TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


03.06.2010.

FELIX JE OSIM SVEGA BIO OČIGLEDNO CRNAC

Smrt magičnog mačka Felixa
 
 
         *  Midhat Ajanović

Postoje profesije kojih se čovjek s lakoćom može odreći, postoje i one druge na koje se čovjek jednostavno navikne kao na pušenje, pa ih je stoga teško ostaviti i zamijeniti drugima. Ima međutim i profesija koje čovjeku uđu u krv i postanu dio njegovog bića, u mjeri da ih se osjeća kao vitalni dio tijela te se svako rastajanje s njima doživljava kao amputacija. Moj cjelokupni život u Švedskoj se manje-više sastojao od grčevitih, tvrdoglavih, upornih i katkad očajničkih nastojanja da izbjegnem takvu amputaciju. Sve moje aktivnosti tokom ovih silnih godina mogu se svesti na jednu: pokušaji da ostanem unutar svoje profesije (ili profesija) u kojoj sam, uobražavam, suviše dobar i s kojom sam suviše dugo vezan da bih je mogao ostaviti, a da pri tom ne postanem mentalni invalid.

Jednom, na samom početku švedskog poluvremena moga trajanja, ukazala mi se maglovita šansa da, zahvaljujući prijatelju iz Sarajeva, uspješnom strip-producentu, radim kao scenarist na stripu o nekada slavnom Mačku Felixu. Neki austrijski izdavač bio je otkupio prava na korištenje tog lika i počeo izdavati sedmični zabavnik pod nazivom “Felix”. U prvi mah mi nije palo napamet da se Felix nikad ne bi ni micao iz Amerike, a pogotovo ne bi dospio do mog stola, da se na njemu još nešto moglo zaraditi, već sam entuzijazmom davljenika koji se hvata za slamku navalio na posao. Od hrpe scenarija i gegova koje sam poslao doživio sam da vidim samo jedan realiziran; geg na jednoj stranici gdje se vidi Felix kako je upecao zlatnu ribicu koja ga moli da je pusti u zamjenu za ispunjene tri želje. U posljednjoj sličici stripa vidi se Felix sa tri ribe na svom pecarskom štapu. Nedugo potom iz mog faksa iscurila je poruka na kojoj je pisalo da je Austrijanac bankrotirao jer niko nije htio kupovati njegov zabavnik. Baš kao da mi je Felix umro na rukama i kao da sam mu baš ja bio baksuz, osjećao sam se osobno odgovoran zbog tog neuspjeha.

Sudbina mi je na čudan način poslala utjehu samo par dana kasnije. Sa svojom tada devetogodišnjom kćerkom, otišao sam u kino gledati švedsku premijeru dugometražnog crtanog filma „Palčica“ u Spielbergovoj produkciji i režiji bivšeg Disneyevog vodećeg animatora Dona Blutha. Ulaznice su bile numerirane jer je organizator pripremio tombolu u kojoj je glavna nagrada bila originalni crtež iz tog filma. Ja sam onaj koji u punom sepetu “onoga” uhvati za “ono nešto drugo”; sreća me nikad nije htjela, ništa džabe nisam dobio i nikad me nigdje nije izvuklo  – osim taj jedan put. Na ekranu je zasvjetlucao moj broj i ja sam se našao na sceni pred punom kino-salom, a da nisam znao beknuti švedski. Promrsio sam neku zahvalnost na engleskom i brže-bolje zdimio natrag. Provalio sam se, ali vrijedilo je: eno Bluthovog originala visi na mom zidu.

