare.

Agentima u šumarku u prvi tren gotovo je prokrvarilo iz ušiju kada su svinju istjerali iz prikolice i njima divlje zaskvičalo u slušalicama. Srećom, životinja je brzo umirena komadom starog kruha i krenuo je razgovor.

“Evo mene, kako smo rekli, s trećom svinjom, a di je moja penzija?” rekao je seljak, kako su ga uputili, dikcijom kazališnog amatera.

“Neka, prijatelju, pomalo, bit će, bit će...” kazao je liječnik odmjeravajući svinju i zadovoljno trljajući ruke.

Minutu kasnije, još ne shvaćajući što ga je snašlo, ležao je s nosom u travi, ruku na leđima sputanih lisicama. Tako je okončana akcija kodnog imena Kolesterol i još jednom dokazana naša odlučnost u borbi protiv korupcije. Slijedi sudski postupak. Svinja je zadržana u pritvoru zbog mogućeg utjecaja na svjedoke.

http://www.jutarnji.hr/transkripti-iz-akcije-kolesterol/841945/

26.06.2010.

MARČELINA DOBILA NAGRADU ZA EROTSKU PRIČU - ČESTITAMO!

"EROTCKA"

 

     Slobodanka Boba Đuderija

Evo vako: parkirali u mrčinu, malo se povatali, pa spustija ligen sic, uspeja se na mene, ja se malo opirala kašta i triba, onda poslin diplomatckih po ure popustila, on uletija, pa ćićili – mićili, utira ga, istira ga, pa tako priko nekoliko puta, pali nakratko unesvist oboje, saša sa mene, zapalili duvan, on pita jel' mi bilo lipo, ja rekla da je, kašta je i red, da se čovik ne uvridi, i čiča-miča gotova je priča.

           

- Slušaj, izludit ću - žalila san se momen najboljem prijateju.
- Koji ti je sad đava, šta si se uzgrintala? - lino je odgovorija zavaljen na stolici i cideći pivu.
- Ma, ima taj neki natječaj, znaš. Za najboju erotcku priču. Ja bi tila ka sudjelovat, ali uopće neman inspiracije! Ništa mi erotcko ne pada na pamet! Ma ništa! Niti e od erotike!
- Aj ne zafrkaji, bar ti moš uvik laprdat – odgovorija mi je spokojno.
- Je, mogu. Ali ja uvik laprdan na temelju stvarnih događaja, e! Nešto se stvarno dogodi, onda mene pukne inspiracija, pa malo nadodan, malo oduzmen, malo izmišan, promućkan, i eto priče! A kako ću pisat o erotiki kad ima vlaška godina da se nisan... da nisan... Ovaj, razumiš?
- Nisi se seksala ima vlaška godina? Pa dobro, šta, za to postoje prijateji. Ako je za umjetnost, uvik san spreman pomoć.
- To ti oćeš reć da bi me opalija nebil' ja dobila inspiraciju?
- Pa e. Sve za književnost.
- Dobro jesil' ti normalan, a?
- Možda nisan. Al' nisi bome ni ti, s obziron otkad nisi onu stvar vidila.
- Oš da ti prilipin dvi priko uva?
- Daj, ajde, ne juti se odma. Samo san tija pomoć. Eto tako je to, učini dobro, izij govno. Pa izmisli, bogati, izmisli nešto! Bar je o onin stvarima lako pisat!
- Lako? Lako je moj kurac!
- Eto vidiš, već imaš glavni subjekt. Sad okolo njega samo tribaš razvit radnju. Po sićanju, jel'.
- Ne sićan se ja ničega.
- E, znan, ki svaka poštena žena. Ali isprid mene se ne moraš pravit, ionako se nećemo nikad ženit.
- Aj kvragu - odvratin mu uvriđeno – Kakvu radnju more čovik razvit okolo te stvari? To je uvik isto! Gori-doli-livo-desno, doli-gori-desno-livo, i gotovo.
- Ajme meni, i ti si neki pisac?! Ne virujen da ti je baš uvik bilo isto! Evo, jel' se moš sitit... jel' ti bar jeanput bilo ono nekako... drugačije, posebno? Nešto šta nije bila čista klasika, razumiš? Naprimjer, na nekom neobičnom mistu?
- Pa... šta ja znan. Je, jedanput je bilo skroz drugačije. U autu smo bili.

- Eto! U autu! To je skroz zanimjivo! To je sigurno ostavilo neki dublji trag u tvom sićanju, a?
- Pa je, ostavilo mi je dosta tragova. Imala san friževe po cilim leđima od mjenjača, i modrice po koliniman, a da ne govorin da me sutradan ukočilo skroz gori od vrata pa do nožnih prstiju! Bilo mi je teže nego našoj Jac... ovaj, premijerki nikidan kad se zaglavila u liftu!
- To kako te ukočilo, to izbaci. I Jadru isto izbaci, jebenti pulitiku!
- Da izbacin Jadru iz lifta?
- Ne, nego iz auta!
- Ol' se premijerka bila zaglavila i u autu?! Čoviče, viš ti to, a mediji ni riči od tomen! Ovo je zemlja u kojoj se kršu slobode medija! Triba se pobunit, dignit revoluciju! Triba...
- Ma umukni, jebente revolucijonarnu, i koncentriraj se na onu radnju koja je bitna za erotcku priču!! Evo, kako bi to meni naprimjer ispričala?
- Pa, kako, kako, evo vako: parkirali u mrčinu, malo se povatali, pa spustija ligen sic, uspeja se na mene, ja se malo opirala kašta i triba, onda poslin diplomatckih po ure popustila, on uletija, pa ćićili – mićili, utira ga, istira ga, pa tako priko nekoliko puta, pali nakratko unesvist oboje, saša sa mene, zapalili duvan, on pita jel' mi bilo lipo, ja rekla da je, kašta je i red, da se čovik ne uvridi, i čiča-miča gotova je priča.
- Ajme meni stebon! Nikad od tebe erotckog pisca! A di su ti pridjevi, a? Pridjevi ženska glavo, to je erotika! Tribaš opisat malo detaljnije sve to, i ukrasit! Aj reci, kako te je jubija? Kako se čovik jubi? A?
- O, jubi se za popizdit, šta je, je.

- Jubi se za popizdit? Jel' ti to cili pridjev ili ima još?? Tribaš sve to nakitit! Tribaš reć da su mu usta bila naprimjer sočna, i stractvena, da su mu prsti nestrpjivo otkopčali tvoju košulju, pa ti je rastrga ređipet, uf, to bi te užgalo, a?
- Dašta bi me nego užgalo! Prokinila bi ga šakon! Jel' ti znaš kol'ko danas košta jedan dobar ređipet?
- Ne prikidaj me! Di san sta? E, pa ti je jubija bradavice, i sisa ih, i licka, i kružija jezikon oko njih, onda su ti se bradavice stvrdnile, nabubrile, pa ti je zavuka ruku u međunožje, pa gurnija prst, pa dva prsta, pa tri prsta, pa četr...
- Alo! Aloooo!?! – prikinila san ga pristravljeno – Zanija se ti malo, a?
- A jesan malo, skužaj. Takav san kad me pisana rič zanese. Di san sta? E! Pa si ti bila cila vlažna od onih kako se reče... sokova, a njemu je batina bila kruta...
- Batina? Slušaj, da meni neko izvadi nekakvu batinu ja bi ga opizdila nogon u bubrige pa bi zapantija kad je iša pritit ženi!
- Tuko! Batina ti je u erotiki rič za onu stvar! I ne prikidaj me! Daklem, onda ubaciš ona prodiranja, jer u takvim pričama ti uvik idu ta prodiranja, pa su van se tila spojila, pa.... Šta me gledaš tako? Dobar san, a? Priznaj da nisi očekivala da san vaki majstor?
- Bogami...
- Eto. Sad u tu tvoju priču ubaciš sve ovo, i smisliš dobar naslov, i imaš sve šta triba! U naslovu tribaš nekako dat do znanja da si recimo naišla na vrsnog ljubavnika! Jesil' dobila inspiraciju za naslov?
- Jesan.
- Super! I šta ćeš stavit?
- Batina je iz Raja izašla!!!
- Ne valja! Pa neš' pisat odgojno obrazovni esej! Nije ti ovo priča za dicu!
- Jel' bogati?? Da nije batine, neb' bilo ni dice!
- Ne-va-lja, reka san! Naslov triba isto bit erotcki! Tribaš izdvojit neki posebni momenat, naprimjer neku pozu, ka naprimjer šezdezdevet ili... šta ja znan, tribaš dat do znanja u kojon pozi si najviše guštala!
- Nisan luda prid cilin pučanstvon priznavat take stvari! A šta da mi mater slučajno pročita priču, a? Neb' je smila više u oči pogledat o' srama!
- Aj, aj, ne vrdaj, aj lipo reci svome prijateju koju pozu najvoliš, ostaće među nama, svegami!
- Pa... najvolin kad mi ga muški metne...
- ....e?
- ...kad mi ga metne... s...
- S?
- Ovaj...
- Gukni!
- Ne smin reć!
- Zašto, pobogu, ne smiš reć?!?
- Ne smin, popizdit će premijerka!!!!!!

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/38651-Erotcka.html

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-vesti/38634-Nagrada-nau-erotcku-Bobu-uderiju.html

Marčelinina priča nagrađena je na: 

    http://www.casanovafest.com/

Trodnevna manifestacija 2. Casanovafesta održava se u Vrsaru, u slavu poznatog zavodnika Giacoma Casanove koji je za života dva puta boravio u tom gradu, a obuhvaća filmske projekcije, književne večeri, izložbe, predavanja, gastroprogram posvećen afrodizijacima i noćne zabave uz zanimljiv i raznovrstan glazbeni repertoar.

            Vrsar           
Ilustrovala:  tetkainternetka 

26.06.2010.

Brže se danas potegne pištolj nego što osmeh stigne da preleti preko lica.

HUMORU U ČAST

  Dr. Petar Bokun, neuropsihijatar

Ako je lice ogledalo duše, a mimika njena ekspresija, ne piše nam se dobro.
Mi sami, a pogotovo naši gosti, redovno primećujemo da se manje smejemo. Međutim, došlo je i do promene načina na koji se smejemo, tema kojima se smejemo i oblika iskazivanja humora. Aktuelni humoristi koriste mrtvačke sanduke, krematorijume, osobine transilvanskog grofa Drakule da bi izazvali smeh. Nižu nam niz preozbiljnih tema da bi na kraju iznudili opori osmeh olakšanja s mišlju da nam je moglo biti i gore. Naša humoristička produkcija potpuno je zaboravila na burleske, kalambure, operetnu zaigranost i bezazlenost vica. Nestale su komšijske nameštaljke, blago ismevanje nekih lokalnih, už
em krugu znanih osobina ličnosti. Iz manjih mesta nestao je lokalni komedijaš („Svako naše malo misto ima svoga lera…”), osoba kojoj se mnogošta praštalo, pa i ismevanje aktuelnih moćnika.
Brže se danas potegne pištolj nego što osmeh stigne da preleti preko lica. Sa skupštinske govornice za sedamnaest godina otišle su samo dve duhovitosti, od toga jedna tužna („Dajte da čujemo tužnu priču”) i druga više primitivna nego duhovita, aluzija na klip kukuruza. Ali zato možemo gledati okamenjena lica lidera koja je zahvatila mrtvačka ukočenost (rigor mortis), gde se tek povremeno aktivira nešto kao tuđmanovski rudiment osmeha. Sa stanovišta biološke ekonomije, za ozbiljno lice potrebno je onoliko energije koliko troše egipatske mumije, a za smeh treba mnogo moždane produkcije da bi se na licu odrazio njegov efekat. Ako je lice ogledalo duše, a mimika njena ekspresija, ne piše nam se dobro.

            

Humor je penicilin malih naroda, njime se branimo od nadmoćnih, a njih će uvek biti, baš kao što će na koncu ipak humor pobediti ili nas neće biti. Moramo što pre izići iz sarkazma, gorke ironije, cinizma, što su osobine gubitnika, koje samo za sebe konstatuju i opisuju neko stanje, a trebalo bi da ga derogiraju i razbijaju u paramparčad.
Samo humor koji nosi vedrinu, izazivajući salve smeha, koji gromoglasno pokazuje da je odagnao strah, najveći neprijatelj duhovitosti, ima ono isceljujuće, kreativno dejstvo. Nema ga grobljanska tišina koja sledi nakon galgen humora (humora pod vešalima) koji nam serviraju, umesto oslobađ
ajućeg efekta na psihu imanentnog stvarnoj duhovitosti.
Kad je čovek u stanju stresa, najpre su mu ugrožene takozvane luksuzne funkcije, a to je u prvom redu apstraktno mišljenje i duhovitost. Sankcije, inflacija, bombardovanje, raspad držžava, „šengeni”, mila su majka u odnosu na nastojanje tih istih koji su nam to napravili da nam ispiju zdrav mozak i ubede da smo sami krivi za sve to. E, upravo tu nam je potreban humor. Ali kako očekivati od bezizražajno, navodno ozbiljnih lica da podrže „Jež”, Čivijadu, festival lažljivaca u Milanovcu, festival dionizijskih pesama u Vlasotincu, jedinstvenu aforističku školu, kad budžet ministarstva kulture odlazi bakicama koje su nekad nešto prevele, pa postale nacionalni penzioneri. Ubeđen sam zato da bi i dobri stari Nušić od ovih popio barem još dve godine zatvora u Požarevcu.

          http://www.1235.ro/admin/images/temp/3091248213742__FunnyMirrorArt.gif

Duhovitost traži podršku, i to više kao razumevanje nego materijalnu. Duhovitost mora biti oslobođena straha, a ne da kao specifično područje izražavanja biva ideološki obojena, pa se, na primer, režimlije smeju, a opozicija stiska zube ili obratno, svejedno. Svaka duhovita produkcija izraz je globalnog u lokalnom - ismevajući nekog lokalnog moćnika, dražimo zver i u velikom diktatoru.
Neophodno je s najvišeg mesta podržati sve oblike ispoljavanja duhovitosti, nagrađivati uspešne anegdote, viceve, aforizme, raspisivati konkurse za uspešne komedije, podsetiti se kako su one nekada praznile ulice za vreme prikazivanja na ekranima. Narod koji može izdržati duhovit osvrt na sebe je zreo narod baš kao i pojedinac…

 http://www.zikison.net/ZIKISON_Broj%20_21_files/ZIKISON_Broj%20_21.html

Ilustracije sa interneta 
25.06.2010.

ĐERMANO ĆIĆO SENJANOVIĆ GLEDA TV

RAZGOVORI SA SOBOM
               
 

Dalibor Martinis*

Televiziju san počeja gledat pri 53 godine u moga susida barba Petra Madeja, a to je bila jedna od prvih televizija u Split. Nî onda na televiziju bilo ni Hloverke ni Popovca.

Gledali smo samo RAI, a na ekran je bilo više sniga nego na Velebit. E, i od tada pa sve do danas, nikad me nije nešto tako zalipilo za ekran, tako fasciniralo i puklo ka performans kojega je u emisiji Drugi format, kod one pametne i smišne male Vlatke Kolarević, učinija Dalibor Martinis. Već je emisija bila počela kad san se uključija, ali je srićon uvečer bila i repriza, tako da san u dva puta sve povata. A Martinis je pri 31 godinu snimija sebe kako onome drugome sebi koji će se pojavit do tridesetak godin postavlja pitanja o umjetnosti, o tome projektu, o tome kako gleda na ovoga mladoga Martinisa i kako se ćuti ovi stari Martinis.

I tako gledan, ne dišen, mozak mi se cipa i uživa prateći skok u prošlost i vraćanje u budućnost. Odma san posla poruku svin dragin prijateljima da obavezno pogledaju reprizu, a sinovima san naredija da sednu uz mene i da skupa pogledamo tu lipotu. I jesu. Frane mi je dislociran, ali su zato tu bili Mile i Ivan. Ispočetka mi nisu virovali, mislili su da ih želin navuć na koji budalasti performans, ali kad je Martinis počeja odgovarat na pitanja 31 godinu mlađeg Martinisa, zamukli su i nisu rič rekli sve do kraja.

Reka san in da bi i oni to mogli učinit, pa popričat sa sobon do 30 godin, a oni prvi put nisu okrenili na zajebanciju, nego su ozbiljno rekli: »Znaš da bi mogli.« Mislija san da ću o ovome napisat cilu stranicu, da ću van uspit prinit cilo oduševljenje, šok i gušt, a evo vidin da mi fali riči i da ne mogu to iskazat. Toliko san bija euforičan da san potražija broj telefona Dalibora Martinisa u Zagreb, nazva ga, a kad mi se javila automatska sekretarica, uspija san se samo predstavit i reć: »Evo san gleda ovi vaš nastup na televiziju, pa san van tija zafalit i čestitat«, a onda san zasta, zamuka i spustija slušalicu. Mislit će čovik da san poludija.

A ja san bija lud od sriće i od lipote.

Ima Još

Ovo gori san napisa u dahu, a ima još. To Martinisovo vraćanje u prošlost posebno me taklo, jer san desetak dan pri njegove izvedbe, jednome prijateju koji se falija kako je pri 30 godin opalija jednu manekenku reka: »Nisi to bija ti! To je opalija oni drugi ti kojemu je sta ka spomenik, a danas ti ne bi tako sta ni da ga žicon armiraš.« On se sta bunit i govori da je to bija on, a ja san mu i dalje tvrdija da on s onin sobon nema ništa osim sjećanja. I onda se pojavija Martinis sa svojim performanson i zavija mi prijateja u crno.

   

Larina Pisma

Ne mogu se obranit od unučice. Smišljan joj pismice, a ona ih uči napamet i piva. E, ali kako mi je više s tin dodijala, pripremija san joj pismicu za koju san virova da će joj pobudit posebnu želju za poezijon. Legla je do mene, umudrila se, a ja san izvadija notes i sta čitat: »Medvjeđe šape, vjetar u kosi, tranzistor nasrid sobe, litra ulja, malo paštete, butiga mješovite robe. Kutija keksi, zvizde na nebu, mamut se posra na sovu, špina mi curi, ulica pusta, krcato sniga na krovu. Toster za klimu, kosinus beta, salbun za piramide, visoki rizik, otisak prsta, propuh za invalide.«

Kad san završija, gledan ja nju, gleda ona mene. Mučin ja, muči ona. Onda se digla i govori: »Iden ja u tate.« Do uru vrimena joj govorin: »Lara, oćeš da ti čitan pismice?« Nije me ni pogledala.

http://split-online.info/hrvatska/hrvatska/cico-senjanovic-razgovori-sa-sobom/

ĐERMANO ĆIĆO - SENJANOVIĆ
rođen je 1949. u Splitu.
Diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Piše humorističke tekstove (Feral Tribune, Slobodna Dalmacija).

Objavio:
- Dorin dnevnik. 1992. - 1996. (Durieux, Zagreb 1997.
- US&A. United Split& America (Durieux, Zagreb 1998.
- Vidi, vidi, teletina (Durieux, Zagreb 2001.
- Evo me u posteju (Durieux, Zagreb 2007.

www.elektronickeknjige.com

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dalibor_Martinis *


 
24.06.2010.

Uvod u povijest patriotske mizoginije: " Sve na ovome svijetu čemu ćuna ne može ništa, opasno je i treba ga se gnušati. "

Kulinarski halal-šovinizam

 
     Piše: Šejla Šehabović

"Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica da Marko Vešović stvarno liči na hermafrodita, to jest na babu, ima onu žensku frizuru, ima izražene sise, ima nekakav piskutav evnuhski glasić, kad bi mu obukao suknju i zavezao maramu, taman bi prispio među crnogorske narikače, one što im dadeš rakije da umjesto tebe plaču za tvojim najmilijim.

 

           Marko Vešović

Navedeni histerični odlomak koji želim podijeliti s vama, izašao je iz pera urednika patriotskog magazina Kulin i poznatog „eksperta“ za srpsku genetiku, Fatmira Alispahića, a uslijedio nakon što je rečenoga Vešović pošteno navrijeđao. A nizašto – nego za malo rasizma i govora o srpskoj djeci kao genetskim koljačima. (Pih!) Zato neće čovjek sa Vešovićem da polemiše – a i kako da polemiše, da hvata male Srbe po cesti i meće im DNK u mašinu za dokazivanje sklonosti ka klanju? To bi bio jedini način da on s Vešovićem polemiše – polemika se sastoji iz argumenata koje ljudi iznose da bi došli do kakvog zaključka, Vešović, zato, nije ni pokušao da polemiše o koljačkim predispozicijama kod male djece – nego je ovaj govor mržnje i rasizam najgore vrste ljudski popljuvao. Ne budi to dosta halal šovinisti (da posudim izraz od Dinka Krehe, za ovaj novi pravac bošnjačkog nacionalizma) – nego još veli kako on neće da polemiše. Ovo mu, doduše, moram priznati, pošto je shvatio da od polemike oko genocidne genetike u male djece nema ništa, ostavio se toga posla, pa se zadovoljava pisanjem cmizdravih pisama uredništvu medija u kojem ga Vešović čereči i pozivanjem na kodekse za štampu, koji bi valjda trebali da štite rasiste bolje nego malu djecu, uz neizostavno nabrajanje svih uvreda koje mu je Vešović iskreno i od srca uputio, na opću radost čitateljstva.

Ali deder da od te radosti ušićarimo i kakvu analitičku korist – da vidimo kako patriota otpušta protivnika kao nedostojnog? „Nezamislivo je“, mučeniku, „podići ruku na žensko“. Pa zato neće da polemiše. Pošto mu je Vešović, nekako, brate, ženčukast, a on žene, velikodušan kakav jeste, ne degeneči. Osim velikodušnosti i lirske duše, koja eto, i kad može, a što ne bi moglo, mužjak je to! – neće da prebija ženskinje, autor nam ovdje kazuje i šta za njega znači polemika – to mu dođe isto kao šaketanje poslije utakmice. Gdje žena na tribinama ima koliko i na žabi dlaka.

Achtung, Achtung! Baba! I to Crnogorka.
Nemoguće je nabrojati sve napisano o imaginariju nacije kao muške fantazije, zasnovane na čistoći heroja koji brane svoje granice preko tuđe guzice. Guzica u pitanju u simboličkom smislu uvijek je ženska – tako je Bosna majka Bošnjacima – ali konkretne majke, u ovom suludom projektu, nisu dostojne ni pripadanja, a kamoli predstavljanja nacije. Ovako su to opisale Rada Iveković i Julie Mostov: „Žene kao majke reproduciraju naciju; ali su u isto vrijeme i potencijalne neprijateljice nacije, izdajnice, kolaboratorice u njenoj smrti. Žene 'drugih' su proizvođači neprijatelja, uvećavaju broj onih drugih, zavjerenice su u poduhvatu prevare i uništenja nacije njihovim bezbrojnim potomstvom. Tako, dok se divimo 'našim' majkama, moramo kontrolirati tijela svih žena.“ A ima li boljega načina kontrole nego da s njima pošten patriota, brate, ne polemiše? Aksiom pravog patriote i Bošnje, podvrsta Kulin, je da sa ženama ni po koju cijenu ne upada ni u kakvu vrstu rasprave. Kad žensko otvori usta patriota brže-bolje trzne rukama i uhvati se za ušesa, pa dok ženturača drobi on nesmiljeno lupa po svojim slušnim organima, kako mu se buba ženskog govora ne bi ni po koju cijenu uvukla u patriotski mozak. Svaki Kulin-Bošnjo zna da se žensko treba prezirati, a ne čitati i sa njim polemisati. Ali kako je nacija trenutno u grdnoj opasnosti od ženturača, ne treba se ograničiti samo na ignoriranje i zabranu svake polemike sa ženskim rodom – svi koji vam samo na trenutak zaliče na žensko potencijalna su opasnost. Ispitivačkim patriotskim okom Kulin-ar istražuje okolinu: čim iz prvog grma iskoči nešto što ima onu žensku frizuru, nekakav piskutav glasić, ili, gluho i ćoravo bilo, izražene sise, naš ti Bošnjak skoči kao da ga je guja ujela, i stane bježati kroz stranice patriotskog magazina, ponovi u sebi na brzinu sve uvrede kojima ga je prokleti ženski rod obasuo, u strahu zgrabi kodeks za štampu te stane njime mlatiti po najbližem sarajevskom građanskom mediju – jebi ti to, nikad čovjek ne može biti dovoljno oprezan i nasamo u muškom društvu – ko zna u šta se to žensko sve uvuklo i preobuklo! Dobra strana ove priče je naravoučenije: ukoliko, za razliku od Marka Vešovića, stvarno imate žensku frizuru, piskutav glasić i izražene sise, bez brige mlatite po Fatmiru – pošto se muški zakleo da pola čovječanstva za njeg ne postoji, ova muškarčina vas nikad, ni u najluđim snovima, neće udostojiti pljuvanja u patriotskom mu uratku. Mašala! Sve što liči na žensko svira kao alarm homosocijalnom patrioti, ugrožava mu nacionalni ponos, bez obzira koliki mu je. Ponos.

 
                         Fatmir Alispahić       
Ali bome, nema tog jedinstvenog i istospolnog muškog društvanca u kojem nije u opasnosti i ono na šta ste prvo pomislili. Ne samo da čestit patriota mora stalno biti na oprezu od silnih ženturača, nego mu se spolnost i muška sposobnost non-stop nalaze u iskušenju od kojekakvih
evnuhskih glasića i hermafrodita. Mjera svijeta za Kulin patriotu je to da nasuprot njemu stoji muškarac – ako ne vidi muškarca, ne vidi stav – ne vidi ni pripadajući mu organ u jasnom svjetlu. A to je ono na čem patriotizam živi i što voli više od života svoga. Sve na ovome svijetu čemu ćuna ne može ništa, opasno je i treba ga se gnušati. Ne polemisati, bježati, šutjeti. Kad bi bar sve čemu ono nije mjera svijeta htjelo samo da se ukine, da se sāmo ugasi, da jednom zauvijek zatvori obezubljena i obezumljena usta – kad bi bar sve što je napola, ni-tam ni-vam, ni četnik ni taliban, kad bi samo zauvijek zašutjelo, da ne mora Kulinovac i patriota da dere svoje patriotsko grlo i plače, punih šaka kodeksa i odbrane svoje ugrožene muškosti! Ali jok – to ne samo da ne koristi nacionalnim ciljevima: nit' ga kako ušutkati nit se o njeg okoristit za malo pravedničkog gnjeva kojeg dobiješ sukobljavajući se s „drugim“ mužjacima – nego te još proziva za malo rasizma i nadgovori te čim zineš. Pa s kim da ga Bošnjo halal-šovinističkog tipa onda uporedi nego sa babom? Baba je, naime, u patriotsko-šovinističkom svijetu jedino biće niže od žene. Svoj prezir prema staricama Alispahić bratski, koliko god nevoljno, dijeli sa svim svojim neprijateljima sa Balkana. Jer kako god opasna, žena reproduktivnog doba je mjesto želje i roditeljica nacije. Nekako se s njima, makar i prezrivo, ipak mora. Baba, međutim, za mužjaka patriotu, budući da nije mjesto želje, nema ni spola, a pošto Bošnjo vjeruje da žene po svijetu hodaju sa jedinim ciljem – da budu vlastito međunožje – on sa babom naprosto ne zna šta će.

Kad je ono skoro Fatmir Alispahić, ničim izazvan, prozivao moje sugrađane Srbe da se izjasne jesu li naši ili Dodikovi, tvrdio je pritom da niko od njih nije riječi rekao na Miletove kretenske izjave o masakru na tuzlanskoj Kapiji. Pošto je i sam znao da laže kao pas, dodao je potom: osim starog penzionera Miše Božića. Ne bi mi tad jasno kako i zašto je partizan i branitelj grada u svakom ratu odjednom, zbog godina, izgubio svaki kapacitet da predstavlja svoje sunarodnjake u gradu. Iz dostojnih Srba i Crnogoraca patriota je preko noći izbrisao sve što nije go četalj. Božić nije Srbin, nego penzioner – a Vešović može biti samo crnogorska baba.

Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da ostarim. Kad ostarim da ću, kao čestit svijet, biti stara penzionerka. A ne, kao današnji „patrioti“, stara budala.

http://www.e-novine.com/stav/38535-Kulinarski-halal-ovinizam.html

Na donjem linku nešto više o autorici članka:

http://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/347/

23.06.2010.

KADA ČOVJEK OSTANE SAM ONDA JE NA DNU

Biti sa ljudima

     Ibrahim Mulaomerović,Beč

Hoće me nešto sreća kad god odem u  posjetu nekom dalmatinskom gradu. Eto, prošli puta kad sam bio u Šibeniku, mislio sam da će mi posjeta starom poznanstvu biti samo uvod u pravi razlog dolaska u taj grad koga sam htio pokazati nekome ko nije tu bio nikada. A ispade obrnuto. Kakav doček napraviše Blanka Levi i Boro, taman da razbiju moju sumnju da li su nekadašnji dočeci dobrih prijatelja izumrli i preselili u prošlost.. Kad se Blanka nasmije i raširi ruke u trenu se prestaneš sjećati šta označava riječ “depresija”, sve je potaman i na svom mjestu. A kako domaćica kuha, nema tog poguzije (kao što sam i sam) koji će ostati ravnodušan. Na stolu nas je čekao stari sefardski PASTEL, pita koja ima puno dodirnih tačaka sa našim burekom. Kako su Sefardi živjeli u Španiji (odake su protjerani, kao i iz nekih drugih država) gdje su se susretali sa muslimanima iz sjeverne Afrike koji su trzali na Španiju, najbolji rezultat tog susreta i prožimanja dvije civilizacije, po meni, ispada ova pita. Nisam odolio, uzeo sam repete.
      
PASTEL
A šta se pilo? Eh, ako budete u prilici da vam je na stolu vino (a ja ionako pijem samo crno vino), a još zvano KOŠER, i još blagoslovljeno od Rabina, a pije se uoči jednog od četiri najveća praznika  PESAHA, i to bez vode, možete biti sigurni  da će vam to biti dan kada ste pili jedno od najboljih vina.
Blanka i Boro su nas vodili po Šibeniku i pokazivali nam taj grad i njegove znamenitosti, ali mi je nešto bilo žao Juraja Dalmatinca koji je gradio šibensku katedralu, što nije bio u prilici da proba Blankin Pastel i pije Košer. Rano se rodio, šta mu ja mogu.
 
  ŠIBENIK      
A i nedavno, kad su tri generacije muškog dijela Mulaomerovića išli u Split, opet je poguzija došao na svoje. Domaćin, kao pravi domaćin, odveo nas je u restoran što je u blizini Dioklecijanove palače, za koji rijetko koji turista zna, ali domaći, koji imalo drže do kulinarskih vrijednosti, znaju i te kako.
Prvo se jela riblja juha od nekoliko vrsta morske ribe, to je od onih jela što i najbolesnije vraća u zavidnu formu, rado viđena u cijeloj Dalmaciji. I Istri takođe.
Dok sam uživao u njoj, palo mi je na pamet, koliko je ta riblja juha omiljena, “Riblja čorba” i nije baš. Pogotovo u Istri. Nisu im dozvolili gostovanje u pulskoj Areni, jer ako dođu, mogla bi nekome zapeti kost u grlu.
Svojevremeno, Bora Čorba nije bio loš roker, ali kad je počeo da budalesa izigravajući prevelikog Srbina, “Riblja čorba” se ukiselila, sam njen miris je izazivao osjećaj povraćanja. Đorđu Balaševiću se gade nacionalističke zaprške pa rahat dođe u Hrvatsku na koncert, u Bosnu takođe. Jedini problem oko njegovih koncerata je kako doći do karte, obično se sve karte odmah rasprodaju. Tako je i sa Zdravkom Čolićem. Oni su pjevači, nisu Srbi po zanimanju kao Bora Čorba, zato su svugdje dobro došli.
A da sad ne ispadne da su Istrijani nekakav pandan Bori  Čorbi i preveliki Hrvati (takve asocijacije ih ionako užasavaju) kod njih nije prošao ni Thompson. Visokokvalificirani Hrvat. Po zanimanju. Posao koji dobro naplaćuje.
   

              ZUBATAC
Nakon riblje juhe, školjke i riba.Zubatac, naravno. Kakav je ukus tih jela bio, ne smijem ni spominjati, odmah bih na put  u Split.
A šta se pilo? Kao što je poznato, prvo čudo Isusovo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Svaka čast Isusu, ali ne vjerujem da mu je to vino (i to još od vode) bilo dobro kao ono što smo mi pili, crno vino sa otoka Hvara.
Jedan detalj u restoranu mi je privukao pažnju, na nekoliko stolova za salatu je poslužen – kupus. Od toliko različitih salata, baš kupus? Onda sam skontao, pa Split je to, Dioklecijanov grad.
Kada sam pisao o Dioklecijanu, glavni motiv moje priče bila je moja fasciniranost Dioklecijanovom odlukom da dobrovoljno napusti prijestolje i ostavi carsku krunu nakon vlastite spoznaje šta je u životu najvrijednije U razgovoru  sa Maksimilijanom, Dioklecijan mu saopštava da je dostigao pravi smisao života, te da je sretniji kada sadi kupus pored mora, nego kada je nosio carsku krunu.
Veličanstveno, mudro i pametno, čitava filozofija. Tako sam bar tada mislio. Najgore ti je kad bilo kakav oblik demagogije pokušaš uvaliti samome sebi. Sumnja je zajebana, zna lagano da razvali neka mišljenja i stavove.
A šta to sad nije u redu sa tim Dioklecijanovim rezonom? Ne tvrdim ja da taj rezon nije u redu, nego razmišljam  da je car bio car dvadeset i jednu godinu, sa svim blagodetima koje nosi carska titula (na primjer, nije morao tražiti žirante i dizati kredit da sagradi vikendicu iz koje će se razviti grad Split),  i tek onda se kutarisao carske krune.Tek onda. Na šta ima pravo, sve sa onim sađenjem kupusa pored mora.
Ali, pita se pitac, ako nekog čovjeka koji je od djetinjstva samo sadio kupus, pa ga poslije dvadeset i jedne godine sađenja kupusa upitaš:
-“Gospodine, šta je vrijednije -  carska kruna li kupus, tačnije, sađenje kupusa bez carske krune?”
Nisam nikada bio kockar, ali se smijem kladiti u jedan prema milion da bi odgovor dotičnog gospodina glasio:
-„Jebo te kupus. Daj mi bar jednu godinu carsku krunu, poslije mogu i da umrem.“
Eto, znači, ima mišljenja koja kažu da je kupus jako cijenjena biljka, veoma pogodna za dodatak jelu što se zove salata, ali zubatac je zubatac. Car u riba, pa ti sad vidi za čim će ti viljuška prije poletjeti kad odeš u kakav bolji restoran.
***
Hedonizam kad te krene, onda nema kraja. Da carski možeš uživati ne samo u Dalmaciji nego i u Bosni, uvjerih se, po ko zna koji put, neki dan. Ovaj puta u Moj Rodni Grad sam išao u međunarodnu i prijateljsku posjetu sa posebnim multilateralnim razlozima, moja gimnazijska generacija slavila je godišnjicu mature. Ne pitajte koju po redu, stid me reći.
Dugo se nismo vidjeli, dvadeset godina od posljednjeg okupljanja, pa je prvi trenutak susreta u ponekom slučaju djelovao zbunjujuće. Biologija neumoljivo odrađuje svoje na uzgajanju bora i podočnjaka, u  par slučajeva bilo je potrebno prizvati sjećaje u pomoć da skontaš kome pripada baš to lice, ali rekoh, samo par njih, ostali su bili u punoj formi.
Okupilo se nas tridesetak, a poslije prozivke u razredu, bezbeli, na ručak u restoran. Za razliku od dalmatinskih restorana, ovdje ti ribu vade živu i zdravu iz čistog potoka što teče pored tebe.
A šta se pilo? Jebi ga sad, strašno sam hendikepiran što i moja Bosna nema tradiciju pijenja vina, niti uzgajanja dobrih vinskih sorti (Hercegovinu nisam spomenuo), a za rakiju je bilo prevruće, tako da smo utjehu od vrućine našli u hladnom pivu. Sarajevsko pivo se može pohvaliti svojom tradicijom.
Poslije prvog piva sa zaprepaštenjem sam ustanovio da su sa lica mojih školskih drugara i drugarica nestale sve bore, dame nisu ništa izgubile na svom nekadašnjem šarmu, a momci i  dalje oni stari šarmeri. Priči nikada kraja, vrijeme je, jednostavno, stalo.Svi lijepi, mladi i dragi.
Dobro sad, imam i ja pravo na malo patetike, dobar restoran je daleko lakše naći nego dobre i drage ljude.
E, ako bi se sad našao neki vrli pitac da pita je li to ja pravim propagandu dobroj klopi i dobrom piću, pa možda, onako iz daleka, tvrdim da je ipak ugodnije biti car nego kupusar, odgovor bi, dakako, bio negativan.
Istina, meni je riba zubatac draža od kupusa (kupusu, inače, moje poštovanje), ni carska kruna nije za odbaciti, ali mekše uho će u onoj priči iz Šibenika, i onoj iz Splita, a i Mog Rodnog Grada, otkriti šta je meni pa, recimo, i za razliku od Dioklecijana, najbitnije. Riječ je o prijateljima, dragim ljudima, ljudskoj vrsti koja, sve mi se čini, pomalo odumire, vrsta koja je sve rjeđa. Greška je, siguran sam, u svakom od nas što obuzeti glupostima svakodnevnice neprimjetno gubimo te fine veze. A kada čovjek ostane sam, onda je na dnu.
 
http://www.cyberbulevar.com/kolumne/onako,usput/biti-sa-ljudima/20100618/

22.06.2010.

PRAVO U MUZEJ AUTOMOBILA

PONOS


       Aleksandar Čotrić

Pod oznakom hitno novinske agencije javile su da je u jedinoj domaćoj fabrici automobila počela proizvodnja novog modela četvorotočkaša. Svečanom činu, kako i dolikuje, prisustvovali su državni i partijski vrhovi. Izrečeno je tom prilikom puno optimističkih reči – biće posla, otvorićemo radna mesta, stranci će da ulažu, ceo kraj će da procveta usred zime...
Jedan govornik je rekao:

- Ono ranije  je bio posao veka, a ovo je posao za „vjeki vjekov“...  I „vječnuju pamjat“.

Rukovodstvo fabrike  priredilo je tim povodom svečani ručak na kojem su zvanice, ali i neki nezvani koji su se umuvali da besplatno jedu, kusali specijalitete domaće kuhinje. Onda je nastupila  dramska pauza, a na proizvodnju novog modela mediji su podsetili mesec dana kasnije, kada su javili da je u automobil, koji se pravi samo kod nas, svečano ugrađen menjač. Opet je priređena svečanost na kojoj su predstavnici gradske vlasti bili u glavnoj ulozi. Oni su držali govore o značaju i ulozi menjača na našem putu ka evropskim integracijama.

      

- A sada petom  brzinom, samo napred, u Evropu, a ako treba i na druge  kontinente! – poručeno je sa ovog skupa. Posle tri meseca od ovog podviga, u fabričkom krugu  organizovana je proslava povodom ugradnje  papučice za gas. Svi najviši rukovodioci fabrike okupili su se na prigodnom kulturno-umetničkom programu, na kojem su učestvovale estradne zvezde, a najviše uspeha kod publike imala je pesma: „Oj, šoferu, dodaj gas, dodaj gas, za Srbiju to je spas!“ Slično je bilo i nekoliko meseci kasnije kada su novine objavile da je u ponos domaće auto industrije ugrađena ručna kočnica.

- Kočnica je  tu, ali nas ništa ne može  da zaustavi u srljanju ka Evropi! – rekao je generalni direktor kompanije. Celokupna javnost sa oduševljenjem je propratila vest da je auto posle samo tri  godine od početka proizvodnje stao na točkove.

- Bilo je puno „nevernih Toma“ koji su tvrdili da  nećemo  uspeti  da  napravimo auto, a mi smo montiranjem tri, od ukupno četiri točka, tako  blizu da posao uspešno završimo  – rekao je direktor projektnog  biroa na svečanom prijemu koji je organizovan u holu upravne zgrade. Konstruktorski  radovi odlično su napredovali i  narednih godina, tako da je auto završen na opštu radost.

- Nije istina  da ovaj naš auto nema sve  delove, kako neki zlobnici tvrde, jer ih, naprotiv, ima i  više nego što je potrebno – rekao je predsednik vlade na svečanom puštanju u promet novog vozila.

      

Sasvim slučajno, baš uoči nekih izbora automobil  je, okružen telohraniteljima provozan pored  okupljenih   funkcionera, a zatim je prošao i  kroz špalir oduševljenih birača koji nisu krili suze.
Iz fabričkog kruga, ponos nacionalne auto-industrije uputio se pravo - u muzej starih automobila!

http://www.kiks.site90.net/zikison66_files/zikison66.htm

 Ilustracije:  tetkainternetka 

21.06.2010.

PEDAGOŠKA POEMA - ROBI K.

 Radnička prava        
 
     Viktor Ivančić
 
Moj tata je obukao plave gaće i čistu bilu košulju. Tata je išao u grad da će potpisat peticijum za referendum. Tata je rekao da je to referendum za radnička prava. Ja sam tatu pitao da jel mogu i ja ić sa njim potpisivat peticijum. Tata je rekao da mogu. Onda sam ja isto obukao plave gaće i čistu bilu košulju. Onda smo mi sva odgibali.
Dok smo gibali tata je meni rekao: "A baš mi je gula šta ideš sa menom! Super je šta još od malih nogu razvijaš klasnu svjest!" Ja sam pitao: "Tata, a šta je to klasna svjest?" Tata je rekao: "Klasna svjest je kad si svjesan da pripadaš radničkoj klasi i da se moraš borit za svoja radnička prava!" Ja sam pitao: "A ako nisi svjesan?" Tata je rekao: "Onda nemaš razvijenu klasnu svjest!" Ja sam pitao: "A kad ti i mama kažete za onu tetu iz vlade da nije ni svjesna kolika je debilka, jel onda ona nema razvijenu klasnu ili debilnu svjest?"
Tata je okrenijo se prema meni i rekao je: "Molim te, sine! Pričali smo o radničkoj klasi, nemoj da bezveze minjamo temu!" Onda sam ja pitao: "A šta je to radnička klasa?" Tata je rekao: "To su svi ljudi koji krvavo rade i u znoju lica svog zarađuju za kruv!" Ja sam pitao: "A jel ima neka druga klasa osim radničke?" Tata je rekao: "Ima! To su naši klasni neprijatelji, kapitalisti!" Ja sam pitao: "Ko su kapitalisti?" Tata je rekao: "To su ona govna šta izrabljivaju i tlače radničku klasu!" Ja sam pitao: "Zašto je izrabljivaju i tlače?" Tata je rekao: "Zato šta su govna i đubrad, reka san ti! Oni se bogate od našeg rada, kupuju vile i jahte, a radnik koji za njih crnči jedva zaradi za kruv i paštetu!" Ja sam rekao: "Mi smo jutros marendali mortadelu!" Tata je rekao: "Dobro, kruv, paštetu i mortadelu! A kapitalisti jedu škampe na jahti, razumiš!" Ja sam rekao: "O pičkaliim materina!" Tata je rekao: "Dobro si, sine, i reka!"              