                   

U početku, dok se animacija još uvijek smatrala čarolijom, sami animatori su bili glavne zvijezde svojih filmova. Mnogi od njih stajali su pokraj ekrana i svoje oživljene crteže ili lutke predstavljali kao neku vrstu magije. Slavni pionir animacije Winsor McCay se na sceni pojavljivao u odjeći dresera dok je na platnu prema njegovim komandama skakutala nacrtana dinosaurica Gertie. Poslije su došli likovi iz popularnih stripova (Mutt i Jeff, Popeye i drugi) preneseni na platno uz pomoć primitivnih animacijskih metoda. Prvi pravi crtani lik rođen na ekranu bio je upravo Felix the Cat, a Felixova preteča i uzor bio je niko drugi do Charlie Chaplin. Taj najuspješniji crtani film tokom cijelog perioda nijemog filma, stvoren ispod olovke crtača Otto Messmera godine 1919., u studiju čiji je vlasnik bio Pat Sullivan, zamišljen je ne kao puka crtana imitacija Chaplinovog svijeta, već kao njegov produžetak i nastavak u prostoru fantastičnog i nadrealnog. Messmer je shvatio da njegov crtani Charlie treba raditi ono što stvarni Chaplin ne može. Stoga se on, umjesto puke crtane pantomimu i jezika stripa, oslanjao na fantaziju stvorivši žanr “magičnog nadrealizma”.

Drukčije rečeno, on je shvatio jednostavnu činjenicu da je u animiranom filmu ama baš sve moguće. “Felix” se rukuje sa vlastitom sjenom, putuje kroz telegrafske žice do Egipta, od upitnika koji mu se pojavi iznad glave napravi udicu, dvije kule na dvorcu u pozadini postanu korneti sladoleda, a kada noć padne, onda se crni tuš doslovce izlije na ekran. Messmer je koristio, dotada u crtanom filmu izuzetno rijetko viđeni, krupni plan, zumiranje, igre s perspektivom, gravitacijom i logikom, uz to Felix je direktno komunicirao s publikom i upotrebljavao različite dijelove vlastitog tijela da bi se izvukao iz neugodnih situacija, pokazujući “svijest” o tome da je zapravo pokrenuta mrlja tuša.

Felix je osim svega bio očigledno crnac, čime je autor serije iskazao nedvosmisleno protivljenje široko raširenom rasizmu u tadašnjem američkom filmu. No, baš kao i model prema kojem je kreiran, ni Felix nije preživio dolazak zvučnog filma te će magični mačak već tridesetih godina nestati ispod svjetala velikih pozornica i nastaviti život po sve opskurnijim budžacima ovog svijeta, povlačeći se, između ostalog, eto, i po mom stolu.

            

Priča o tvorcima Mačka Felixa, Pat Sullivanu i Otto Messmeru, istodobno je i priča o dominantnom društvenom modelu našeg doba, kapitalizmu, njegovim dobrim stranama, efikasnoj i masovnoj proizvodnji, i lošim, sveopćoj nepravdi i nehumanosti te okrutnoj eksploataciji radnika od strane kapitalista. Sulliven se rodio 1887. u Sidneyu, u Australiji, ali je već kao mladić otputovao u Ameriku u namjeri da se obogati. U Americi se okušava u mnogo poslova; crta prosječne karikature i ilustracije, nastupa po barovima kao pjevač sve dok ga gosti iritirani njegovim kreštavim glasom ne istjeraju, radi kao mornar, ali ne zarađuje ni blizu onoliko koliko bi želio, a i posao je težak; potom dobiva teške batine pokušavajući uspjeti kao bokser. Na kraju se zapošljava kao kino-operator, što je njegov prvi dodir sa filmskom industrijom. No, i dalje crta i pokušava novinama prodati neku svoju stvar. Konačno ga William Marriner, crtač uspješnog stripa “Sammy Johnson”, uzima za svog asistenta.

Od tada Sullivana počinje pratiti luda sreća. Marriner ubrzo umire i, kako nije sredio svoju ostavštinu, prava za strip ostaju njegovu asistentu. Godine 1915. Sulliven osniva vlastiti studio u kojem proizvodi crtani film Sammy Johnson, po stripu kojeg je dobio u naslijeđe. Posao se dobro razvija, što Sullivanu daje mogućnost da zaposli nadarenog Otto Messmera, čijim se crtežima objavljivanim u magazinu “Life” godinama divio. Pojačan ovim darovitim suradnikom Sulliven dolazi na ideju koja mu se učinila genijalnom – uraditi crtani film sa Charlie Chaplinom kao likom! Kako mu je pošlo za rukom nagovoriti planetarno slavnog komičara ostala je velika zagonetka, tek Chaplin potpisuje ugovor kojim daje prava na korištenje svog lika Sullivenovom studiju. Messmer tokom rada na seriji studira sličicu po sličicu Chaplinove nijeme burleske, njegov način stvaranje gegova, organizaciju vremena, ritam i montažu. Serija je ipak propala, dijelom stoga jer je Chaplinov humor, duh i stil bilo nemoguće prenijeti iz jednog medija u drugi, a dijelom jer je Messmer regrutiran i odlazi u rat. Sullivan je, jasno, kao vlasnik studija pošteđen regrutacije po zakonu koji štiti kapitaliste.