>Onda smo mi dva gibali dalje potpisat peticijum i držali smo se za ruke. Onda sam ja pitao: "A tata, a jel ima više radničke klase ili kapitalista?" Tata je rekao: "Više ima radničke klase!" Ja sam pitao: "Koliko više?" Tata je rekao: "Masu više! Kad sve skupa gledaš, na iljadu radnika dođe jedan kapitalista! Možda čak i na tri-četri iljade radnika otpada jedan takvi govnar!" Ja sam rekao: "To ne kužim!" Tata je pitao: "Šta ne kužiš?" Ja sam rekao: "Pa šta ih ne potaracate?" Tata je pitao: "Kako da ih potaracamo?" Ja sam rekao: "Lipo! Šta ih ne isprepičkate? Ako vas je toliko masu više, jebaćete im mater bez problema!" Tata je rekao: "E moj sinak, kad bi to bilo tako jednostavno..." Ja sam rekao: "Šta tu ima složeno? Ako je vas iljadu na njega jednoga, da je ne znam kakvi tučar skršićete ga u po sekunda! To je skroz jednostavno!" Tata je pitao: "Pa jel ti misliš da je humano tako skršit čovika?" Ja sam pitao: "A jel ti misliš da je humano šta on vas tlači?" Tata je rekao: "Nije!" Ja sam rekao: "Onda je humano skršit ga!"
Tata je rekao: "Nije rješenje u nasilju, sinak! Tako bi tvoj dida sve kapitaliste potaraca sa šmajserom! On ima taj bolesni socijalistički film u glavi!" Ja sam pitao: "Šta je to socijalistički film?" Tata je rekao: "To je film u kojem nema kapitalista!" Ja sam rekao: "Nema klasnih neprijatelja? Pa prva liga!" Tata je rekao: "Je, al nema ni građanske slobode! To si utuvi u glavu!" Ja sam rekao: "Okej, utuviću!" Tata je pitao: "Jel ti uopće bereš šta je to građanska sloboda?" Ja sam rekao: "Sad berem kad si mi objasnio!" Tata je rekao: "Aj da čujem!" Ja sam rekao: "Ako građanske slobode nema kad nema kapitalista, a kapitalisti nas tlače i izrabljivaju, to onda znači da je građanska sloboda tlačenje i izrabljivanje!"
Tata je rekao: "Ama nije, nego je skroz obratno! Nemoš mi sad tu padat s Marksa, pizdamu strinina! Moraš skužit da je prošlo vrime revolucije i komunjara! Danas je ipak demokracija, jebemu jarca!" Ja sam pitao: "A šta je to demokracija?" Tata je rekao: "Demokracija ti je najglavnija stvar, malac! Demokracija je kad moš bit šta god oćeš, i kad slobodno moš govorit šta god te je volja, a da ti to niko ne može zabranit! I niko nikoga ne smi skršit, razumiš, tu je ta razlika!" Ja sam pitao: "Znači, moš srat i protiv kapitalista?" Tata je rekao: "Naravski! Ja najslobodnije mogu reć da su to kurvini sinovi i đubrad šta izrabljivaju nas radničku klasu!" Ja sam pitao: "Pa šta njih kuri bolac šta ti govoriš ako te oni i dalje izrabljivaju?"
Tata je okrenijo se prema meni i rekao je: "Je, al mi radnici moramo koristit demokracka srestva u borbi za svoja prava!" Ja sam pitao: "Šta su to demokracka srestva?" Tata je rekao: "Ha, pa ima ih mali miljon, ko bi ih sad sve nabrojio! Evo naprimjer primjera ovi peticijum, to ti je isto jedno demokracko srestvo! Tu ćemo im se bogami najebat sveca!" Ja sam pitao: "Zato šta slobodno serete protiv kapitalista?" Tata je rekao: "Pa i zato! Nemoš u demokraciji bit nasilnik i komunjara, nego u demokraciji moraš bit pametan i lukav! Moraš kapitalistu zajebat, kužiš, moraš mu prić s leđa i onda ga..." Ja sam rekao: "Evo nam neko prilazi sprida!" Tata je dignijo glavu i rekao je: "Srceliti irudovo, pa to je moj direktor!" Ja sam pitao: "Klasni neprijatelj?" Tata je rekao: "Muči, cukunu, čuće te!"
Onda je jedan barba u žutoj košulji dogibao do nas. Tata je porumenkijo po faci i rekao je: "Dobar dan, gospodine direktore, kako ste?" Barba je rekao: "A evo nije loše! A di ćete vi dva mladića? Malo u šetnju, a?" Ja sam rekao: "Evo baš idemo potpi..." Samo tata je uletijo: "Idemo malo skočit do zoološkog! Mali mi voli gledat one razne beštije, pa da mu učinim gušt!" Barba je rekao: "Ajde baš lipo!" Ja sam rekao: "Ali tata, zar ne idemo potpisat peticijum?" Tata je zaškarpunijo se ka grancigula i rekao je: "A je, usput ćemo i potpisat peticijum za zaštitu lavova i kitova! Ja i mali smo baš angažirani na zaštiti tih jadnih beštija! A i kakvi bi to bija svit bez lavova i tigrova, tojest kitova, jel tako?" Barba je rekao: "Tako je, svaka čast! Velika je to stvar kad dica uče od roditelja kako se triba borit za lipši i pravedniji svit!" Tata je rekao: "A je, moramo se oko dice trudit! Oni su naša budućnost!" Barba je rekao: "E pa guštajte, doviđenja vam!" Tata je rekao: "Doviđenja, gospodine direktore!"
Onda smo tata i ja gibali dalje i šutili smo. Onda je za pet minuta tata pitao: "Di smo ono stali?" Ja sam rekao: "Stali smo kod demokrackih srestava u borbi za radnička prava!" Tata je rekao: "Aha! A šta smo zadnje o tome rekli?" Ja sam rekao: "Rekli smo kako u demokraciji svak živ može slobodno srat protiv kapitalista!" Tata je rekao: "Pa dobro, onda sad znaš šta su demokracka srestva, jel tako?" Ja sam rekao: "Znam! Čim si reka da kapitalistima moramo prić s leđa sve sam skužnijo!" Tata je pitao: "Šta si skužnijo?" Ja sam rekao: "Da im se triba utirat u guzicu!"
Robi K. (IIIa)
 
 
 http://bigblog.tportal.hr/robik3a
20.06.2010.

IN MEMORIAM ŽOZE SARAMAGO (José de Sousa Saramago)

Umro je moj prijatelj, Žoze Saramago*

PUSTO OSTRVO

        Dejan Tiago Stanković

 

Pošto sam suviše zahtevao od kapetana broda kojim sam putovao, iskrcan sam na jednom pustom ostrvu. Dali su mi namirnica za petnaest dana ili petnaest godina (to nikada nisam uspeo sa sigurnošću da utvrdim), naoružanje i municiju (uključivši i atomske bombe), i dopustili su mi da sa broda ponesem jednu knjigu i jednu ploču.Izabrao sam Don Kihota i Orfeja. Valja objasniti zašto. Trebalo je da živim sam, i u mmiru, ako je to moguće. Trebalo je puno da radim i da mi što manje stvari odvlače pažnju. Nema bolje knjige nego što je Don Kihot, od koje se dobro nasmeje a u njoj je i nepostojeća Dulcineja, i Orfej, od koje se plače i u kojoj je umrla Euridika. Ovim namernim odsustvom ja sam ispunio svoje beskrajne noći.

   

          Žoze de Sousa Saramago

                1922.  -   2010.

Tаko sаm živеo nа pustom ostrvu. Nе znаm koliko vrеmеnа, no višе od pеtnаеst dаnа i mаnjе od pеtnаеst godinа. Nisаm stigаo dа obiđеm čitаvo ostrvo, аli znаm dа jе bilo pusto, jеr dа nijе bilo nе bi mе tаmo iskrcаli. Izgubio sаm moć govorа od tolikog ćutаnjа, i tаko sаm mаlo doprinеo svеtskoj tišini. Osim ptičijе pеsmе i rеžаnjа nеkаkvе bеsnе zvеri (nikаdа jе nisаm vidеo, аli, po rеžаnju, bilа jе bеsnа, zаsigurno), nа ostrvu nijе bilo drugih zvukа osim očаjničkog zаpomаgаnjа Orfеjеvog i grohotnog smеhа Sаnčа Pаnsе. Don Kihot, tаj jе, svаkog jutrа šеtаo plаžаmа mirišljаvim od vodе i soli, svе mršаviji i mršаviji, jаšući vrеću kostiju - Rocinаntа. Noću bе sе pеo nа jеdnu visoku stеnu i odаndе brojаo zvеzdе. U lеvoj ruci jе držаo Mаmbаrinov šlеm, okrеnut nаopаko, tаko pružаjući utočištе jеdnoj ptičici kojа sе unutrа nаsеlilа. Sа kopljеm u dеsnoj ruci, Don Kihot jе bio nаd ptičicinim snom. Sа vrеmеnа nа vrеmе, otеo bi mu sе po uzdаh. Nikаdа nisаm stigаo dа gа upitаm zbog čеgа jе uzdisаo, jеr sаm u mеđuvrеmеnu vеć stigаo nа krаj knjigе.

    

                 Honore Daumier,

Don Quixote and Sancho Panza (ca. 1850.)    

U miru i srеći živеli smo tаko nаs čеtvoro nа pustom ostrvu. Jеdnogа dаnа nа obаlu sе nаsukаo vеliki sаnduk. Dok sаm gа otvаrаo, oko mеnе su sе sаkupili moji drugаri. Nisu sе dugo zаdržаli: odmаh su vidеli dа u sаnduku nijе bilа Еuridikа, ni Dulcinеjа, ni burе vinа. Svаko jе otišаo svojim poslom, dok sаm jа rаzbijаo glаvu dа dokučim štа jе to bilo. Imаlo jе svеtlа kojа su sе pаlilа i gаsilа i izglеdаlo jе kаko dа dišе. Tеk kаsnijе, kаdа jе život nа ostrvu počеo dа sе mеnjа, otkrio sаm dа jе bilа rеč o kompjutеru, еlеktronskom mozgu ili nеčеmu sličnom. Svе jе bilo jаsno, nе mеni, nаrаvno, nеgo mаšini. U svаkom slučаju, prаvio mi jе društvo. Nаjgorе od svеgа jе bilo što sе okončаlа nаšа divnа аnаrhijа. Orfеj jе mogаo dа plаčе sаmo u odrеđеno vrеmе, Don Kihotovа ptičicа optužеnа jе dа prеnosi psitаkozu (а nijе bilа pаpаgаj, čаsnа rеč), а Sаnčo Pаnsа jе morаo dа sе mаnе svojih poslovicа i dа nаuči еnglеski. Nа odrеđеni nаčin, mi smo i ućаrili sа tim promеnаmа, аli u svimа nаmа pojаvio sе nеkеkаv nеmir, gotovo bolеst koju kompjutеr nijе umеo dа rеši. To jе bilа, аko sе dobro sеćаm, jеdini problеm koji nijе umеo dа rеši.

Štа jе kompjutеr učinio od mеnе, to nijе lеpo ni dа sе pričа. Dokаzаo mi jе dа su svа mojа uvеrеnjа o životu i osеćаnjimа bilа pogrеšnа. Dа jе, nаprotiv, zapovednik lаđе imаo hiljаdu rаzlogа dа mе iskrcа, i dа pusto ostrvo to nijе ni bilo, zаto što jе on, kompjutеr, vеć bio tаmo. Dа jе čovеk (čovеk uopštе, i jа posеbno) jеdаn običаn dobаr vic, čаk i kаdа (ponаjvišе kаdа) plаčе, pаti, smеjе sе ili sаnjа.

Kаko sаm i umro. Kompjutеr jе još uvеk tаmo. Аli jа imаm vеlikа očеkivаnjа. Аko Dulcinеjа stеknе tеlo i Еuridikа vаskrsnе, ovаj svеt ćе  moždа postаti mеsto zа život.

http://blog.b92.net/text/15389/Umro-je-moj-prijatelj-Zoze-Saramago/

*   http://hr.wikipedia.org/wiki/Jos%C3%A9_Saramago

FILM "SLJEPOĆA" SNIMLJEN PO ISTOIMENOM SARAMAGOVOM ROMANU
19.06.2010.

NISU TO GIGANTSKA KRDA MUTIRANIH BUDALA-UBOJICA NA ŠLJIVOVICI I METANOLU

Živjele vuvuzele!

 
       Boris Dežulović
 
 Ne zna se još tko će biti svjetski nogometni prvak, ali zna se da će pobjednik biti svjetska farmaceutska industrija: milijarde ljudi ovih dana stoje u redovima pred apotekama i kupuju mjesečnu zalihu aspirina, nurofena i ostalih šarenih analgetika, držeći se za glave betonirane zaglušujućim zujanjem vuvuzela, dugačkih truba nepodnošljivo iritantnog zvuka od stotinu i četrdeset decibela u koje deseci hiljada razuzdanih Afrikanaca zdušno pušu svih devedeset minuta, bilo da u prime-timeu igraju Južna Afrika i Francuska, ili u vrijeme ručka Južna Koreja i Grčka, pa se čini kao da su cijelu Afriku prekrili gigantski rojevi mutiranih stršljenova-ubojica na kokainu i metamfetaminima.
 

Vuvuzele su tako ukrale show Messiju, Ronaldu i Rooneyu, ni o čemu sportski komentatori danas ne govore osim o zaglušujućim vuvuzelama, koje su prvih sedam dana Mundijala zujale kao onomad Jehovine trube jerihonske, kada su sedmog dana opsade svojom gigadecibelskom bukom srušile čvrste zidine, a narod Izraelov provalio u grad. Bio je to kraj slavnog grada Jerihona, baš kao što danas vuvuzele jerihonske označavaju prvi tjedan najgoreg Mundijala ikad, pa čovjek gotovo poželi da svojom gigadecibelskom bukom sedmog dana sruše i čvrste zidine johanesburškog stadiona. I da konačno skonča ova dosadna korporativna zabava u kojoj siromašni Afrikanci kupuju skupe karte da na skupim stadionima gledaju skupe zvijezde kako čuvaju svoje skupe noge.

Svjetskom "sindikatu" sportskih komentatora, koji preklinju Fifu da nekako zabrani već zloglasne trube južnoafričke, pridružili su se, jasna stvar, i vrli komentatori južnoslavenskih televizija. Zagrebački, sarajevski i beogradski komentatori jadaju se tako već sedam dana kako ne čuju ni sami sebe, i kako se od neizdržive buke ne čuju ni "pravi" - valjda europski i južnoamerički - navijači. Hrvatska televizija prva se dosjetila jadu, pa je u jednom trenutku čak i isključila zvuk sa stadiona. Hrvati su se tako mogli koncentrirano posvetiti gledanju takozvanog nogometa i slušanju eksperata sportske redakcije HTV-a kako učeno recitiraju prezimena korejskih i kamerunskih igrača.

Saznali smo tako da se i to može: jednostavno isključiti ton svaki put kad osjetljivi mikrofoni Hrvatske televizije zabilježe buku odveć iritantnu za osjetljivo hrvatsko uho. Saznali smo to, eto, tek na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi, 2010. godine, nakon dakle punih dvadeset godina.

Dvadeset godina hrvatskim stadionima i dvoranama odjekuju zborne pjesme "Za dom spremni!" ili "Ajmo, ustaše!", dvadeset godina južnoslavenske televizije prenose u naše domove ljupke višeglasne arije "Ubij, zakolji, da Hrvat/Srbin/Bošnjak ne postoji!", punih dvadeset godina balkanski ljubitelji sporta zdušno skandiraju svoje mrzilačke refrene, noževe, žice i Srebrenice, zore, dane, Jure i Bobane, Karadžiće Raše i kite naše, iznova pune Jasenovce, Manjače i Kazane, pa ih osvećuju, dvadeset godina ustrajno huče i krevelje se Ciganima, balijama, škutorima i crnoputim majmunima i prizivaju poglavnike, đenerale, mudžahide, bin Ladene, Arkane, Mladiće, Francetiće i Norce, puše svojim herojima za to predviđene organe i duvaju u njih kao u vuvuzele, bilo da u prime-timeu igraju Srbija i Bosna i Hercegovina, ili u vrijeme ručka Hrvatska i Andora, pa se čini kao da su cijeli Balkan prekrila gigantska krda mutiranih budala-ubojica na šljivovici i metanolu.

Ipak i međutim, nikoga u ovih dvadeset godina glava nije zaboljela dok mu nisu zazujale afričke vuvuzele, niti jedna sportska redakcija hrvatske, bosanske ili srpske televizije nijednom u svih tih dvadeset godina nije isključila zvuk sa stadiona, nijedan sportski komentator niti jednom u tih dvadeset godina nije se požalio na iritirajuće zvukove i nepodnošljivu buku, nitko nikad nije zvao Uefu i Fifu da nekako zabrani zaglušujuću mržnju na južnoslavenskim stadionima.

Naprotiv, to se u balkanskim jezicima zove "veličanstvenom atmosferom": to kad jedna tribina viče "Za dom!", a druga uzvraća "Spremni!", kad se s istoka ori "Sprem'te se, sprem'te, četnici!", a sa zapada "Ubij, ubij, ubij Srbina!", to kad razdragani navijači ispruže dlanove u nacistički pozdrav, vješaju transparente "Genocid Zvornik" ili uz "Allah Uekhber!" mašu turskim zastavama i pale hrvatske, to kad na vrhuncu nogometne svečanosti poleti bengalka, sijevne nož ili opali pištolj, tradicionalni navijački rekvizit Južnih Slavena - to je, eto, sjajna nogometna atmosfera za kakvom žale naši sportski komentatori čijim razmaženim ušima smeta zujanje afričkih truba.

I da su danas na stadionu u Nelspruitu navijači Čilea, noseći Pinochetove slike, mlatili željeznim šipkama navijače Hondurasa, da večeras u Pretoriji umjesto strašnih vuvuzela odjekne "Ubij, zakolji, da Urugvaj ne postoji!", da sa tribina Loftus Versfelda bijeli supremisti majmunskom hukom poprate svaki potez crnih Afrikanaca, da navijači Argentine sutra skandiraju vojnoj hunti generala Jorgea Rafaela Videle, a Grci vojnoj hunti svojih slavnih pukovnika, da se Polokwaneom zaori pjesma francuskih navijača "Evo zore, sunce sija, evo vlade iz Vichyja!", a navijači Meksika zapale stadion, da engleski huligani sutra na utakmici protiv Alžira zapjevaju "Ubij, ubij, ubij Beura!", a Alžirci odgovore otmicom i ritualnim ubojstvom cijele engleske reprezentacije, bili bi balkanski sportski komentatori svoji na svome, svršavali bi u višestrukim orgazmima slaveći veličanstvenu atmosferu i sveudilj srali o tome zašto je, eto, nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Ovako, umjesto pjesme mržnje i poziva na genocid, južnoafričkim stadionima odjekuje tek zujanje vuvuzela, umjesto četnika, ustaša i balija, dakle nacista, fašista, peronista, višijevaca, pinochetovaca, mudžahedina i šovena svih boja, stadionima plešu bezazleni siromasi koji se bezazleno vesele bezazleno plešući po tribinama i duvajući u bezazlene plastične trube, što je prizor tako strahotno iritantan tankoćutnom oku i uhu balkanskih komentatora i sportskih novinara da bi ih oni, eto, zakonom zabranili, jer jebeš trube koje nisu jerihonske i koje ne pozivaju na juriš i rušenje gradova, jebeš trube koje ne sviraju marš na neku Drinu i marš u nečiju pičku materinu, jebeš vuvuzele kad ne sviraju na sahranama protivničkih navijača.

Zato se pridružujem protestu naših osjetljivih komentatora i njihovom zahtjevu da se svakom navijaču na ulazu u južnoafričke stadione oduzmu vuvuzele. I zahtijevam od Fife, UN-a ili tko god da je nadležan za te stvari da se sve tako prikupljene trube pošalju na Balkan, da se uvede zakonska obaveza puhanja u vuvuzele i da iritantnu, nepodnošljivu mržnju na tamošnjim stadionima konačno prekrije milozvučno, terapeutsko zujanje dobroćudnih afričkih stršljenova. Da nas jednom, za promjenu, na nogometnom stadionu glava ne zaboli od pajsera, lanca, boce, kamena, boksera ili pendreka.

Pa kad već ne može - što bi rekli učeni komentatori - pobijediti nogomet, ili fudbal, svejedno, neka pobijedi barem svjetska farmaceutska industrija.

http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/61937/Zivjele-vuvuzele.html

18.06.2010.

IN MEMORIAM: BEKIM FEHMIU

Odlazak ćutljivog i nevidljivog sugrađanina

     Piše: Bojan Tončić

Za njega su ogoljeno nasilje, ubijanje mladih ljudi, mržnja dojučerašnjih prijatelja, nagoveštaj još strašnijeg raspada Jugoslavije, bili previše. Njemu je bilo teško, pristojan se svet nije pomirio sa njegovom odlukom

Faktografija je neumoljiva, nije više živ Bekim Fehmiu, glumac čiji su angažman i dar obeležili domaću i evropsku kinematografiju; vest koja teško pada svima koji su u godinama beznađa, u kojima je zaćutao, verovali da će progovoriti i proglumiti. Ćutao je.

         

U bolu koji curi niz stranice njegovog autobiografskog dela pod naslovom „Blistavo i strašno“, objavljenog 2001. vidi se kako je i zašto upoznao nasilje i zašto ga je do kraja života prezirao. Nije mu bio dorastao, kao što nisu ni mnogi koji su ga preživeli.

Živeo je u Beogradu, gotovo nevidljiv za susede i kolege, i posle 1987, kada je zbog nasilja nad Albancima na Kosovu odlučio da se povuče u svoj stan i posveti porodici i sećanjima. Nije on mogao da pomiri generacije Albanaca i Srba koje su odrastale uz njegove filmove, bio je svestan zla koje se valjalo ulicama, u vreme kada je jedan sumanuti režim zbog još sumanutijeg ustava ubio dvadesetsedmoro studentkinja i studenata. I nije više želeo da radi svoj posao. Za njega su ogoljeno nasilje, ubijanje mladih ljudi, mržnja dojučerašnjih prijatelja, nagoveštaj još strašnijeg raspada Jugoslavije, bili previše. Njemu je bilo teško, pristojan se svet nije pomirio sa njegovom odlukom.


 

Odlazak Bekima Fehmiua ne otvara pitanje zašto je ćutao, nego trajno žigoše jednu sredinu kojoj je bilo svejedno što takav umetnik i takav čovek ćuti. Reč je hipokriziji polusveta koji će se još dugo izdavati, eto, za prijatelje Albanca u Beogradu, zaboravljajući svoj nacionalšovinistički angažman. Eto ih pune novine. Neće to da sakrije činjenicu da je otišao čovek koji im nije bio potreban. Nekome jeste.

Bekim Fehmiu je, na svoj način, svojom umetnošću i samom činjenicom da je tu negde, povezivao Albance i Srbe koji su sačuvali normalnost, ma koliko to bilo teško. Njegov je eskapizam stravično individualno svedočanstvo zločina koji imaju svoj prepoznatljivi rukopis.

Poslednji put smo, kakve li ironije, čuli glas Bekima Fehmiua sa interfona, u emisiji posvećenoj njegovoj ženi Branki Petrić, učtivo se javio i otvorio ulazna vrata. I to je bilo dovoljno da probudi sećanja na vreme kada je briljirao u nezaboravnim filmovima i serijama.

     

Otišao je Odisej i neće se vratiti. Hvala.

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/38352-Odlazak-utljivog-nevidljivog-sugraani

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=148439

 

17.06.2010.

AKO STE PROPUSTILI OBAVEZNO PROČITAJTE

FILTER PROTIV ZUJANJA VUVUZELA

ZA ONE KOJI NE PODNOSE ZUJANJE MILIJARDE PČELA:
 





 

A ZA ONE KOJI GA VOLE:

Vuvuzele postale hit na iPhoneu

MNOGI kažu da je bilo samo pitanje vremena dok iritantne trube koje su zagorčale život svim gledateljima Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi ne postanu hit na iPhoneu.
Aplikacija iVuvuzela, koja glumi zvuk plastičnih truba koje organizatori SP-a neće zabraniti zato što su te trube, izmišljene u Meksiku, dio "domaće kulture", skinuta je već više od milijun puta.
Proizvode "samo" 90 decibela
Ironija je u tome što su aplikaciju dizajnirala dvojica Nizozemaca. Nizozemci su na SP-u među najljućim protivnicima truba –Bert van Marwijk zabranio ih je na treningu svoje momčadi, a napadač Robin van Persie okrivio ih je zato što nije čuo zvižduk suca.
Aplikacija je dizajnirana prije osam mjeseci. U prvih osam mjeseci skinuta je samo nekoliko puta, ali od početka prvenstva broj skidanja, posebno iz Velike Britanije, Njemačka i Francuske, drastično je porastao.
Aplikacija iVuvuzela proizvodi do 90 decibela buke na iPhoneu, iPodu Touchu i iPadu, dok pravi primjerak trube može proizvesti preko 130 decibela. "Uvijek možete priključiti iPhone na pojačalo", rekao je jedan od dizajnera aplikacije Lyan van Furth.
 
 
Preneseno sa:
http://hoja.blogger.ba/arhiva/2010/06/16/2515792
 
 
 
16.06.2010.

ODISEJA JEDNOG CRVENOG FOTO-APARATA

OD SREDINE ATLANTIKA
DO FLORIDE

Paul Schultz je patrolirao  obalom u Key West marini u Miamiju na Floridi, kada je ugledao nešto što je izgledalo kao paradajz, kako udara o stijenje.

Ovaj istraživač Obalne Straže zagazio je do članaka u vodu i izvadio smeće iz okeana: sjajno-crveni Nikonov foto-aparat, dovoljno mali da može stati na dlan. Njegov vodootpornI plastični omot bio je prekriven šestomjesečnom naslagom morskih algi, ali sam aparat bio je neoštećen kada ga je pronašao 16. maja.

     

                       PAUL SHULTZ

Međutim, pošto je htio da ga vrati vlasniku Schultz je odlučio da malo testira svoje istraživačke vještine.
U aparatu su bile  slike muškaraca kako se spremaju za ronjenje, a jedna plavokosa porodica smijesila se  na kauču. Bila je i jedna tajanstvena olupina broda smještena duboko na morskom dnu. A još intrigantniji bio je video-klip koji je imao zvuk i snimke pljuskanja vode, koji je čini se uslikan dok se foto-aparat obrtao oko nečega što nije bilo ljudsko.
''Nije bilo ničega na slikama što je govorilo kome kamera pripada'', rekao je Shultz.
Nakon što je pregledao slike, Shultz je uzeo korisničko ime ''Aquahound" (Vodeni pas) i počeo je lov na internetu.

      

Objavio je slike na stranici Scubaboard.com, nadajući se da će mu neki zaljubljenici ronjenja pomoći  da identificira gdje su slike uslikane. Za nekoliko dana, internet-''detektivi'' su proanalizirali slike i pronšali su neke činjenice koje upućuju na to da se radi o Arubi, holandskom ostrvu u blizini obala Venezuele, što je oko 1.100 milja od Key Westa.
Bio je i jedan broj na repu aviona – a pretraga na internetu pokazala je da je taj avion bio na Arubi na dan kada je slika uslikana. Bila je na slikama i jedna zgrada sa plavim krovom, zbog koje su pretraživači ukazivali na to ostrvo uz pomoć Google Eartha. A bio je i školski poster napisan na holandskom.

        DSCN3301

Ali da li bi foto-aparat mogao preputovati toliki put? Villy Kourafalou, pomoćni profesor fizičke okeanografije Univerziteta u Miamiju rekao je da je jedna takva odiseja moguća. Plovnost plastičnog kućišta, u kombinaciji sa različitim strujama mogli su odvesti foto-aparat do Key Westa, rekla je ona za agenciju AP u e-mail odgovoru.
Kako se Schultzova potraga sužavala, rješenje je brzo stiglo. On je postavio slike na web-stranice za putovanja Cruisecritic i Aruba.com i u roku od dva dana kontaktirala ga je jedna žena sa Arube, koja je rekla da je prepoznala djecu na nekim od slika, da su to prijatelji njenog sina.
Ona je kontaktirala porodicu, de Bruinove i svi su se djelići mozaika uklopili.
''Ne mogu se prestati smijati u vezi s tim'', rekao je Dick de Bruin u telefonskom intervjuu sa Arube. ''To je velika vijest na ostrvu i u Evropi'', dodao je.

De Bruin, narednik holandske Kraljevske mornarice, raspoređen je sa svojom porodicom na Arubu na tri godine. Kamera je otplutala od de Bruina dok su on i ronilački tim popravljali sidro na američkom brodu Powell za muzej Drugog svjetskog rata. Američki brod je štitio Arubu, velikog proizvođača nafte, od njemačkih snaga tokom rata.
Foto-aparat je sada na putu za Arubu do porodice de Bruin preko FedExa i tamo bi trebao stići svaki dan.
Schultz je izjavio i da mu je drago što je priča završila sretno – jer se na trenutak – kada je prvi put vidio tajanstveni video – bojao da je vlasnik kamere doživio tragičan kraj.
Bilo je snimaka kako ronioci popravljaju sidro, a onda u sljedećm klipu ''aparat je počeo da se vrti i peraja su upala u kadar'', rekao je Schultz. ''Onda za 20 sekundi sam shvatio da nema krvi'', dodao je.
Krivac je gladna morska kornjača koja je pokušala da otkine komad plutajućeg aparata u januaru, dva mjeseca nakon što je izgubljen. Remen aparata očito se uhvatio za njena peraja, te su ga pokreti te životinje uključili. Schultz pretpostavlja da se ta epizoda dogodila negdje u blizini obale Hondurasa.

Taj video-klip viđen je preko 200 hiljada puta na YouTube-u, a gledali su ga ljudi od Aljaske do Afrike i Australije. To je za de Bruina najdraži dio priče.
''Kada sam rekao ljudima šta je Paul uradio, bili su zapanjeni. Nisu vjerovali'', rekao je. ''Ali imamo morsku kornjaču na snimku, što dokazuje da je foto-aparat plutao od Arube do SAD-a. To je nevjerovatno, ali je istina'', naglasio je.

N.B.  I kakva besplatna reklama za NIKON! (prim. prev.)

Maxuz za vas istraživala i prepričala:  tetkainternetka
 
http://www.24sata.info/zabava/zanimljivosti/35416-VIDEO-Nevjerovatno-Izgubljena-kamera-upaljena-plutala-sredine-Atlantika-Floride.html
 
http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/centralamericaandthecaribbean/aruba/7827274/Scuba-diver-reunited-with-camera-lost-six-months-ago-and-1000-miles-away.html
 
http://travel.webshots.com/album/577735131ZvBWTi


15.06.2010.

Seoski turizam: Posjeta Mladićevoj rodnoj kući

Preko sedam mora,

preko sedam gora...

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.
Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da "radimo priču o Ratku Mladiću". Ja sam bio "fixer", ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.
Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

      

Kuća sa crvenim krovom

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božinovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte htjeti da razgovaraju sa mnom.
"Dobar dan dobri ljudi", pozdravim kako je red.
"Svaki dan", odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.
"Kako da stignemo do Božinovića?", upitao sam.
U jednom trenu, pitomi seljak mijenja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan "seljački šamar".
"A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno?", i nasmija se posprdno.
Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smjeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

Sendvič iz kolibe

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvijetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas "skenira" pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradama i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: "Da li imate možda nekakav sendvič za ponijeti?"
Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
"Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi."

Htio sam da se nasmijem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izišao iz birtije, koja nosi simboličan naziv "Koliba".
Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božinovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....
Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.
U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da "upadnemo" u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.
Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
"Ajd naprijed, otvoreno... Ko je?"
Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.
Izlazi čovjek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
"Koga tražite?"
Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
"A..., pa pogriješili ste, nije ovo njegova kuća", jedva sastavi rečenicu i okrenu se.
U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: "Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gdje je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli?", nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.
Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje "vruće". I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.
Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je volieo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do "kuće sa crvenim krovom".
Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

          

Susret sa...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.
Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.
Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo "smekšam".
"Pomoz bog!"
"Bog ti pomog'o", odgovori nekako oduševljeno.
Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smješkao i ništa nije odgovarao.
"Vi ste Ratkov brat?", upitao sam.
"Jeste, ja sam Ratkov brat".
U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
"Kada ste se posljednji put čuli sa Ratkom?".
Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
"Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao".
Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.
Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, sjetio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...
Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=1725:u-boinoviima-bliski-susret-s-mladiem&catid=24:good-trip&Itemid=39

Izvor fotografija:

http://majevica.forumakers.com/filozofija-religija-istorija-f24/djeneral-ratko-mladic-t395.htm

14.06.2010.

POGLED SA ZAPADNOG BALKONA

 
TOUCH ME, BABY!
 
  Amir Kamber
 
Prljava vijest - čista savjest. Za obožavatelje firme Apple. U kineskim fabrikama partnera Foxconn skočila plata. Lični dohodak povišen za 70 posto. Hitar potez upravnog odbora. Jasno da od 900 yuana (107 eura) ljudi teško žive. Nakon serije samoubistava u krugu preduzeća. Tokom prve polovine godine deset radnika skočilo je u smrt. S nebodera u sklopu kompleksa. Potplaćeni i premoreni. Nakon okrugle desete žrtve tajvanski vlasnik Terry Gou prepoznao je štetu. Potreseni direktor je za medije izjavio da je kompanija angažirala stotinjak psihologa kako bi spriječila nastavak suicida. Oko radničkih stambenih zgrada razapete su spasilačke mreže. Za svaki slučaj. Zaposleni su potpisali ugovore kojima se obavezuju da neće izvršiti samoubistvo. Sad je sve uredu. Pošteno. Na jugu Kine Foxconn pruducira elektronske uređaja za velike mušterije: Apple, Dell, Samsung, Nokia.
Samubistva na traci dirnula su Steve Jobsa. Incidenti su iznenadili šefa firme Apple, uoči predstavljanja nove generacije iPhone-a. Brži, tanji, oštriji. Puno bolja baterija. Veća autonomija. Bogat kontrast. iPhone 4. Kakva šteta. Kamera - pet megapiksli. Blic i digitalni zoom. Najoštriji displej u istoriji mobilnih aparata. Kineska samoubistva rastužila su Steve Jobsa. Naravno. Zašto baš sad? Ponukan tugom, digitalni inovator, izumitelj i vizionar intuitivno se informirao o uslovima rada u pogonima za proizvodnju magičnog iPhone-a. Nakon što je to objektivno učinio, multifunkcionalni Mr. Jobs je, uz veliko olakšanje, na kalifornijskoj konferenciji „All Things Digital“ ipak iskreno pohvalio odgovorne partnere iz Foxconna. Apple smatra da Foxconn ne izrabljuje svoje radnike. Zaposlenima u krugu fabrike, kaže Jobs, omogućeno je da posjećuju kina, idu u restorane, bazene i bolnice. U slobodno vrijeme. Divota.
****
Dokaz da je šef duša od čovjeka. Da on to mora biti. Zato što je konkurencija velika. Uspjeh iPhone-a proizilazi, između ostalog, iz zgodno dizajniranog touchscreen-a. Digitalni svijet osjetljiv na dodir. Kombinacija konkrentnog čula s virtualnim prostorom. Originalno zavodljiv fol koga je lako kopirati. Steve Jobs nije jedini vizionar u branši. Ima njih ko na traci. Po uzoru na sitni iPhone ovih dana kompanija Medion najavljuje neviđeno ogromnu touchscreen spravu: Medion X9613. U krugovima firme od milja prozvan: „The Touch“. Ekran 24 cola. HD-televizija, blu-ray, bluetooth, igračka, pisaća mašina, savršeno tihi quadcore-procesor. Hard disk 1 terabajt. Taman. Ko naruči „The Touch“ u velikoj kutiji pronalazi i jednu veliku krpu za čišćenje. Crni ekran brzo se prlja. Privlači prašinu i masne prste. Upotreba nakon smazanih ćevapa se ne preporučuje. Ekran ne reagira na čačkalicu.
         
Samo na dodir. Sve na dodir. Ništa bez dodira. Dodirni me, baby, pjevao je Jim Morisson. Prije nego što je izvršio samoubistvo. Dodirni me, baby, mogao bi se zvati i čudesni aparat koga je izumio Amerikanac Claude Shannon. Otac matematičke teorije informacija (A Mathematical Theory of Communication, 1948). Pasionirani žongler, izumitelj kompjuterskog šaha, tvorac mehaničkih miševa koji se uspješno orijentiraju u lavirintima, programer frizbija na raketni pogon također je osmislio ultimativnu spravu na dodir, takozvani „Ultimate Machine". Ideja je sasvim jednostavna. Mala drvena kutija. Kada pritisneš ON, iz mašine izlazi ruka, ispruženi prst koji šalter automatski vraća na OFF. Izum programiran da sam sebe gasi slika je najkonstantnije funkcije svakog novog aparata. Ogledalo suicidnog napretka. Svako novo otkriće nosi masku smrti. Vijest o njemu – informacija samoubica.
 
http://blogs.dw-world.de/bihblog

 
13.06.2010.

UDRI BRIGU NA VESELJE - John C. Parkin: "Jebe mi se", kao krilatica za "revolucionarnu duhovnu tehniku"

Škljocam i zvocam

Parkin(son)ovo zdravlje

       Nenad Veličković

Bosanski turista na hrvatskom Jadranu na svakom koraku nalazi razloge da zavidi građanima te uređene i lijepe zemlje; zavidi im na autoputevima, zavidi im na dugačkoj obali, zavidi im na bogatim kioscima....

Jer, kvantitet, osim konkurencije, rađa i kvalitet, pa se povremeno dese čuda. Naprimjer, da se uz Jutarnji list, samo za 3 kune, dobije najprodavaniji publicistički naslov 2009. Knjiga se zove J*** mi se, najuzvišeniji duhovni put.

    

Naslov je intrigantan, zbog zvjezdica. Prvo što Bosnian-sitizenu pada na pamet u vezi s tim zvjezdicama jeste riječ javi (mi se). Pa bi duhovni put mogao imati veze s kampanjom neke mobitelske mreže. Tipa: komunikacija je najvažnija, dijalog je bolji od ćutanja... Međutim, kad mu se knjiga nađe u rukama (može za tri kune i bez Jutarnjeg!) i otvori joj korice, pokaže se da zvijezdice skrivaju druga slova; pravi naslov je JEBE MI SE, najuzvišeniji duhovni put.

Ukratko: najprodavaniji publicistički naslov 2009. savjetuje svojim čitaocima da svemu što ih muči kažu jebe mi se, i da tako preuzmu kontrolu nad svojim životom koji nema smisla, jer rade po 18 sati dnevno, posao kojim nisu zadovoljni.

  Autor Džon Parkin, to je primijenio na sebi: "John C. Parkin i njegova žena Gaia i sami prakticiraju ono što propovijedaju. J*** mi se je ono što su rekli kad su napustili London. (...) Kupili su kamper, i uzevši sa sobom svoje netom rođene blizance zaputili se na šestomjesečno putovanje u potrazi za savršenim mjestom za svoj holistički centar. (...) Sto jutara zemlje kupili su za manje novca nego što su dobili prodajom svojeg stana u Balhamu, a onda su sljedeće  dvije godine utrošili na renoviranje. (...) Danas je Brijeg koji diše - The Hill That Breathes

- magično mjesto. Nešto poput raskošne talijanske seoske vile - plus bazen, vrtovi puni poljskog cvijeća i prekrasan pogled na okolnu prirodu. Upravo idealno mjesto za opuštanje i pronalaženje istinske slobode odbacivanjem stvari koje su nam nebitne."

O samom naslovu autor piše: "Zbog čega jebe mi se ima takav naboj? Jer sadrži riječ jebati. Knjiga poput ove kontroverzna je naprosto stoga što sadrži riječ jebati. Smiješno, zapravo. Prvo stoga jer filozofija iza svega zapravo je stvar anarhije, a ne same riječi. (...) Riječ jebati je prekrasna. Krasna je stoga što u slengu označava seks. To je po sebi čini zabavnom, jer se njezino značenje proširilo. 'Odjebi' znači 'Idi i seksaj se' što zapravo nije uvreda, već dobra sugestija. 'Jebi se' je zapravo 'Seksaj se sam sa sobom' što svakako nije uvreda, više jedan poziv. 'Jebemga' je zapravo 'O, super seks', što, u trenutku frustracije i nije loša stvar na koju valja misliti."

Primitivni Bosanac, naravno, odmah poželi autoru Džonu Parkinu reći: J***m ti mater! što dakle nije psovka, nego jedna lijepa ponuda. Ili, j***m ti ženu, što takođe nije uvreda, nego izraz divljenja i želje da se bude Džon Parkin.

(Knjiga stvarno ima iscjeliteljske moći! Evo, nije prošlo trideset sekundi, a primitivni Bosanac pretvara se u holističkog svećenika - Džone, j*** te onaj ko ti je preveo i objavio ovu knjigu - dakle, nije psovka, nego sugestija, da se u jeziku izražena ljubav digne na najuzvišeniji duhovni nivo.)

     

Novopečeni holišitista već zamišlja sebe kao misionara u Bosni. Čovjeku klizište raščepilo i nakrivilo kuću, pola života tone mu u živo blato, duša mu se sparušila od jada i čemera, žena i djeca sjede na bijeloj tehnici izvirujući ispod najlona u olovno nebo iznad mutne Mošćanice... Odj***te, prilazi im svećenik s osmijehom na licu, kupite kamper, i preselite u Toskanu. Kupite kuću s bazenom i pogledom na prekrasnu prirodu, recite j*** nam se i j***te se.

Na drugom mjestu bivši rudar, koji je za svog radnog vijeka iskopao 10.000 tona uglja ne može od penzije platiti grijanje, u garsonjeri koju će mu banka uzeti jer je stavio pod hipoteku, kao žirant unuku otpuštenom s posla zbog stečaja firme. Ali nije mu hladno, jer drži u ruci najprodavaniji publicistički naslov 2009. J*** mu se, prodaće namještaj i kupiće damper, tj. kamper, i krenuti put Italije, u potragu za sto jutara zemlje i bazenom u moru poljskog cvijeća.

Na trećem mjestu žena krši ruke nad otvorenom grobnicom, drhti od jeze pred narednim minutima, hoće li bijela rukavica iz zemlje izvući komad nečega što je njen muž nosio onog dana kad je odveden. Ne zna čega se više grozi; da se petnaest godina potrage okonča, ili da i dalje živi s nestalim ili mrtvim. A onda joj neko tutne u ruke najprodavaniji publicistički naslov 2009. i ona s olakšanjem izgovori: J*** mi se. I kupi kamper i ode tražiti sto hektara zemlje u Toskani da tamo podigne vilu s bazenom okruženu poljskim cijećem.

Avaj, gdje su Džon Parkin i njegova knjiga bili početkom devedesetih, da svi oni mrtvi, mučeni, osakaćeni, ubijeni, mobilisani, smrznuti, izgladnjeli kažu j*** mi se i zaždiju, prije uvođenja viznog režima, na obale Arna? Ili je glupi Bosanac standarno i očekivano vulgaran i bukvalan, pa umjesto tržišta s glavom u oblacima on vidi čitaoce s mozgom u k****.

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5655681,00.html

12.06.2010.

MARČELINA - LINGVISTA OLITI JEZIČARKA

GRATIS  
      
  "marchelina"
Svi mi imamo svoje jake i slabe strane u životu. Tako ja na primjer imam smisla za pisanje i za strane jezike, ali imam ozbiljnih problema sa shvaćanjem i poimanjem brojeva. Muči me lagani osjećaj da do kraja života neću uspjeti zbrojiti dva i dva.
Za razliku od mene, moj brat je za riječi, pisanje, vlastiti materinji jezik, a o stranim jezicima da i ne govorim, totalni tudum. Sposoban je pomnožiti dva peteroznamenkasta broja bez upotrebe papira i olovke, ali riječi, pisanje i izražavanje su mu potpuna enigma.
Tako je propustio usvojiti mnoge izraze i pojmove, sasvim zadovoljan sa fondom riječi svladanim još u vrtićkoj i pubertetskoj dobi : "Da", "Ne", "Neam blage" , "Ja ću pivu" i "glupačo" (to sam ja, inače).
Jedna od riječi koju nije bio na vrijeme usvojio, bila je riječ "Gratis". I naravno, kako to već biva u životu, ako nešto ne naučimo na vrijeme i u nekom prirodnom roku, kasnije moramo naučiti težim putem.
U to vrijeme, ludih osamdesetih, izlazili smo u poznati splitski disco klub "Shakespeare". Vlasnik kluba je imao običaj vjerne i redovne goste (muškarce, jer žene su imale stalno besplatan upad) povremeno počastiti besplatnim, oliti "gratis" upadom u svoj klub.
      