Po povratku, Messmer 1919. dolazi na ideju da iskustva u radu na seriji o Chaplinu iskoristi na kreiranju novog lika, magičnog mačka kojem daje ime kombinirajući latinske riječi za mačku felis (mačka) i felix (sreća).

Samo dvije-tri godine nakon prvih epizoda, Felix postaje apsolutno najpoznatiji crtani lik u svijetu. Felix je model za lutku čija prodaja čini Sullivana milionerom, snima se popularni muzički song (Felix Kept Walking), a kritičari i pisci, uključujući i slavnog Aldousa Huxleya, pišu oduševljene eseje o tome kako je Felix najbolje što je film u dotadašnjoj povijesti uopće dao. Sve to pripisano je naravno Sullivanu kome ni na kraj pameti nije bilo potpisivati imena svojih suradnika na špice filmova. U najmanju ruku jednako vrijedni kreator Mačka Felixa Messmer u potpunoj anonimnosti i za sitnu lovu šuti i guli svojih šesnaest sati za crtačkim stolom, sretan što u vrijeme depresije ima šta jesti i gdje stanovati. Za istu malu nadnicu Messmer počinje crtati i strip „Felix“ koji Sullivan nije niti čitao, ali je uredno uzeo 100.000 dolara koje je strip zaradio već tokom prve godine.

Krajem 1920-tih pojavio se zvučni film i Felixovi distributeri sugeriraju Sullivanu da ozvuči svoju seriju. Ovaj to glatko odbija jer  nema vremena baktati se s time. Njemu se ostvario američki san, postao je nevjerovatno bogat. Pare troši na sladak život, putovanja, kocku i naročito piće. Više se skoro i ne pojavljuje u svom studiju tako, da su na jednom reklamnom fotosu morali zalijepiti njegovu staru sliku preko one na kojoj su snimljeni irgeti dok grbače kako bi njega učinili bogatim.

Negdje tih dana će tada dvadesetpetogodišnji mladić po imenu Walt Disney Felixu zaokružiti uši, nacrtati mu dugi tanki rep, promijeniti mu ime u Mickey Mouse i dodati mu zvuk, te će za manje od deset godina kasnije postati najslavniji čovjek dvadesetog stoljeća.

Godine 1932. Sullivanova lijepa supruga je mrtva-pijana odlučila provjeriti da li zna letjeti. Nije znala. Nakon pada sa sedmog sprata slomila je vrat. Sullivan teško podnosi supruginu smrt te se nastavlja još intenzivnije oduzimati i godinu dana kasnije umire, od čega drugog već od ciroze jetre. Iza njega ostaje administrativni haos i neriješena autorska prava na upotrebu lika Felix te Messmer ne uspijeva nastaviti proizvodnju. Kasnije su neki drugi crtači i producenti u Americi i Evropi pokušavali oživjeti magičnog mačka, ali to više nikada nije bilo to.

http://depo.ba/_blog/?p=1034

*Publicista i predavač na filmskim studijima. Rođen je u Sarajevu 1959. godine. Od 1994. godine živi u Geteborgu u Švedskoj. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu 1983. godine. U Zagrebu je 1984. godine završio kurs klasične filmske animacije, a njegova postdiplomska teza iz oblasti filmskih studija, napisana je u Geteborgu 1999. godine. 


N.B.  Prikačeni video obavezno odgledati do kraja!  Aja je genije iz Kenije

(POGLED NA SVIJET KROZ USTA - PRVO BEBE PA ONDA ODRASLOG ČOVJEKA...)

 

TRLA BABA LAN