 
Kako je moj brat u dotičnom klubu bio inventar, jedan dan je izbor za gratis upad pao i na njega.
Stoji dakle brat u redu ispred ulaza u klub, kadli najednom primjeti kako ga vlasnik, (dvometraš-stokilaš), intezivno promatra. Prođu ga hladni srsi, jer je div bio poznat po prgavoj naravi, pa je jadničak od mog brata odmah pomislio da se tipu možda nešto zamjerio.
Uvuče se sav u sebe, a ionako bez ikakvih šansi da dvometrašu-stokilašu parira masom i konstitucijom, i krotko upre pogled u pod.
Međutim, ispod oka uoči da ga Mister Ogroman- sam- i -time- se- ponosim
i dalje uporno fiksira, i ne samo to, nego se i zaputi prema njemu, i kaže:
- Ej, ti. Ti imaš gratis večeras.
I udalji se.
Brat je panično u glavi premetao sve svoje zadnje dolaske u taj klub, pokušavajući se sjetiti što li je napravio da se zamjerio grdosiji. Nije imao pojma što li mu to "gratis" znači, ali je bio siguran da je nešto jako loše.
Pa, ne znajući za što je optužen, niti kako reagirati na gratis prijetnju, odluči šutjeti i ignorirati.
                 
Prekriženih ručerdi na grudima veličine ruske stepe, nogu raširenih na način da se zna tko je tu gazda, vlasnik kluba je stajao pred ulazom u klub i mrko ga promatrao. U biti, sve mrkije i mrkije.
"Bože, nešta san gadno zasra" - razmišljao je brat preznojavajući se.
Tad Veliki ponovo priđe, i nestrpljivim tres-baritonom podvikne:
- Alo, jesi gluv? Reka san da večeras imaš gratis!
- Gotov san - promisli brat - ne znan čime san mu se zamirija, ali san glup kad san se iša zamirit najvećem i najtežem čoviku u gradu...
Nije ni dovršio misao u glavi, vlasnik mu ponovo priđe, sad već jako ljut, zgrabi ga za ovratnik, i drekne:
- Slušaj ti, ako san ja reka da imaš gratis, onda imaš gratis, i neće meni niko plaćat upad u moj klub ako san ja odlučija da ga neće platit! Jasno?!- pa iščupa prestravljenu žrtvu svoje dobrodušnosti iz reda pred blagajnom i lansira ga u unutrašnjost kluba skoro ne vjerujući da mu se ta spodobica pero-lake kategorije drznula suprotstaviti, pogotovo što ga ni jače face grada Splita u to vrijeme nisu usuđivale na tako bezobrazan način ignorirati.
 
   
Od tada, kaže mi brat, ima izrazitu averziju i traumu od riječi "gratis" i sumnjiv mu je svatko tko mu ponudi išta takvoga, i ne bi prihvatio ništa gratis u životu za nikakve pare ovoga svijeta....
 
http://matejuska.blog.hr/

N.B. OVO JE DA MALO ZABORAVIMO "KOŠNICU PČELA"-VUVUZELA ŠTO NAM JOŠ UVIJEK ZUJIIIIIIIII U GLAVIIIIII! 

11.06.2010.

DANAS POČINJE SVJETSKO PRVENSTVO U NOGOMETU 2010.

Dobrodošli kući!

Svijet gleda Afriku, Afrika gleda svijet!

Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Južnoj Africi stavilo je u centar pažnje svjetske javnosti ne samo dešavanja na zelenom terenu već i samu državu organizatora i cjelokupan „crni“ kontinent, što se vidi kao šansa za razvoj čitavog regiona . U Johanesburgu veče pred početak Mundijala liči na veliko narodno ujedinjenje pošto su domaći stanovnici i fanovi izašli napolje kako bi pozdravili inostrane goste, ujedinjujući Afriku kao nikada do sada.

        

Među bogatim, siromašnim, crnim i bijelim se podjednako osjeća euforija i čuje karakterističan zvuk, sveprisutnih truba vuvuzela. Nacionalna fudbalska groznica je dosegla veličinu masovnog pokreta, javlja novinar Guardiana iz Johanesburga.

"Posljednji put kada je Afrika ovako slavila, Nelson Mandela ja bio tek izašao sa robije od 27 godina“ – kaže novinar Čarls Mogale. Parada boja i kakofonija zvukova pozdravila je engleske fanove koji su tek sletili na OR Tambo aerodrom u Johanesburgu.

„To je nevjerovatna scena sa čistačima, prodavcima, ljudima u odijelima, ljudima u opuštenoj odjeći koji svi pjevaju i igraju. Nevjerovatno je, kao luda spontana zabava koja traje neprestano“. Vatrene Afikance i druge je u četvrtak uveče dodatno zagrijala kolumbijska pjevačica Šakira na koncertu u Johanesburgu zajedno sa pop izvođačima Black Eyed Peas, Ališijom Kiz ali i afričkim zvijezdama Amadou & Mariam and Hugh Masekela. Južnoafrički nadbiskup Dezmond Tutu je tom prilikom pozdravio navijače iz cijelog svijeta koji su došli na Mundijal.

       

"Svima vam želimo dobrodošlicu. Afrika je kolijevka čovječanstva, dobrodošli kući", rekao je Tutu.

Mnogi Južnoafrikanci vide kontakt sa stranim navijačima kao šansu da preokrenu predrasude o svojoj zemlji i Africi. Oni kažu da kontinet, koji je dugo bio  do guše u ratovima, bolestima i siromaštvu, ponovo staje na svoje noge i pokazuje novo lice svijetu.  

Od inspirativne ragbi pobjede u eri Nelsona Mandele, Južna Afrika je bila pod sumnjom da može da osigura očekivanu organizaciju tako velikog takmičenja zbog problema sa sportskim i drugim kapacitetima, kriminalom i problematičnom rasnom istorijom. Očekuje se Mandelino kratko pojavljivanje na ceremoniji otvaranja šampionata u Johanesburgu, prije utakmice Južna Afrika - Meksiko. Procjenjuje se da će od petka oči gledalaca iz 215 nacija biti usmjerene ka dešavanjima na zelenim terenima u Južnoj Afici ali i cijelom kontinentu.

Predsjednik zemlje-domaćina, Jakob Zuma i nobelovac Dezmond Tutu biće prisutni u petak na novoizgrađenom stadionu Soccer City, dizajniran u obliku tikve, omiljenog afričkog povrća.

„Južna Afrika je živa i neće biti ista nakon ovog Svjetskog prvenstva“, rekao je Zuma koji je tom prilikom istakao Mandelinu ulogu u obezbjeđivanju prava na organizaciju prvenstva u maju 2004. godine. „Nelson Mandela je radio naporno kako bi osvojili pravo da ugostimo turnir. Mi posvećujemo Svjetski kup njemu. Malo je momenata koji definišu nacionalnu istoriju jedne zemlje. Mi smo pred jednim koji se približava u petak 11. juna kada turnir zvanično počinje“.

Od kada je izabrana da bude prva afrička nacija koja organizuje ovako važan događaj Južna Afrika je potrošila 3,55 milijardi funti na stadione, transportnu infrastrukturu i proširenje aerodroma. Procjenjuje se da će tokom narednih mjesec dana zemlja ostvariti prihod od 0,5 odsto godišnjeg nacionalnog BDP. Tome će svakako doprinjeti oko 370 hiljada turista. Južnoafrkancima međutim trajno ostaju putevi, infrastruktura ali  sigurno i ponos zbog slanja pozitivne slike jedne nove Afrike.

    Ovaj link sam dobila od jarana Saška iz Kanade.  Veoma interesantan kalendar tskmičenja - može poslužiti kao screensaver - popunjava cijeli ekran monitora:

http://www.marca.com/deporte/futbol/mundial/sudafrica-2010/calendario-english.html

 
   ZENANI MANDELA (U ZELENOJ MAJICI)

Upravo javljaju:  Na povratku sa sinoćnjeg koncerta, praunuka Nelsona Mandele, trinaestogodišnja Zenani Mandela poginula je nakon što se vozilo u kojem se nalazila prevrnulo na autoputu, saopćeno je iz Fondacije Nelsona Mandele.

***************************************************************************************

10.06.2010.

Kako se rešiti tonaže - nastavak

Strugači sala II

     

     *Piše: Predrag Ž. Vajagić



Razvojem čovečanstva (na koji, čim smo tu gde jesmo, ne treba gledati s mnogo entuzijazma) račvale su se i raznolike mršaveće kure. U XVIII veku mislilo se, što je potkrepljivano i velevažnim skriptama, da je uzrok grominjanju tela život kraj močvara, pa bi problem bio rešen čim bi se stanovništvo maklo iz živog blata.

U to doba, u Engleskoj ceo jedan sloj društva (isključiv sirotinju koja je tu izvesnost stekla već rođenjem) nasilno se izgladnjuje kopirajući tananost kraljice Viktorije.

Žgoljavi lord Bajron ispijanjem galona sirćeta izaziva proliv, povraćanje i pesničko nadahnuće, pa njegovim putem kreću i bulumaći, natekli kao kiseo hleb.

U Americi se još pamti neki „Veliki žvakač“ koji smatra da je hranu dovoljno temeljno ižvakati, pa ispljunuti. Međutim, i pored zanimljive postavke potkrepljene gubitkom 40 kilograma, zapada u fatalizam, promoviše geslo "Priroda će kazniti one koji ne žvaću", i, usred preživanja - umire.

Prve cigarete, recimo, reklamirane su kao oprobano sredstvo koje sprečava gojenje, a do današnjih dana ostao je fakat da oni koji bace duvan odmah grabe beštek.

Oduvek su na glasu i izgladnuća zasnovana na navodno zdravim prehrambenim navikama egzotičnih afričkih i južnoameričkih plemena koja bi, u vreme pristupa žiži interesovanja, uglavnom (što zbog svoje ishrane, što usled konkvistadorskog trovanja olovom) – već bila izumrla.

Neke od tih dijeta (a ko ne zna ono roditeljsko nad tanjirom graška – „Jedi, jedi, deca u Bijafri gladuju“) bile su potvrđeno dobre, osim što se u organizam unosilo premalo vitamina, minerala i proteina, pa biste gubitak kilograma plaćali raznim boleštinama, gubitkom vida ili anemijom.

Neki Vilhjalmur Stefanson otkrio je narod Inuita, koji je smisao bednog života u tundrama severa, nalazio u prejedanju sirovom ribom i kitovom mašću. Naravo, voće i povrće nisu ubacivali u svoj program, ne znajući da takvo što i postoji.

Višečasovno trljanje sapunima za mršavljenje ili kljukanje sedativima (jer ko spava, dokazano je, tada ne jede) dečija su pizdarija u poređenju sa parazit dijetom, tokom koje možeš da hapaš baš sve, ali samo ako pre toga u organizam ubaciš kolut žive pantljičare da ti u stomaku napravi balans materija. Problem nastaje kad se uljez osili i rastegne, recimo, do 25 metara dužine, što je ipak preterano čak i za slepog, ljigavog putnika.

Pre pola veka hit biva Prolin dijeta gde vešti bozadžija pravi surutku od životinjskih rogova, kopita, ušesa, repandži, hrskavica i drugih slatkiša suhomesnate industrije. Pored toga što sastav garantuje nagon za bljuvanjem, ni podatak da se od ovog tonika, zamišljenog kao idealna zamena obrocima, šlogiralo 58 ljudi – nije zanemarljiv.

          

U poslednjoj dekadi čak i ove sulude ideje su nadmašene, pa se, inspirisana akupunkturom, pojavila dijeta tokom koje je na vama samo da priheftate hrskavicu unutrašnjeg uha i da, s iglama u lobanji koje bockaju centar za apetit, molite bogove da vam skinu kilograme, a ne podare neku infekciju.

Još bizarnija je dijeta s tuferima. Budući da su te loptice vate, a to zna svaki manijak koji ih je probao, niskokalorične, možete ih konzumirati suve ili prelivene želatinom i umakom. Bićete siti, pamuk je bogat važnim vlaknima, a jedini problem je što će vas ukućani, s punim pravom, smatrati nenormalnim.

Bilo kako vam se snilo, većina ovih dijeta palijativno pomogne, mada ih prati neizbežni j(a)o – j(a)o efekat. Novine, posebno njihove šarene i mrsne strane, pune su usukanih primeraka bivših bucana koji ganuto zahvaljuju proviđenju što ih je spasilo debeloguzja. Neke od tih ispovesti cepaju srce kao snagatori telefonske imenike, a mi navodimo samo jednu, tipičnu:

Bila sam rugoba i grdosija, nisam mogla naći posao, osim u cirkusu, gde su me deca gađala rajčicom. Život mi je bio Hirošima, a pretvarao se u Nagasaki. Dok sam šetala ulicama prelivala sam se od gojaznosti na bankine, a prolaznici su mi dobacivali pogrde, upirali u mene prste i cevi malokalibarskih topova. Drtina od mog tadašnjeg muža nije htela da se popne na mene bez planinarske opreme, koju je izbegavao nabaviti. Bila sam deprimirana, o-čajna k’o kobasica. Gutala sam svašta, ali nijedan od tih preparata nije uspeo da me zadovolji, niti smiri moje apetite. Sad, devet i po dana otkako koristim nove kapsule, imam 30 kilograma manje, novog švalera, a nestao mi je i ožiljak od carskog reza. Svima ga, iz dna duše, preporučujem (ne ožiljak, već preparat, op.P.Ž.V)...“ A, niko ne garantuje da je neće, dok je broj s reklamom u štampi, već gurati u kućni pritvor, jer se nabokala pasulja i vratila na stare gabarite.

      

Ali, bar moj je utisak takav, svi ti koji se ispovedaju o putu ka žgoljavosti, deluju mi srećnije na fotografijama gde zdravi i užireni poziraju kraj srnećeg buta, nego u novom izdanju, zarozani u ženinim farmerkama, ugašenih pogleda, tužnjikavi i iscrpljeni nadomak sna.

U svakom slučaju, nauku telesnog štavljenja prate i promoteri u belim mantilima, od kojih je većina medicinsko iskustvo stekla isključivo pregledajući drugarice iz zabavišta. Tu je moj favorit izvesni lekar kome je, nadam se, stručnost jača od pismenosti i koji konstatuje: „Kao desetogodišnji doktor hitne pomoći najviše problema imao sam s gojaznima, zbog infrakata!”

Često se do mršavljenja dolazi uz kombinaciju herkulovskih napora i ježovih muka, ali ulog je veliki, mediji iz svih haubica gruvaju o poželjnosti samo idealnih tela i mera. Ponekad se bolje sa sopstvenim dimenzijama, ma kako one bile pozamašne, pomiriti, nego smisao života nalaziti u izbegavanju onoga što mu je donedavno činilo suštinu. A za sve one koji padaju u san s mislima o gastronomskom bludu, i bude se da ga čine, nek uteha bude stara, dobra, zadrigla misao: „Debeli žive kraće, ali uživaju duže!!!“

*Duži trideset pet godina i vrednu diplomu. Višak slobodnog vremena nagnao ga ka pisanju tekstova prosečne kakvoće, koju špihuje bezobraznom ambicijom. Obznanjuje se u mnogim časopisima, piše za "Vreme", "Peščanik" i "Etnu", a zanoveta i sa književnih portala, uglavnom satiričnim kmekom.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/38092-Strugai-sala.html

09.06.2010.

Kako se rešiti tonaže - prvi dio

 Strugači sala I

     

      *Piše: Predrag Ž. Vajagić

Premda je ovo višenedeljno nebesko prokišnjavanje poznavaoce starozavetnih alegorija naplavilo nelagodom, i najveći pesimisti ne mogu nijekati (makar morali njakati) da je pitanje dana kad će sunce dočekati svojih petnaest minuta, barem i sparušene, slave. A kad pripek usvrdla u potiljak, zna se šta sledi: nožni prsti se zasandale, za njima se ogoljuju sve veći komadi puti, dekoltei se tegle, sevaju minići i pirsingovana pupčad. Tela pupe, nadmeću se i nameću, jednom rečju (i uz mnoštvo uzdaha) - božje davanje!

I dok svako žensko raskomoćivanje dočekujem sjajem u očima i oblizom usana, od dlakavih muških nogah i tobolaca stomačina pogled odvraćam s gađenjem. Moguće da u tome ima i lične mrzovolje, jer i sam odgajam valjkasti torzo kom ni iscrpljujuće uvlačenje stomaka više ne može dati zadovoljavajuće konture.

             

Koji su znaci te pretilosti koja objedinjuje i izluđuje? Sa stočnom vagom, koja vam jedina sme nasuti istinu u oči, razvijate najiskrenije prijateljstvo, a na grb, umesto kraljevskih orlova u preletu, smeštate ticu-prasicu, uz dinstana ocila. Pod tim znamenjem teško da ste spremni za odlučni juriš u kom kilogrami noćas (ili barem ovih povečerja) moraju pasti.

Prođe, dakle, vreme stare slave, kad je salo bilo statusni simbol, a geslo „bez mješine nema starješine“ potvrđeno u hiljadu bitaka i gastronomskih odbitaka. Živi se drugačije, sad suvonjavi drže pevnicu, a nama koji progutasmo delfina na puhanje ostaje da, kako znamo i ne umemo, upristojimo kilažu, jer, priznaćete, jedno je kad se ravnogorci used jula podšubare, a posve drugo kad na plaži svoj bojler od 80 litara krijete vunenim pončom.

Univerzalni recept za struganje kila ne postoji: koliko trbuha, toliko utuka. Za svaku tovnost negde raste trava, a nju, možda, upravo sad brsti jarence kog ćete se, kad se protegne preko ovala, morati odreći.

Mendeljejevu ne bi zalupili vrata Ruske akademije nauka, da je periodni sistem proučio detaljno, kao ja tabelu sagorevanja kalorija. Neke spaliteljske aktivnosti, nažalost, morao sam odmah precrtati: trčanje uzbrdo zbog geografskih ograničenja, a timarenje konja i formiranje bala (sena) usled rasapa sa selom.

U strahu da bi mi efikasno preskakanje vijače ispred zgrade kao jedinu publiku moglo dovesti komšiju psihijatra – sve karte sam bacio na pomalo zabataljeni seks. Ali, i tu zub vremena, već klimav u desnima rutine, čini svoje. Krevetarija tantum jeste krcko oraščić za kalorije, ama nigde ne piše na koju voltažu bacakanja se misli, a i sami znate da se časnim imenom kopulacije podjednako diče snishodljivo mrnjavljenje i animalna raspomamljenost.

Valjda je jasno da su bračni kapelski kresovi (gde je kataloška poza odabrana na zadnjem sedištu tatinog moskviča toliko uprošćena da pokreti zaburmljenih gmizavaca nisu uočljivi ni iz Davinićevog satelita) tek prah i pep’o naspram bodičeka kojim se, dok iskaču federeri, ekseri pod goblenima i plombe, odbijaju mlada, jedra, i uvek naskakljiva čeljad. U braku, pak, jedno se nevoljno u(s)pinje, dok drugo čežnjivo proteže prste ka daljinskom, ili upravo, ne odglumivši orgazam, pada u dremež. A sve tako isceđene kalorije ionako se nadoknade parčetom slanine i luka s natkasne.

          

Mnogi ljudi i od pomeranja šahovskih figura u parkiću imaju upalu mišića, a plivanjem se zanimaju tek da mogu, nakon par piva, plutajući u vodi isprazniti mokraćni mehur. Ipak, nejasno je gde se izgubila opuštenost u rekreaciji, pa i onoj namenjenoj keramičarskim radovima pri stomaku. Nema jadnije mentalne strategije od žala za prošlim vremenima, kad je procvetao limun bio neponovljivo žut, a sve ostalo upisa u spomenar vredno. Ipak (sic) nekada sve bejaše jednostavno: legneš na ledinu, i u ritmu kojim ti mravi mile duž zadnjice, napinješ trbušnjake. Danas pred svaku telovežbu moraš revidirati testament ili konsultovati primarijuse: podigneš li obrvu prilikom uzgiba, ne samo da „ode mast u propast“ (nažalost, metaforički), već možeš, ako kvrcne u leđima, odmah zadužiti štake. Noge se savijaju pod uglovima preciziranim artiljerijskim azimutima, nagibi mišića prate standarde Udruženja olimpijskih šampiona, a podloga za valjanje mora biti taman, dakle ni premekana kao teleći, ni pretvrda kao goveđi šnicel. Nipošto ne smete zaboraviti disati, a uputstva o punjenju i pražnjenju pluća složenija su nego ona koja uče derviši i majstori joge.

Probirljivost, potvrđeno, nije osobina dežmeka, ali je protresno na kakve sve dijete nasedaju verujući onima koji su propustili, pre nego što se savetodavno posvetiše drugima – pomoći sebi.

Kašika s rupom još uvek je jedina efikasna alatka za mršavljenje, no slabo to vredi kad u prolazu odvalite ćureći batak ili 30 deka masnog bureka. Takođe, ako su aritmije, trigliceridi i holesterol vaši verni sekundanti, klonite se zelenih kafa, preparata na bazi izvesnog šloga, pesticida koji, stružući kilograme, odnose i godine života kojima se nadate.

Dijete su put da omrznete one namirnice koje i inače bude gastronomski podsmeh: krokete od jeguljine kože, pirjane bele bubrege kita, šejk od dživdžanove limfe, juhice kupusa, pohanu blitvariju i ma’unarke, sve te ce-realije što, u boljem slučaju, predstavljaju tek „čalabrčak dok ne stigne ručak“.

Posebno mi zlokobno zvuči izvesna „dijeta hemijskog raskroja“, za koju moja TV postaja u glavi već nedeljama vrti reklamu s Miloš - Obilićem i Muratom, netom rasparanim „od učkura do bijela grla“.

(Nastavak slijedi...a za one kojima se žuri vidi link!)

*Duži trideset pet godina i vrednu diplomu. Višak slobodnog vremena nagnao ga ka pisanju tekstova prosečne kakvoće, koju špihuje bezobraznom ambicijom. Obznanjuje se u mnogim časopisima, piše za "Vreme", "Peščanik" i "Etnu", a zanoveta i sa književnih portala, uglavnom satiričnim kmekom.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/38092-Strugai-sala.html

08.06.2010.

KAKO POKRENUTI REVOLUCIJU NA OVDAŠNJEM SELU?

K'o rahmetli Che 
    
  Elvis Huremović

Jutros rano (ne brinite, ne pjevaju slavuji višegradski) dok sam obavljao osnovne higijenske potrebe zastadoh pred ogledalom. Nisu to bili nikakvi narcisoidni porivi, inače nemam adet zadržavati se ispred istog. Zastadoh jer u sebi prepoznah ni manje a ni više Che-a. Nisam ga prepoznao jer su mi sinule neke revolucionarne ideje, već što sam zarast'o haman k'o on. Brade i kose na sve strane, što bi moja nana rekla samo mi se dva oka vide. Stvarno još beretku kad bi stavio na glavu i namah k'o pljunuti Che a onda štampanje mog lika po raznim tkaninama od kojih u daljnjem procesu proizvodnje nastaju majice a koje opet zavrsavaju na raznim veličinama ženskih grudi, ujedno nošen s ponosom. Naravno, za razliku od Che-a majice sa mojim likom mogu proizvoditi samo za ženski model. Pa, da onako s merakom uživam gledajući svijet sa te pozicije.

           

Eh, kad bi ovo sve bilo tako lahko kakvim se čini i da može bez revolucije odmah bih angažovao i boljeg fotografa nego što je bio Che-ov. Napravili bi čak fotografija iz svih profila i perspektiva. Al' kako rekoh ne ide to bez revolucije. Doduše, nije da ja nemam ideja za revoluciju i to od Vardara pa do Triglava al' na tim prostorima više ni grah prebranac ne uspijeva k'o nekad a da uspije revolucija. Kad bih je pokrenuo barem na prostoru  od Une do Drine bio bih presretan al' šanse su mi iste k'o i Ćiri Blaževiću da zauzme prvo mjesto ispred Španije. Što će reći da nije nemoguće ali je ipak nemoguće!
Jedne prilike sam čitao Che-ovo „Gerilsko ratovanje“ u kojem veli da mozak, srce i ostali organi revolucije uvijek moraju da budu na selu, među seoskim stanovništvom. Jer to su k'o biva strukture koje budu najviše pogođene raznim lošim ekonomskim i političkim situacijama u zemlji i kao takve su vazda pogodne za promovisanje revolucionarnih ideja, te da budu matica istih. Slažem se sa njim u potpunosti, samo što je Che to proklamovao prije pola stoljeća i ni tada nije baš kod svih seljaka upalilo (Kongo, Bolivija) tj. prošlo kao ideja. Ne znam stvarno šta bi danas Che rekao, gdje trebaju biti mozak, srce i ostali organi revolucije ali u ovim našim selima nema šanse da bi mogli opstati. Srce bi otkazalo zbog nedovoljno krvi za pumpanje a mozak zbog manjka kiseonika, dok bi ostali organi bezbeli završili na crnom tržištu.

               

                 Lydia Guevara

Kako pokrenuti revoluciju na ovdašnjem selu kad isto to selo u većini slučajeva i bira ove naše političare, za kamion tucanog kladanjskog kamena, nekoliko vreća brašna, stotinjak metara asfalta ili nekoliko stubova ulične rasvjete i sl. I, evo tako haman dvije decenije. Sve isti, samo što su pozicije drugačije jedan mandat si načelnik neke tzv.lokalne zajednice a drugi si već u nekom od parlamenata na višim nivoima vlasti ili 'pak u nekoj ministarskoj fotelji o ostalim mandatima me strah i govoriti. Uglavnom, dvije decenije sve funkcioniše po kružnom sistemu, skoro k'o kruženje vode u prirodi a neka, ionako „Panta Rei“ što bi čika Herkalit kaz'o.
Opet prenijeti organe u grad ne ide nikako. Grad je totalno letargičan, oni bi u revoluciju sa transparentima i jajima „C“ klase kao jedinim oružjem. Da su makar jaja „S“ klase, pa da metu založi kako treba i valja.
Dakle, od revolucije ništa a samim tim niti od mog lika na piramidalnim, kruškolikim, oblim i kakvim sve ne ženskim dijelovima tijela.
U tom slučaju ne preostaje mi ništa drugo a ni treće nego da se dočepam kakvog brijača.

P.S. A, možda da se obrijem i ošišam k'o Beckham???

http://www.kiks.site90.net/zikison66_files/zikison66.ht

07.06.2010.

KO PJEVA ZLO (NE) MISLI

U čemu je moj problem
s Pevecovima*
  Piše: Ante Tomić
 
 Samo jednom sam bio u Pevecovom dućanu, nekakve lonce za cvijeće smo kupovali. Široka prostorija bila je pretrpana robom, zagušljiva i sumorna. Inače volim gledati blistavi metalni alat i na tržnicama i sajmovima očarano se zaustavim kraj kovača koji je na tlu izložio lopate, sjekire, kosire i motike, ali ovdje me nekako ništa nije privlačilo. Stvari su izgledale jadno i nevoljeno. Ne znam hoćete li razumjeti, ali nisam osjetio želju da ijedan komad alata uzmem u ruku. No, nije to bio razlog zašto više nikad nisam ušao u Pevec. Uzrujao me zaštitar koji je na izlazu htio usporediti sadržaj naših vrećica s računom.

Napravili su mi to jednom i u Emezzeti i nisam im oprostio, jednako kao ni Pevecu. Nema šanse da tu ponovno dođem i doživim bijes i poniženje da me netko sumnjiči da sam štogod gepio. Takve dućane prekrižim za sva vremena, moj je novac predobar za magarce koji pretresaju mušterije.

Epizoda sa zaštitarom tako je već kod prvog posjeta okončala naš odnos, ali o bjelovarskoj trgovačkoj kući još sam mnogo čuo, obično užasne priče o kineskom smeću koje je umalo unesrećilo kupce. Netko je uključio bušilicu i izazvao kratki spoj od kojega je čitava županija ostala bez struje. Drugi je žustrije zamahnuo sjekirom, od čega je sječivo kliznulo s drške, preletjelo dvorišnu ogradu i usmrtilo susjedova maltezera. Moj tata, vinogradar, maslinar, pčelar i strastveni ovisnik o jeftinim budalaštinama, nekoliko se puta zeznuo u Pevecu. Poljoprivredna emisija mogla bi snimiti humorističke priloge o mom tati i alatu iz Peveca. S napomenom da program nije za maloljetnike, srčane bolesnike i osobe sa slabijim živcima.

Napokon, na televiziji se prije nekoliko godina pojavio videospot s Višnjom Pevec, onaj kojim je bjelovarska poduzetnica namjeravala početi muzičku karijeru, i meni se ukazala prilika da i vidim te neobične ljude. Duet s proćelavim gažerom iz grupe Bohemi i muzički i vizualno se savršeno uklopio u dojam koji sam stekao o Pevecu. Bio je to takav toksičan komad estradnog otpada, da sam se poplašio da ću oslijepiti ili izgubiti razum gledajući ga. Pjesma je bila osjećajna, po prilici, kao zvuk kosilice za travu.

Od svega tamo, meni je možda najčudesnija bila pojava pjevačice, gospođe potpuno nemogućeg, glinenog tena. Razmišljao sam nekoliko trenutaka je li stvar u puderu ili solariju i naposljetku shvatio da se žena vjerojatno namazala fasadnom bojom iz vlastitog dućana. Gledao sam je kako šireći ruke šeta među jorgovanima, natapirana i utegnuta u tijesnu odjeću, u dugom crnom kožnom mantilu koji kao da je uzela od Heinricha Himmlera, i zaprepašteno se pitao kako joj je uspjelo potrošiti sve novce ovoga svijeta, da bi izgledala ovako siroto?

Ali, tada sam se sjetio kako poznajem žene koje zarađuju pet tisuća mjesečno, i još im muž ne radi, a koje svejedno uvijek izgledaju kao kraljice. Ma, i da ih na tržnici sretneš, istog bi trenutka mogao s njima na opernu premijeru. Zaustavim se obavezno i kažem im nešto lijepo, jer mi je dirljiva, gotovo herojska njihova elegancija za nula kuna. U tome, kao i u svemu što zapravo vrijedi, novac uistinu nije važan.

Sada ćete kazati da se preseravam i prodajem bozu iz budalastih self help priručnika, ali mene stvarno, bez zajebancije, obeshrabri da trčim za parama kada vidim ljude poput bračnog para bjelovarskih poduzetnika, koje su ovih dana uhapsili zbog izdavanja mjenica bez pokrića. U ambiciji za bogaćenjem mora nešto biti pogrešno kada vidite kakvi su pogrešni ljudi stekli veliki novac. A većina su takvi, ne znam ih zaista mnogo koji su zaradili više nego im treba i poželjeli imati nešto tako prekrasno kao što je falkuša**.

                    

Pogledate li bolje, bogati neobično često izgledaju kao da ih je poplava izbacila. A ustvari i jesu čeda prirodne katastrofe, pustošenja ljudskosti, grabežljivci izmilili iz mulja rata i tranzicije, lažljivi, drski i neodgojeni. Hodaju razdrljeni, pljuju po podu, jedu otvorenih usta, ne znaju pozdraviti kad uđu u prostoriju. Na izlazu vam nepristojno zabadaju nos u vrećicu, a znate zašto? To shvatite kad ih uhapse zbog izdavanja mjenica bez pokrića. Zato jer su upravo oni osobe kojima bi na vratima valjalo zaviriti u boršu. Velika je vjerojatnost da se tamo nekim čudesnim slučajem zatekao vaš srebreni beštek.

Elem, Višnja Pevec je, zajedno s mužem, završila na skrbi Ministarstva pravosuđa. Posao s kineskim lopatama joj je prdnuo, a osnovano sumnjam da će se i od muzike hljeba najesti. Ne poznajem čestite estradne umjetnike poznate kao Bohemi, ali mislim da u bliskoj budućnosti ne planiraju duete s viđenim članovima poslovne zajednice.

Premda, u toj stvari nikada ne možete biti sigurni. Nije zaista rijetkost da osobe iz poduzetničkog svijeta u poznoj dobi otkriju kako imaju apsolutni sluh i odluče snimati, nastupati na muzičkim priredbama i dijeliti poljupce i autograme obožavateljicama. Bio je, sjetit ćete ga se možda, Josip Matanović, potpredsjednik Fonda za privatizaciju, veliki zaljubljenik u talijanske kancone. Čak je i album snimio. Nažalost, bio je neoprezan s mikrofonima te se dao snimati i u ponešto ležernijim prilikama. Na jednoj traci ostalo je tako da je od nekoga tražio pedeset tisuća eura mita. Tralala, eno njega u zatvoru. Osuđen na jedanaest godina.

Drugi slučaj već sam opisao. Višnja Pevec je s gospodinom Bohemom snimila pjesmu “Ti si sve što meni treba”. Tralala, eno i nje u reštu, zadnja pošta Remetinec. Sve što joj u ovome trenutku stvarno treba je pidžama, papuče, četkica za zube i dobar odvjetnik.

Napokon, posljednji, meni najdraži primjer. Željko Kerum, naš gradonačelnik i vlasnik trgovačkog lanca koji u posljednje vrijeme ne stoji najbolje, odlučio je nastupiti na ovogodišnjem Splitskom festivalu. Tralala, zaključite sami...

http://www.e-novine.com/region/region-hrvatska/38067-emu-moj-problem-Pevecovima.html

*  http://www.e-novine.com/region/region-hrvatska/37988-Pevecovi-iza-reetaka.html

  ** FALKUŠA
06.06.2010.

MARČELINA - IN MEDIAS RES- KAO I UVIJEK

Facebook presuda

         Piše: Slobodanka Boba Đuderija

Nakon što sam u medijima saznala o napadu izraelskih komandosa na humanitarni konvoj, tijekom kojega je bezbroj nevinih ljudi pobijeno i ranjeno, dodala sam u svoj pješčani sat povijesti još jedno tužno zrnce spoznaje o zločinu kao sastavnom dijelu folklora baš svakog naroda. Dobro, nije da to nisam znala i prije, nije da me izraelski zločin nešto iznenadio, kao što me više ne iznenađuje zločin niti jedne nacije na svijetu.

Nisam stigla ni probaviti tu vijest, svratim na Facebook imajući potrebu nakratko se rasteretiti, skrenuti misli sa crne teme bar na sat vremena. Kad tamo, raspad sistema.

Poznato je da je Facebook društvena mreža u kojoj se ljudi grupiraju, pregrupiraju, razgrupiraju, po sistemu „svak' sa svakim“ a u biti, najčešće, nitko ni sa kim. Ne omalovažavam vrijednost virtualnih poznanstava, tim više što su mi i samoj neka od tih poznanstava iznjedrila sasvim stvarna i iznenađujuće kvalitetna prijateljstva. No, negdje na dnu duše, ne shvaćam previše ozbiljno „klikanje“ za prijateljevanje, jer, virtuala je virtuala, svi smo tamo krasni i ljubazni i predivni, a naša prava lica su ipak negdje iza tog ekrana i monitora, svekolikoj fejsbukovskoj javnosti nepoznata i daleka.

To je tako, i u tome nema ničeg lošeg, čovjek samo treba znati gdje i kad postaviti granicu, da bi se zaštitio od besmislenih i nepotrebnih virtualnih razočarenja. Tako sam mislila, i bila sam zadovoljna činjenicom da, nakon izvjesnog vremena provedenog u „virtuali“, nema toga što bi me moglo bitnije pogoditi ili neugodno iznenaditi. Tako sam mislila, dok se nije dogodio onaj napad Izraelaca na humanitarni konvoj.

"Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi". Sjetila sam se ovog leptirovog učinka iz teorije kaosa šalabazajući dakle taj dan po Facebooku. Izraelci su izvršili zločin, a najpoznatiju društvenu mrežu na svijetu kao da je pomeo uragan. Došlo je do pravih tektonskih poremećaja, brisanja cijelih grupa ljudi sa friend –lista, pokrenute su žučne diskusije u kojima se nisu birala sredstva, raspala se mnoga virtualna prijateljstva. A sve zato što su ljudi izrazili svoje ogorčenje izraelskim napadom na humanitarni konvoj.

Izražavanje ogorčenja samo po sebi nije trebalo imati takve posljedice na međusobne odnose fejsbukovaca, na kraju krajeva, mi, „grupirani“ u iste grupe, uvijek smo dijelili iste stavove i o užasima iz naših vlastitih dvorišta, jednoglasno nazivali zločin u Srebrenici genocidom, gnušali se nad zločinima počinjenim u Vukovaru, Kninu, na Ovčari... Mislili smo da smo, eto, grupa ljudi koja isto misli o nekim bitnim stvarima u životu.

A onda je netko, komentirajući izraelski zločin, dobacio, onako, k'o u prolazu: “Ne mrzim nikoga, ali ne volim Jevreje“.

Taman sam uspjela zbunjeno protrljati oči ne bi li razbistrila vid i otkrila da sam krivo pročitala, kad do mene dopre druga nevjerojatna izjava po istom pitanju: „Na svijetu bi bilo puno bolje da nema Židova“.

Onda se proširilo. Efektom domina, ljudi za koje sam mislila da ih bar donekle poznajem, da znam „kako dišu“, počeli su na stranicama Facebooka ostavljati, za mene, zaprepašćujuće komentare tipa „Židovi su kreteni“, ili „Ako kažem da ne volim Židove, to ne znači da sam antisemita“, itd, itd...

                   *    

Među nama se otvorio ponor nerazumijevanja, iako smo osuđivali istu stvar, isti zločin. Ono što je dovelo do rasula, činjenica je da smo taj zločin osudili na različite načine. Jedni su osudili izraelski zločin, a drugi, sada već moji bivši virtualni prijatelji, osudili su cijeli izraelski narod. Površno posmatrajući, oni su samo izražavali svoj gnjev zbog počinjenog zločina, ali, bilo je, nažalost, previše zluradosti u njihovim istupima. Kao da je svaki njihov upis govorio: “Aha, jestel' vidjeli sad, vi ljubitelji Židova, vi koji cmizdrite nad Holokaustom...?“ Jedan od njih se doslovno tako i izrazio. „Vi, koji oplakujete Židove pobijene tijekom Holokausta, jestel' vidjeli sad?“

Što smo to sad trebali vidjeti? Da je izraelska država počinila ratni zločin? Pa, to smo vidjeli. Ali, nismo vidjeli ono još nešto što ste htjeli da vidimo, zar ne ? Nismo, slijepi kakvi već jesmo, uspjeli naglo progledati i shvatiti da zločin Holokausta baš i nije bio tako strašan, jer su, eto, pripadnici naroda koji je u Holokaustu ubijan, sada, i ne po prvi put, i sami počinili zločin? Eto, to je ono što neki od nas nisu uvidjeli, eto, to je ono gdje su pukla, ionako klimava, virtualna, ali i manje virtualna prijateljstva.

Izjava „ne mrzim nikog, ali ne volim Jevreje“ nikako mi ne izlazi iz glave. Zna li osoba koja je to izrekla, što je rekla? Zar nije do sada već shvatila da ne ubija mržnja sama po sebi, nego pasivnost onih koji „ne mrze nikog“, ali ne vole Jevreje, Muslimane, Srbe, Hrvate... umetnite naciju-vjeru-rasu-boju u niz po volji. Oni koji uistinu mrze, uvijek su u manjini, ali realiziranje njihovih užasa omogućava šutljiva većina, podijeljena na one koji su samo ravnodušni, pa na one koji se jednostavno boje „talasati“, i na one koji „ne mrze, nego samo ne vole“.

I, kako to misli, „ne voli“ Jevreje? Što bi to točno trebalo značiti? Ne voli ih jer su joj se osobno zamjerili? Sumnjam. Ne voli ih jer su činili, čine, i činit će zločin? Pa, po tom ključu nevoljenja bi morala odustati od voljenja prvo svoje vlastite nacije, pa onda one od preko puta, pa, da ne nabrajam.

Oni koji ne mrze, nego „samo ne vole“ određenu naciju, skupinu ljudi, podsjetili su me na događaj od prije nekoliko godina kada je na ulici jednog većeg europskog grada premlaćen jedan homoseksualac, naočigled nekoliko promatrača koji nisu ni prstom mrdnuli da ga zaštite. Zašto nisu reagirali? Jer mrze homoseksualce? Ma, ne mrze.

„Ne mrzim nikoga, ali ne volim Jevreje“, podsjeća na ono „nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih što dalje od mene“, ili „ne mrzim Srbe, ali ne bih svojoj kćeri dopustio da se uda za nekog Srbina“.

Zašto slučajni prolaznici nisu zaštitili onog čovjeka na ulici? Ne zato što ga mrze, nego zato što, osim što se možda boje, malo kanda ne vole homoseksualce. Možda su, naizgled zgroženi, ipak negdje u sebi pomislili: “Dobro, ja ga ne bih baš tukao, ali bogamu, taj homoseksualizam, to je tako fuj gadljivo...“, možda su, podsvjesno, a neki i svjesno, pomislili da je i zaslužio da ga se malko premlati?

Možda, dakle, s obzirom na počinjeni zločin izraelskih komandosa, taj Holokaust u stvari i nije bio tako strašan? Malko je, kako da kažem, prenapuhan?

U daljnjim prepucavanjima na Facebooku, razvila se diskusija o pojmu nevoljenja nekog naroda tj. nacije, pa se otišlo i u čistu metafiziku skoro. Iskrsnulo je pitanje „a što bi netko morao voljeti bilo koju naciju?“ Jer, „voli se mamu, tatu, svoju domovinu, svoju djecu, svog psa, mačku, ali što to pobogu znači voljeti neku naciju, ako nije tvoja vlastita?“. Pa nismo mi svi John Lennon, na kraju krajeva, i ne mislimo svi da bi ovaj svijet bio sretniji kada ne bi postojale granice i religije. Svaki čovjek ima pravo izabrati koga će i zašto voljeti u životu. Logički gledano, ovo je točno. Ne može se voljeti cijeli svijet. Možemo recimo zavrtjeti globus, zatvorenih očiju položiti prst na neku njegovu točku, otvoriti oči, pa, metodom slučajnog odabira, odlučiti da ćemo voljeti ili ne voljeti zemlju na koju je prst pao. Jer, uzimati izvršene zločine kao argument za „nevoljenje“ cijelog jednog naroda, riskira postaviti nas u poziciju odricanja ljubavi cijelom čovječanstvu, počevši od našeg vlastitog naroda, nacije, domovine.

Osobno, doživjela sam da me se, kao dijete iz „miješanog“ braka, „samo ne voli“, zbog nacionalne pripadnosti mog roditelja. Znam kakav je to osjećaj kada nasuprot tebe stoji netko tko ti se dobrodušno smješka, čak ti i pruža ruku, istovremeno ti izazivajući nelagodnu pomisao da ti pruža ruku iako... Dotični humanista te ne mrzi, ali vidno je zbunjen činjenicom da ti, inače sasvim „simpatična i ok osoba“, pripadaš, jednim dijelom, naciji koju on ne mrzi, ali ne bi se moglo reći ni da je voli.

Od tada, od tih dana, za mene postoji samo jedna religija na svijetu. Religija voljenja. Cijelog svijeta baš, da.

Od ovih drugih ne očekujem da to shvate. Najdalje što se usuđujem ići u svojim očekivanjima je to da, kada zatvorenih očiju zavrte globus i metodom slučajnog odabira prst polože na bilo koju zemlju, pomisle: “Ovo je zemlja u kojoj žive dobri i loši ljudi, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu.“

Imagine.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/38043-Facebook-presuda.html


*http://www.24sata.info/tehnologija/internet/34538-Facebook-izgubljen-prijevodu-postavkama-privatnosti-pojavio-neki-drugi.html 
 
05.06.2010.

LETEĆI HOLANDEZ I VUVUZELA

BEMTI FUFUZELE*

Piše: Pavle Pavlović
Susjeda mi je dobra kao avion iliti zrakoplov. Kada prođe sve se uskovitlava kao da jumbo jet rula. Svakodnevno vodi sinčića u vrtić. Mali nije na mamu, malo mi je trapav. Možda je na tatu. Ustreptalost maminog prolaska klinac kvari dosadnim puhanjem u one plastične trube što će nam uskoro vrtiti mozak. Jadnik napne se iz petinih žila, ali mu ne ide. Iz plastike izlazi nešto nalik na krkljanje.
 -  Hej mali nije to dobro, treba to ovako - pokušam da mu uzmem trubicu iz ruku i pokažem kako se to treba puhati,
- Mama, mama vidi što mi čiko radi - zaplače klinac.
- Pardon susjeda, samo sam htio da pokažem kako se treba svirati…
 Pogleda me iskosa, naglo trznu malog i užurbanim korakom krenu dalje. Ups, nije uvijek dobro biti ni ljubazan! Uvečer sam vraćam doma, a žena mi kaže da me tražio neki čovjek.
 - Što je želio?
- Nije rekao, samo veli da hoće s tobom u četiri oka…
 I dok sam sa nestrpljenjem očekivao početak satelitskog HRT Dnevnika netko pozvoni. Otvorim, preda mnom orijas od gotovo dva metra.
- Izvolite?
- Gospodine, jutros ste uplašili mog sina - započe prijeteći.
-  Očito je da se radi o nesporazumu, samo sam želio da mu pokažem kako se treba puhati u onu plastičnu trubicu…
- Mogli ste to lijepo učiniti, a ne da mu otimate igračku iz ruku. Uplašili ste i moju suprugu…
- Ma, stanite, susjed, samo da vam pokažem - otrčah u kuću i vratih se sa pravom pravcatom velikom plastičnom trubom, koju mi je prije nekoliko mjeseci iz Južne Afrike donijela koleginica .- Vidite, gospodine, imam originalnu fufuzelu kako je zovu tamo u Africi, gdje će uskoro započeti Svjetsko nadmetanje u nogometu. Već sam je dobro savladao. Hoćete da čujete?
- Jeli se vi to sa mnom igrate? - uozbilji se orijas.
- Otkud vam to? Kao novopečeni holandez samo sam se dobro pripremio za nastupe  ”oranje” ekipe. Znate već uz gajbe piva idu i ovi rekviziti koje će imati naši navijači na stadionima u Južnoj Africi…
- Gospodine, prestanite se izmotavati! Posljednji put vam kažem da ste uplašili mog sina i suprugu i nemojte više da vam se to ponovi, inače…
Htio sam ga upitati onako balkanski drsko :
 - A šta - inače - ali bilo mi je bolje da na vrijeme zašutim.
Vratim se u kuću, a ona tko je to bio.
- Susjed.
- Šta je tražio?
- Ništa, pričali smo nešto o nogometu…
 Ma ko njega...Već su me pluća zabolila od svakodnevnog treninga. Srećom da sam nekada puhao u trubu pa je nešto kondicije i ostalo. Iz nepušačkih grudi izvukao sam maksimum, sada su na redu Robben i ekipa. Uz more hanikena i bocu istarske malvazije, koju ću otvoriti kada NL bude šampion, nabavio sam tonu, dvije grickalica i nogometna fešta može da počne… Te fufuzele su čudo tehnike i plastike. Ova moja dugačka je plus minus metar. Kada puhnes izleti moćnih 180 decibela i sve zaglušuju. Sjećate se onih probnih tekmi u Johanesburgu kada se TV komentatori nisu mogli ni razaznati u kakofoniji raznih zujećih tonova. E, to su vam bile, dragi moji, fufuzele. Nema struje, nema motora, samo ljudski dah, dobra pluća i odoše svi majstori TV prijenosa u - aut. Sada svi trgovci na svijetu pokušavaju da nam pod fufuzele podvale onaj kič od plastike sto isijava drecavim bojama. Mogu činiti i praviti što hoće, ali jedine prave fufuzele su ove što dolaze iz Južne Afrike. S ponosom izjavljujem da sam jedini vlasnik takvog instrumenta u prostoru između Amsterdama i Sjevernog mora.

Neku noć sam prekršio samozadato pravilo u kojem stoji da se u moju fufuzelu smije puhati jedino ako nastupa nizozemska repka. Nisam odolio izazovu da pišćim na drugoj polufinalnoj večeri Eurovizijskog cirkusa. Krv nije voda, valjalo je pluća napeti za moje Bosanke, pardon Hercegovke, iz hrvatskog Feminema. Obrazi su mi se napeli i zacrvenili kao u Luja Amstronga. Nastup romantičnih bosonogih djevojaka za mene je bio fantastičan. Zavijao sam fufuzelom kao lud na veliku ”radost” moje drage ženice.
- Bože dragi što me snađe, gori si od onih klinaca što nas ujutro bude – zavapila je.
I onda je došao šok. Glasala bajna Europa, zamislite, protiv nas. Pa kako ih nije stid. Sve sami blokovi, jadni mi neutralni, nezavisni. Nikoga nismo potplatili, nikoga nismo molili. Vjerovali smo u naše note, naše lijepe curice.
            
      
U žestokom naletu bijesa uz uzvik padaj silo i nepravdo puknuh svom snagom fufuzelom o ivicu stola. Umjesto prodornog zvuka začuo se lom. Donji dio moje drage ”pišće”, onaj trubasti,  rascvjetao se kao cvijeće u najljepšem istarskom vrtu kolege Damira Strugara. Moji nogometni snovi potonuli su brže od ”Titanika”. Nadanja da ću se osjećati kao svi normalni nizozemski navijači ispuhnula su u stilu hrvatske sudbine. Udaraju nas sa svih strana, ali bit će još svjetskih nogometnih prvenstava, bit će jos eurovizija, a jebo fufuzele ionako služe samo da ti izvrte mozak,unište živce.
             

Slijedećeg jutra ponovo je naišla susjeda kao avion, iliti zrakoplov. Klinac je dakako bezuspješno puhao u onu plastičnu trubu. Nisam ih ni pogledao, ja bivši vlasnik jedine originalne južnoafričke fufuzele u ovom dijelu Niske zemlje. Neka crknu od muke.
*VUVUZELA - Holanđani "V" izgovaraju kao "F"
 
http://regionalexpress.hr/site/more/bemti-fufuzele/

.
NB.  Da li je autor malo koreografirao "rascvjetavanje"?  Šta vi mislite?
 

04.06.2010.

Balkanski medijski provincijalizam

Od našeg stalnog doušnika

     Kemal Kurspahić
 
Pročitao sam negdje, kao duhovitu dosjetku, razmišljanje kako na prelazu od komunizma do kapitalizma stoji alkoholizam: period izgubljenosti u vremenu kad napuštene i ideološki odbačene temelje socijalne sigurnosti – besplatnog školovanja, opšte zdravstvene zaštite, masovne zaposlenosti i stanova solidarnosti - nisu zamijenili nikakvi prelazni aranžmani bar za koju deceniju dok se prosperitet tržišne ekonomije i pravna država jednakih šansi ne prostru i do socijalno ugrožene većine.
Ako je tačno da je dio te praznine prelaznog perioda popunio alkoholizam – iako ga je bilo i u onim vremenima – onda je, da ostanemo na rimovanim međašima, u balkanskom novinarstvu tu prazninu popunio provincijalizam.
U bosanskohercegovačkom slučaju, u dnevnom oslikavanju proteklog dana dominiraju teme koje bi se mogle smjestiti u rubriku "da komšiji crkne krava", čija je dnevna misija da se onima tamo zabode prst u oko pa makar cjepidlačenjem u svakom izvještaju i komentaru o manjem entitetu ili pretjerivanjem o Teheranu.
              

S tajkunizacijom medija na balkanski način, s neskrivenim glavnim motivom da se stekne što više uticaja sa što manje ulaganja u informaciju, gotovo je iščezla institucija "našeg stalnog dopisnika", posebno iz inostranstva, a zamijenila je u najčitanijim novinama u oba entiteta neka vrsta "našeg stalnog doušnika", odnosno komentatora čija je dužnost da dnevno proizvodi što bezobzirnije klevete o svakome ko bi se mogao usprotiviti poslovnim, političkim ili čak neprikriveno mafijaškim interesima naručioca.
Ukidanje stalnih dopisništava, prije svega u najbližem susjedstvu a zatim i u svjetskim prijestonicama u kojima se – pored ostalog – bistri politika i donose odluke od kojih uveliko zavisi i budućnost zemalja našeg podneblja možda jeste prvenstveno odraz prevlađujućih piljarskih kriterija, što više uticaja sa što manje ulaganja, ali ona doprinosi provincijalizaciji javnog života: u odsustvu dnevnog uvida u aktuelne svjetske ideje i kretanja stvara se privid relevantnosti ličnosti i ideja čiji domašaj jedva da se prostire od Baščaršije do Vječne vatre, da upotrijebim sarajevsku mjeru ograničenja.
Povod za ovo razmišljanje daju i veliki događaji poput drame spasavanja Grčke od bankrota i izbori u Velikoj Britaniji.
Agencijski snimci nereda i izvještaji o "troje mrtvih u Atini“ samo su grebanje po površini koje više sakriva – nego što pokazuje – višeznačne stvarne dimenzije te krize koja bi mogla promijeniti i Evropu i evropske perspektive njenog Jugoistoka.
Kapacitet Grčke, da svojom prezaduženošću dovede u pitanje i sam opstanak Eurozone, mijenja do sada prevlađujući imidž eura, za koji se vjerovalo kako ima stabilizirajuću funkciju nekadašnje njemačke marke, a sada je – u ovoj krizi – sličniji nekadašnjoj grčkoj drahmi.
Ali, ova kriza mijenja i težište razmišljanja o samoj ideji evropskog jedinstva. Godinama se, naime, vjerovalo da budućnost Evrope prvenstveno zavisi od harmonizacije odnosa njenog Istoka i Zapada: prevazilaženja ideološkog nasljeđa sovjetske imperije i uspješne integracije bivših istočnih susjeda u Evropsku Uniju.
            

Sada se, kako zapaža komentator Washington Posta, pokazuje da bi pravi izazov jedinstvu mogao biti na relaciji Sjever-Jug: u razlikama između finansijski disciplinovanih sjevernih Evropljana, poput Njemačke, i finansijski rasipnih južnjaka koji su, bar u slučaju Grčke, tretirali euro kao kreditnu karticu čije će račune neko nekada podmiriti a tek predstoji svođenje računa i znatno većih potencijalnih dužnika na Jugu poput Španije pa i Italije.
Ima li u tome neke pouke za balkanske pretendente na pridruženje Uniji? Samo će poslovična "budala kojoj je more do koljena" vjerovati kako nema i kako se može tjerati po starom: s preskupom, nefunkcionalnom i prezaduženom državom.
Znači li to da je s finansijskom krizom na Jugu ugrožena i sama vizija ujedinjene Evrope? Jedan njen uticajan zagovornik, njemački filozof Jürgen Habermas, autor pored ostalog knjige “Ah, Europa”, u jednom od rijetkih intervjua, koji je ovih dana dao Financial Timesu, vidi u rješavanju krize s Grčkom i “dobrošli pozitivan sporedni efekt”: spoznaju da politička unija može opstati samo ako se uspostave i institucije s ovlašćenjima koja će omogućiti efektivnu koordinaciju ekonomskih politika država članica s uvidom u nacrte nacionalnih budžeta i prije nego što oni budu upućeni na razmatranje domaćim parlamentima.
Tu nekako dolazimo i do teme britanskih izbora o kojima jedan uvaženi američki komentator iznosi vrlo zanimljivo zapažanje: nasuprot uobičajenim farbanjem u ružičasto izbornih poruka, prvi puta su sva tri glavna kandidata u izbornoj kampanji otvoreno poručivala biračima da predstoji period bolnih odluka.
Hoće li, u odsustvu tradicionalnog "stalnog dopisnika", da izvijesti pored ostalog o spoljnopolitičkim prioritetima izbornog pobjednika, domaća javnost biti obaviještena o tome kako će se ishod tih izbora odraziti na britansku politiku prema Bosni i Hercegovini i "regionu" ili će sve ostati na pakostima o manjem entitetu i Teheranu?

http://www.e-novine.com/drustvo/37868-naeg-stalnog-dounika.html

Ilustracije sa interneta
03.06.2010.

FELIX JE OSIM SVEGA BIO OČIGLEDNO CRNAC

Smrt magičnog mačka Felixa
 
 
         *  Midhat Ajanović

Postoje profesije kojih se čovjek s lakoćom može odreći, postoje i one druge na koje se čovjek jednostavno navikne kao na pušenje, pa ih je stoga teško ostaviti i zamijeniti drugima. Ima međutim i profesija koje čovjeku uđu u krv i postanu dio njegovog bića, u mjeri da ih se osjeća kao vitalni dio tijela te se svako rastajanje s njima doživljava kao amputacija. Moj cjelokupni život u Švedskoj se manje-više sastojao od grčevitih, tvrdoglavih, upornih i katkad očajničkih nastojanja da izbjegnem takvu amputaciju. Sve moje aktivnosti tokom ovih silnih godina mogu se svesti na jednu: pokušaji da ostanem unutar svoje profesije (ili profesija) u kojoj sam, uobražavam, suviše dobar i s kojom sam suviše dugo vezan da bih je mogao ostaviti, a da pri tom ne postanem mentalni invalid.

Jednom, na samom početku švedskog poluvremena moga trajanja, ukazala mi se maglovita šansa da, zahvaljujući prijatelju iz Sarajeva, uspješnom strip-producentu, radim kao scenarist na stripu o nekada slavnom Mačku Felixu. Neki austrijski izdavač bio je otkupio prava na korištenje tog lika i počeo izdavati sedmični zabavnik pod nazivom “Felix”. U prvi mah mi nije palo napamet da se Felix nikad ne bi ni micao iz Amerike, a pogotovo ne bi dospio do mog stola, da se na njemu još nešto moglo zaraditi, već sam entuzijazmom davljenika koji se hvata za slamku navalio na posao. Od hrpe scenarija i gegova koje sam poslao doživio sam da vidim samo jedan realiziran; geg na jednoj stranici gdje se vidi Felix kako je upecao zlatnu ribicu koja ga moli da je pusti u zamjenu za ispunjene tri želje. U posljednjoj sličici stripa vidi se Felix sa tri ribe na svom pecarskom štapu. Nedugo potom iz mog faksa iscurila je poruka na kojoj je pisalo da je Austrijanac bankrotirao jer niko nije htio kupovati njegov zabavnik. Baš kao da mi je Felix umro na rukama i kao da sam mu baš ja bio baksuz, osjećao sam se osobno odgovoran zbog tog neuspjeha.

Sudbina mi je na čudan način poslala utjehu samo par dana kasnije. Sa svojom tada devetogodišnjom kćerkom, otišao sam u kino gledati švedsku premijeru dugometražnog crtanog filma „Palčica“ u Spielbergovoj produkciji i režiji bivšeg Disneyevog vodećeg animatora Dona Blutha. Ulaznice su bile numerirane jer je organizator pripremio tombolu u kojoj je glavna nagrada bila originalni crtež iz tog filma. Ja sam onaj koji u punom sepetu “onoga” uhvati za “ono nešto drugo”; sreća me nikad nije htjela, ništa džabe nisam dobio i nikad me nigdje nije izvuklo  – osim taj jedan put. Na ekranu je zasvjetlucao moj broj i ja sam se našao na sceni pred punom kino-salom, a da nisam znao beknuti švedski. Promrsio sam neku zahvalnost na engleskom i brže-bolje zdimio natrag. Provalio sam se, ali vrijedilo je: eno Bluthovog originala visi na mom zidu.

                   

U početku, dok se animacija još uvijek smatrala čarolijom, sami animatori su bili glavne zvijezde svojih filmova. Mnogi od njih stajali su pokraj ekrana i svoje oživljene crteže ili lutke predstavljali kao neku vrstu magije. Slavni pionir animacije Winsor McCay se na sceni pojavljivao u odjeći dresera dok je na platnu prema njegovim komandama skakutala nacrtana dinosaurica Gertie. Poslije su došli likovi iz popularnih stripova (Mutt i Jeff, Popeye i drugi) preneseni na platno uz pomoć primitivnih animacijskih metoda. Prvi pravi crtani lik rođen na ekranu bio je upravo Felix the Cat, a Felixova preteča i uzor bio je niko drugi do Charlie Chaplin. Taj najuspješniji crtani film tokom cijelog perioda nijemog filma, stvoren ispod olovke crtača Otto Messmera godine 1919., u studiju čiji je vlasnik bio Pat Sullivan, zamišljen je ne kao puka crtana imitacija Chaplinovog svijeta, već kao njegov produžetak i nastavak u prostoru fantastičnog i nadrealnog. Messmer je shvatio da njegov crtani Charlie treba raditi ono što stvarni Chaplin ne može. Stoga se on, umjesto puke crtane pantomimu i jezika stripa, oslanjao na fantaziju stvorivši žanr “magičnog nadrealizma”.

Drukčije rečeno, on je shvatio jednostavnu činjenicu da je u animiranom filmu ama baš sve moguće. “Felix” se rukuje sa vlastitom sjenom, putuje kroz telegrafske žice do Egipta, od upitnika koji mu se pojavi iznad glave napravi udicu, dvije kule na dvorcu u pozadini postanu korneti sladoleda, a kada noć padne, onda se crni tuš doslovce izlije na ekran. Messmer je koristio, dotada u crtanom filmu izuzetno rijetko viđeni, krupni plan, zumiranje, igre s perspektivom, gravitacijom i logikom, uz to Felix je direktno komunicirao s publikom i upotrebljavao različite dijelove vlastitog tijela da bi se izvukao iz neugodnih situacija, pokazujući “svijest” o tome da je zapravo pokrenuta mrlja tuša.

Felix je osim svega bio očigledno crnac, čime je autor serije iskazao nedvosmisleno protivljenje široko raširenom rasizmu u tadašnjem američkom filmu. No, baš kao i model prema kojem je kreiran, ni Felix nije preživio dolazak zvučnog filma te će magični mačak već tridesetih godina nestati ispod svjetala velikih pozornica i nastaviti život po sve opskurnijim budžacima ovog svijeta, povlačeći se, između ostalog, eto, i po mom stolu.

            

Priča o tvorcima Mačka Felixa, Pat Sullivanu i Otto Messmeru, istodobno je i priča o dominantnom društvenom modelu našeg doba, kapitalizmu, njegovim dobrim stranama, efikasnoj i masovnoj proizvodnji, i lošim, sveopćoj nepravdi i nehumanosti te okrutnoj eksploataciji radnika od strane kapitalista. Sulliven se rodio 1887. u Sidneyu, u Australiji, ali je već kao mladić otputovao u Ameriku u namjeri da se obogati. U Americi se okušava u mnogo poslova; crta prosječne karikature i ilustracije, nastupa po barovima kao pjevač sve dok ga gosti iritirani njegovim kreštavim glasom ne istjeraju, radi kao mornar, ali ne zarađuje ni blizu onoliko koliko bi želio, a i posao je težak; potom dobiva teške batine pokušavajući uspjeti kao bokser. Na kraju se zapošljava kao kino-operator, što je njegov prvi dodir sa filmskom industrijom. No, i dalje crta i pokušava novinama prodati neku svoju stvar. Konačno ga William Marriner, crtač uspješnog stripa “Sammy Johnson”, uzima za svog asistenta.

Od tada Sullivana počinje pratiti luda sreća. Marriner ubrzo umire i, kako nije sredio svoju ostavštinu, prava za strip ostaju njegovu asistentu. Godine 1915. Sulliven osniva vlastiti studio u kojem proizvodi crtani film Sammy Johnson, po stripu kojeg je dobio u naslijeđe. Posao se dobro razvija, što Sullivanu daje mogućnost da zaposli nadarenog Otto Messmera, čijim se crtežima objavljivanim u magazinu “Life” godinama divio. Pojačan ovim darovitim suradnikom Sulliven dolazi na ideju koja mu se učinila genijalnom – uraditi crtani film sa Charlie Chaplinom kao likom! Kako mu je pošlo za rukom nagovoriti planetarno slavnog komičara ostala je velika zagonetka, tek Chaplin potpisuje ugovor kojim daje prava na korištenje svog lika Sullivenovom studiju. Messmer tokom rada na seriji studira sličicu po sličicu Chaplinove nijeme burleske, njegov način stvaranje gegova, organizaciju vremena, ritam i montažu. Serija je ipak propala, dijelom stoga jer je Chaplinov humor, duh i stil bilo nemoguće prenijeti iz jednog medija u drugi, a dijelom jer je Messmer regrutiran i odlazi u rat. Sullivan je, jasno, kao vlasnik studija pošteđen regrutacije po zakonu koji štiti kapitaliste.

Po povratku, Messmer 1919. dolazi na ideju da iskustva u radu na seriji o Chaplinu iskoristi na kreiranju novog lika, magičnog mačka kojem daje ime kombinirajući latinske riječi za mačku felis (mačka) i felix (sreća).

Samo dvije-tri godine nakon prvih epizoda, Felix postaje apsolutno najpoznatiji crtani lik u svijetu. Felix je model za lutku čija prodaja čini Sullivana milionerom, snima se popularni muzički song (Felix Kept Walking), a kritičari i pisci, uključujući i slavnog Aldousa Huxleya, pišu oduševljene eseje o tome kako je Felix najbolje što je film u dotadašnjoj povijesti uopće dao. Sve to pripisano je naravno Sullivanu kome ni na kraj pameti nije bilo potpisivati imena svojih suradnika na špice filmova. U najmanju ruku jednako vrijedni kreator Mačka Felixa Messmer u potpunoj anonimnosti i za sitnu lovu šuti i guli svojih šesnaest sati za crtačkim stolom, sretan što u vrijeme depresije ima šta jesti i gdje stanovati. Za istu malu nadnicu Messmer počinje crtati i strip „Felix“ koji Sullivan nije niti čitao, ali je uredno uzeo 100.000 dolara koje je strip zaradio već tokom prve godine.

Krajem 1920-tih pojavio se zvučni film i Felixovi distributeri sugeriraju Sullivanu da ozvuči svoju seriju. Ovaj to glatko odbija jer  nema vremena baktati se s time. Njemu se ostvario američki san, postao je nevjerovatno bogat. Pare troši na sladak život, putovanja, kocku i naročito piće. Više se skoro i ne pojavljuje u svom studiju tako, da su na jednom reklamnom fotosu morali zalijepiti njegovu staru sliku preko one na kojoj su snimljeni irgeti dok grbače kako bi njega učinili bogatim.

Negdje tih dana će tada dvadesetpetogodišnji mladić po imenu Walt Disney Felixu zaokružiti uši, nacrtati mu dugi tanki rep, promijeniti mu ime u Mickey Mouse i dodati mu zvuk, te će za manje od deset godina kasnije postati najslavniji čovjek dvadesetog stoljeća.

Godine 1932. Sullivanova lijepa supruga je mrtva-pijana odlučila provjeriti da li zna letjeti. Nije znala. Nakon pada sa sedmog sprata slomila je vrat. Sullivan teško podnosi supruginu smrt te se nastavlja još intenzivnije oduzimati i godinu dana kasnije umire, od čega drugog već od ciroze jetre. Iza njega ostaje administrativni haos i neriješena autorska prava na upotrebu lika Felix te Messmer ne uspijeva nastaviti proizvodnju. Kasnije su neki drugi crtači i producenti u Americi i Evropi pokušavali oživjeti magičnog mačka, ali to više nikada nije bilo to.

http://depo.ba/_blog/?p=1034

*Publicista i predavač na filmskim studijima. Rođen je u Sarajevu 1959. godine. Od 1994. godine živi u Geteborgu u Švedskoj. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu 1983. godine. U Zagrebu je 1984. godine završio kurs klasične filmske animacije, a njegova postdiplomska teza iz oblasti filmskih studija, napisana je u Geteborgu 1999. godine. 


N.B.  Prikačeni video obavezno odgledati do kraja!  Aja je genije iz Kenije

(POGLED NA SVIJET KROZ USTA - PRVO BEBE PA ONDA ODRASLOG ČOVJEKA...)

 

02.06.2010.

Baljvine, selo u kojem nikad nije trijumfovala mržnja

Mesto operisano od rata
  Piše: * Marija Arnautović (Baljvine)
 
 Stanovnici Baljvina se ponose time što su drugačiji od ostalih. Oni se hvale time što je njihovo selo jedino mesto u Bosni u kojem nikad nije bilo sukoba između Srba i Bošnjaka – niti tokom Drugog svetskog rata, niti devedesetih godina prošlog veka. Nije poznato da je bilo ikakvih pravnih sporova između dveju seoskih zajednica, i smatra se da je ovdašnja džamija jedina u Republici Srpskoj, RS, koja nije srušena ili oštećena tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine

Stanovnici Baljvina, seoceta u severozapadnoj Bosni, rado pričaju priču o tome kako su na samom početku rata, 1992. godine, šokirali jednog generala bosanskih Srba. U to vreme, nesrpsko stanovništvo je uglavnom već bilo proterano sa teritorija koje su kontrolisali Srbi, pri čemu je više hiljada ljudi ubijeno, dok su animozitet i nepoverenje između Srba i Bošnjaka postajali sve dublji. Ali ne i u Baljvinama.

Jednom prilikom, kada je Momir Talić – general Vojske Republike Srpske, VRS – u kasne sate sazvao sastanak sa Bošnjacima iz Baljvina, na kojem im je rekao da ne mogu ostati u selu, njihov predstavnik Šaban Habibović mu je odgovorio: „Uveravam Vas da mi možemo nastaviti da živimo sa našim srpskim susedima.“Kad je tako, da li biste se usudili da sada prođete srpskim delom sela?“, uzvratio mu je Talić pitanjem. „Proći ću celim selom ako treba – ja se nikog ne plašim“, saopštio je Habibović, i potom se okrenuo i otišao pravo u srpski deo sela. A kada je zastao ispred jedne srpske kuće i po imenu pozvao njenog vlasnika, komšija nije počeo da puca, niti da ga vređa – što je očekivao Talić. Umesto toga, on je pogledao kroz prozor i rekao: „Šabane, šta se dešava? Treba li ti pomoć? Čekaj me, dolazim, samo da se obučem!“ Nakon što je bio očevidac tog prijateljskog razgovora, Talić je – verovatno gnevan na stanovnike Baljvina koji nisu želeli da ratuju jedni protiv drugih – uzviknuo: „Niti ste vi Muslimani pravi Muslimani, niti ste vi Srbi pravi Srbi – vi ste neki vrlo čudan narod!“

Ali, stanovnici Baljvina se ponose time što su drugačiji od ostalih. Oni se hvale time što je njihovo selo jedino mesto u Bosni u kojem nikad nije bilo sukoba između Srba i Bošnjaka – niti tokom Drugog svetskog rata, niti devedesetih godina prošlog veka. Nije poznato da je bilo ikakvih pravnih sporova između dveju seoskih zajednica, i smatra se da je ovdašnja džamija jedina u Republici Srpskoj, RS, koja nije srušena ili oštećena tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine.Kada su ljudi pametni i misle dobro, onda nema mržnje. Ali kada mrze jedni druge, tu nema života“, kaže seljanin srpske nacionalnosti, Miroslav Tešanović (85). „Cela Bosna i Hercegovina nema ono što mi imamo u našim Baljvinama.“ Čini se da je to istina, iako je od rata prošlo 15 godina. Bosna je, zbog narastajućeg nacionalizma, zastala na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji. Političari iz RS-a prete i otcepljenjem,  tvrdeći da ne vide budućnost u jedinstvenoj državi.

U ovoj izbornoj godini, „tolerancija“ i „suživot“ nisu reči koje lokalni političari često upotrebljavaju. Umesto da ohrabruju pomirenje triju nacija duboko pogođenih ratom, oni pothranjuju njihov strah od onih „drugih“. Umesto da podstiču jačanje veza između Bošnjaka, Hrvata i Srba, njihovi lideri samo izazivaju nove razdore. Zemlja koja se nekada ponosila bratstvom i jedinstvom, sada je samo formalno jedinstvena. U stvarnosti, ona je duboko podeljena po etničkim šavovima, sa veoma slabim izgledima za bolju budućnost.

Baljvine su dugo bile izuzetak, iako meštani ni sami ne umeju da objasne  kako su uspeli da izbegnu etničke nemire. Neki ukazuju na trajan i uporan zajednički otpor ekstremizmu. Tešanović se priseća kako su tokom Drugog svetskog rata stanovnici Baljvina štitili jedni druge od ultra-nacionalista – kako od ustaša, tako i od četnika.Toga se veoma dobro sećam“, kaže Miroslav. „Imao sam samo 15 godina. Muslimani nisu dali ustašama da od nas Srba uzmu više stoke i žitarica nego od njih. Kada su kasnije u selo došli četnici, želeli su da opljačkaju i pobiju Muslimane, ali im Srbi nisu to dozvolili.“

Nakon što je 1992. godine izbio rat, Miroslav se – kako kaže – svojim susedima obratio sledećim rečima: „Vi vežite svoje pse, a mi ćemo vezati svoje.“ Stanovnici Baljvina osnovali su i zajedničku patrolu koju su činili i Srbi i Bošnjaci, iako se radi o teritoriji koja je sve vreme bila pod kontrolom VRS-a. To je bio jedini način, kaže Šefko Čaušević (70) – neslužbeni lider Bošnjaka iz Baljvina – da se ekstremisti spreče da „podstaknu mržnju među ljudima i nateraju ih da se bore jedni protiv drugih“. Šefko priča i kako su, čak i na vrhuncu rata, mlađi Srbi iz sela, koji su bili regrutovani u VRS, pazili da ne uvrede svoje komšije Bošnjake.Kada su dolazili kući sa ratišta i prolazili kroz naš deo sela, uvek su pod jaknama krili naoružanje – jer nisu želeli da ih vidimo kako nose oružje kroz selo. To nam je mnogo značilo“, rekao je on.

Pred sam kraj rata, 1995. godine – kada su selo napale jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – i Srbi i Bošnjaci su iz sela pobegli u obližnje srpsko selo Bočac. Tamo su se Bošnjaci, priča Šefko, četiri dana skrivali pod jednim mostom, oslanjajući se na svoje srpske komšije iz Baljvina, koji su im donosili hranu, vodu i ćebad. „Srpskim vojnicima nije bilo dozvoljeno da nas diraju. Bili smo zaštićeni“, rekao je Šefko. Bošnjaci su iz sela Bočac kasnije otišli u grad Tešanj, a potom se većina njih preselila u Bugojno. „U Baljvine sam se vratio 1998.“, kaže Šefko. „Naše komšije, Srbi, vratili su se nešto ranije.“ Šefko i Miroslav su ostali dobri prijatelji. Prilikom susreta u Miroslavljevoj kući, srdačno su se zagrlili –  dugo se nisu videli, uprkos činjenici da su njihove kuće jedna od druge udaljene svega jedan kilometar.Što te nema da nas posetiš?“, upitao je Šefko svog prijatelja i zagrlio ga. Blago sležući ramenima, Miroslav kaže kako bi još nekako i mogao otići  do nižeg dela sela, gde Šefko živi, ali  bi mu bilo teško da se uzbrdo vrati natrag.

  

             Donje Baljvine                         Gornje Baljvine                                     

Bošnjaci žive u donjem delu sela, a Srbi u gornjem. Zemljišni posedi i jednih i drugih nalaze se negde u sredini, ali nikada nije bilo sudskih sporova po tom pitanju – što je u Bosni inače čest slučaj – čime se stanovnici sela takođe ponose. No, uprkos tome što žive kao bliski prijatelji, stanovnici Baljvina se, po Šefkovim rečima, nikada međusobno ne venčavaju.To ne bi funkcionisalo. Oni su nam kao rođaci“, kaže on. „Ranije se dešavalo da se mlađi ljudi različitih nacionalnosti zaljube, ali da im roditelji to ne dopuštaju. Naši momci su se ženili srpskim devojkama, ali nikada onima iz našeg sela.“ Miroslav i njegova supruga Zorka sede sa svojim gostima u vrtu, uživajući u prvom prolećnom suncu i pozdravljajući susede i prijatelje koji prolaze pored njih. Međutim, nema tu previše mladih ljudi. „Oni ne žele da žive u selu“, kaže Zorka,  nudeći goste orasima i sokom.

U stvari, od ukupno 1.600 stanovnika, koliko ih je bilo pre rata, u Baljvinama sada živi manje od trećine. Neki od njih su posle 1995. ostali da žive u mestima u kojima su pronašli utočište, dok su se nakon rata vratili uglavnom oni najstariji. Uprkos ovdašnjem mirnom suživotu, postoje problemi sa nezaposlenošću i infrastrukturom. Seljani kažu kako se mladi radije zapošljavaju u gradu, ili posao traže u inostranstvu – umesto da se bave poljoprivredom, koja je glavni izvor prihoda za seljane. Osim toga, u selu postoji škola samo za prva četiri razreda, pa deca starija od deset godina, da bi nastavila obrazovanje, moraju otići u Mrkonjić Grad, Jajce ili Banja Luku.

Infrastruktura je u veoma lošem stanju. Budući da nemaju tekuću vodu, stanovnici sela zavise od privatnih bunara. Po rečima samih seljana, lokalne vlasti ne čine ništa kako bi taj problem rešile, baš kao što ignorišu i okolnost da je lokalni put u veoma lošem stanju. Stanovnici se žale na to da niko nije zainteresovan da pomogne jednu od retkih oaza bosanskog suživota.Niko ne želi da promoviše ovo selo“, tvrdi Šefko. „Vlasti iz Republike Srpske ne žele da Srbi i Bošnjaci sarađuju. Ne žele da pokažu drugima kako je suživot moguć. U ovoj zemlji, Srbina ne smatraju dobrim Srbinom ukoliko ne mrzi Bošnjake, i obrnuto.“

Ali, ovo selo i dalje  privlači svoje bivše stanovnike. U dvorištu seoske osnovne škole – u kojoj zajedno uče i druže se bošnjačka i srpska deca – Marko Vučenović igra fudbal sa svojim najmlađim sinom Danijelom i meštanima. Iako sa porodicom živi u Banja Luci, Marko svaki vikend provodi u Baljvinama. Mada u selu poseduje veliko imanje i prodavnicu, on ne može sebi da priušti da ovde i živi – pogotovo zbog toga što srednja škola ne postoji, a on ima četvoro dece. Poput ostalih seljana, iako u prvi mah ne želi da priča o ratu, i on se ponosi istorijom seoske tolerancije.Sećam se bola i patnje, ali Šefko to  bolje zna, jer su Bosanci bili u najtežoj situaciji“, priseća se Marko. „Za razliku od njih, mi smo se slobodno mogli uokolo kretati. Oni su sve vreme morali da imaju lične karte sa sobom, jer je VRS sve kontrolisala. Bio je rat, i svaka budala je nosila oružje. I nikada niste znali ko će povući obarač, a ko neće.“

Danas, kaže on, svoju decu uči onome što je naučio od svojih roditelja – da je poštovanje prema susedu jedini pravi način života. Na pitanje o tome da li planira da se jednog dana vrati i naseli na svom imanju, on samo sleže ramenima. No, dvanaestogodišnji Danijel smesta odgovara. „Ja ću se sigurno vratiti kad porastem!“ Šefko kaže da su tokom rata Marko i njegova supruga hranu iz svoje porodične radnje davali svim seljanima, bez obzira na nacionalnost. „Moja porodica bi tokom rata gladovala da nam on nije pomogao“, kaže Šefko, i dodaje kako Markovu decu voli kao da su mu rođeni unuci.

Ljudi iz Baljvina vole da kažu kako dobar čovek ostaje dobar čak i u najtežim vremenima, te kako su oni uvek imali više dobrih i mudrih ljudi u selu, nego loših. „Možda smo naprosto malo pametniji od ostalih Bosanaca“, šali se Marko. Seljani kažu da je njihova džamija podignuta nakon Drugog Svetskog rata, kao i da su svi stanovnici Baljvina, bez obzira na nacionalnost, pomogli pri njenoj izgradnji. U suprotnom pravcu, na brdu, nalazi se Pravoslavna crkva, koju su početkom devedesetih godina takođe sagradili seljani obeju nacionalnosti. Bošnjaci su smatrali da bi, pošto oni već imaju džamiju, i njihovi susedi trebalo da imaju crkvu, pa su čak i donirali novac kako bi pomogli da se ona sagradi. No, u međuvremenu je izbio rat, pa je crkva završena tek pre deset godina.

Niko ko zaista veruje u Boga neće učiniti ništa loše“, insistira Marko. Šefko kaže kako ne može da razume zbog čega mirni suživot nije moguć i u ostalim delovima, danas duboko etnički podeljene, Bosne.Ja naprosto ne razumem kako neko ko je odrastao u ovoj zemlji može da je mrzi“, razmišlja Šefko. „Kako mogu mrzeti sopstveno selo? Ovde sam rođen. Kako mogu mrzeti ljude sa kojima sam odrastao, samo zbog toga što pripadaju nekoj drugoj etničkoj grupi? Svaka sveta knjiga kaže da je prva osoba kojoj treba pružiti pomoć i poštovanje – vaš sused. A to je ono što smo mi u Baljvinama uvek radili.“ Trenutna politička situacija u Bosni brine Šefka, koji takvo stanje objašnjava nedostatkom dobrih političara.

Ne treba kriviti ljude za situaciju u kojoj se nalazimo. Oni nisu loši – pravi zlikovci su političari. Oni su ti koji tvrde da ljudi različitih nacionalnosti ne mogu živeti zajedno, što nije istina“, veli Šefko. A potom sa osmehom dodaje: „Ljudi mogu da žive zajedno, i Baljvine su odličan primer za to.“

*Marija Arnautović je obučena novinarka IWPR-a

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/37922-Mesto-operisano-rata.html

N.B.  Baljvine su naseljeno mjesto i mjesna zajednica na području opštine Mrkonjić Grad u Bosni i Hercegovini. Nalazi se ispod planine Čemernica i iznad kanjona rijeke Vrbas, na nadmorskoj visini od 543 metra. Selo je udaljeno oko 15 kilometara od grada, u pravcu sjevero-istok. Čine ga dva dijela: Gornje Baljvine (naseljene pretežno srpskim stanovništvom) i Donje Baljvine (u kome većinu čine Muslimani).

01.06.2010.

BOSNA JE KALDRMA KOJOJ LJUDSKI KORACI NE VJERUJU

Kad te Bosna porazi

 
 
Zavoleo sam je musavu, dronjavu, prljavu. Kad putujem pored njenih reka i nakrivljenih brda, sanjivo glavu povijem na prozorsko staklo automobila, jer ona me ljulja u svojoj utrobi, kao što me i sreže sečivom svoje glasne tišine. Njena tišina rominja u danima mira i kiša pada, oblak preti, sunce sija kroz maglu nagoveštaja, slutnji, predskazanja. Otkud tišina, pita se sluh sa registrovanim strahovima.
Najviše je volim obilaziti sa ocem, jer se naše bučne rasprave disonantnih tonova, uvek dobro podgrejanog rivalstva, uklapaju u težački izražaj šarenog okružja, uskih puteva, načičkanih kućica, nepostojeće kaldrme, koja kao da svuda i stalno vijuga.
Bosna je kaldrma kojoj ljudski koraci ne veruju.
     

Otac i ja vodimo dugu raspravu o njenim nerešivostima, oduzimajući vremenu bitnost, što čine i njeni narodi, ali kada priđemo, na primer, Travniku, nastupi svečana tišina i moj glas prestaje biti nesnosno visok, a očev dubok sa namerom da razreši moja pitanja, iako on zna da mu ja u odgovore ne verujem. Ja bih napadao sve postojeće, a on bi me podučavao koliko je besmisleno moje uobraženo udarništvo. Ja bih mišljenje krojio po merama njegove suprotnosti, a on bi produbio tvrđavu svojih misli i uživali bismo u tom nadmetanju koje nije ništa drugo do negovanje suprotnosti nakalemljenih na nejaka pleća nosilaca, što su opet upućeni jedan na drugog.
Narodi Bosne se glože u svojoj srodnosti kao otac i sin, samo što još redovno okončaju raspravu pokušajem fizičkog uništenja. Ali onda ih u danima pretvornog mira stiša padina zelenila i harmonično pomeranje kroz utrobu Bosne, ako je obilaziš.
Tako mene i mog oca u nadmetanju mišljenja zaustavi Travnik, padine i usponi pre i posle. Zaćutimo, iako si imamo štošta reći. Ćute i sada ovdašnji narodi i sa nepoverenjem se pipaju i obilaze. Kada dođeš, recimo, u Travnik, mirišeš sveži vazduh sa mirisom pročitane hronike i grad ti žuti u blago prljavu žutu boju istorijske razglednice sa otomanskom tradicijom na sebi, sa materijalizovanim prividima, ostacima sazidanog, neobičnim rasporedom grada, minaretima, medresama...
Putovanje po ovoj našoj zemlji za mene je smena prepirki i pokrova tišine, iz bosanskih dubina pristigle, zbog uklesanog vezirskog grada i sličnih prirodnih ili stvorenih ornamenata. Posle tih putovanja priznajem si da je u meni dugo jedna neizdefinisana misao neobeležena rečima.
Naime, u Bosni postoji nešto u lišću, jezeru, reci, vazduhu, džamiji, crkvi, ogradi, planini, kući, hrani, ljudima, što na duboko udisanje tera. Nešto zbog čega zastane moja i očeva rasprava. Nešto zbog čega zaćute njeni bremeniti žitelji. To nešto meni se čini kao vragolasto živi i sveprisutni znak opasnosti, primamljivosti i lepote u svakom kutku prirode, nastale snažnom jačinom ovdašnjih jauka, povika, sukoba i od svega onda ostane samo nemušta konstanta nerazumevanja.
                
         
To nešto su i veličanstveni istorijski prelivi zemlje bogumila, muslimana, pravoslavaca, katolika... I u sred tog nečeg, turobni životi i sukobi tih života. Bosna je od njih teška, a raznolika, široka, ispresecana, zavučena, uvučena, u visinama izgubljena, i uvek me porazi na drumovima svojim trošnim. Bio car, beg ili raja.
Bosna je nepresušno vrelo umetnosti, svađa, mržnje, ljubavi, ružnog, lepog, duhovnog, skarednog.
Bosnom su se opijali stvaraoci, a neki među njima delo stvoriše isključivo zahvaljujući njenom postojanju.
Ona je bogatstvo svojih vakufa i zadužbina.
Od Bosne je bežao svet umnih, radnih, nadahnutih, osetljivih, jer ako je previše udahneš, zapuhne te zagušljivi zadah ispušten iz usta posvađanih.
Bosnu su mnogi pokušali objasniti, ali su svi ostali nedorečeni. O njoj je mučno misliti, ali zavodljivo te mami ambijentom povesnih začkoljica i surovog eha koji u njoj odjekuje. 
Od Bosne se može ružno ostariti. Od Bosne si blistavo mlad kad si mlad, jer ne haješ za nebitno dok ćeifiš.
U njoj neminovno moraš zapaliti cigaru u Travniku, Mostaru, Jajcu, Višegradu, Sarajevu...
Bosna ima reči kao što je ćeif i pasavandžija. Njenu noć je preteško čuvati, gledati i u njoj se opijati.Bosna smo ti, ja i pita na pločniku uz Vrbas presvučen svetlucavim iskrama našeg poveravanja, predatog na čuvanje hladnoj i bistroj reci.
I pored svega, Bosna me pogazi grubom čizmom. Uštine me bezobraznim ponavljanjem iste mržnje kojom se bezočno mrzimo.
Na kraju, ona te uvek porazi. Porazila je mnoge silnike, osvajače, namesnike, derviše, revolucionare, monarhe, ratnike, pisce, ajane...Obožavam je udahnuti, osetiti, probati, ali znam da će me poraziti.
                

Osećam se često kao Davil, iako nisam dete Francuske, već Njeno dete, sklupčano u nesigurnom zagrljaju, preplašeno silinom opore noći.
I dok me ne porazi ili strese sa sebe, ja se pitam što ne bežim, ali ona te porazi i kad misliš da si muzevir koji je utekao.
Verujem da su i oni koji su u samoizgnanstvu u mislima oprhvani kutkom prirode koji govori o njoj i iz nje. Verujem kako osećaju da su poraženi.
Nije li njen veliki režiser, slikar njene fizionomije, unatoč svim gadostima prostih koji bi da ga proglase hainom, vrisnuo rečima: Njen glavni grad je magičan!
Ta magija zaista pobeđuje nas što smo bez moći, a uporno je promatramo i učimo revnosno mene njene ćudljivosti, poput predanog hafiza. Spisi iz kojih ja učim nemaju sure, već svu neurednost i nepreglednost vraški zajebane zemlje u kojoj su gospodari stradali zajedno sa robovima i nadničarima, ostavljajući u amanet najčudnije legende i verovanja pune neverovatnih obrta, podviga, padova i građevina, što su najbolji svedoci bosanskog specifikuma. 
Šetam po kaldrmi kojoj ne verujem i pitam se kad će me konačno poraziti.
TRLA BABA LAN