TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


06.06.2010.

MARČELINA - IN MEDIAS RES- KAO I UVIJEK

Facebook presuda

         Piše: Slobodanka Boba Đuderija

Nakon što sam u medijima saznala o napadu izraelskih komandosa na humanitarni konvoj, tijekom kojega je bezbroj nevinih ljudi pobijeno i ranjeno, dodala sam u svoj pješčani sat povijesti još jedno tužno zrnce spoznaje o zločinu kao sastavnom dijelu folklora baš svakog naroda. Dobro, nije da to nisam znala i prije, nije da me izraelski zločin nešto iznenadio, kao što me više ne iznenađuje zločin niti jedne nacije na svijetu.

Nisam stigla ni probaviti tu vijest, svratim na Facebook imajući potrebu nakratko se rasteretiti, skrenuti misli sa crne teme bar na sat vremena. Kad tamo, raspad sistema.

Poznato je da je Facebook društvena mreža u kojoj se ljudi grupiraju, pregrupiraju, razgrupiraju, po sistemu „svak' sa svakim“ a u biti, najčešće, nitko ni sa kim. Ne omalovažavam vrijednost virtualnih poznanstava, tim više što su mi i samoj neka od tih poznanstava iznjedrila sasvim stvarna i iznenađujuće kvalitetna prijateljstva. No, negdje na dnu duše, ne shvaćam previše ozbiljno „klikanje“ za prijateljevanje, jer, virtuala je virtuala, svi smo tamo krasni i ljubazni i predivni, a naša prava lica su ipak negdje iza tog ekrana i monitora, svekolikoj fejsbukovskoj javnosti nepoznata i daleka.

To je tako, i u tome nema ničeg lošeg, čovjek samo treba znati gdje i kad postaviti granicu, da bi se zaštitio od besmislenih i nepotrebnih virtualnih razočarenja. Tako sam mislila, i bila sam zadovoljna činjenicom da, nakon izvjesnog vremena provedenog u „virtuali“, nema toga što bi me moglo bitnije pogoditi ili neugodno iznenaditi. Tako sam mislila, dok se nije dogodio onaj napad Izraelaca na humanitarni konvoj.

"Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi". Sjetila sam se ovog leptirovog učinka iz teorije kaosa šalabazajući dakle taj dan po Facebooku. Izraelci su izvršili zločin, a najpoznatiju društvenu mrežu na svijetu kao da je pomeo uragan. Došlo je do pravih tektonskih poremećaja, brisanja cijelih grupa ljudi sa friend –lista, pokrenute su žučne diskusije u kojima se nisu birala sredstva, raspala se mnoga virtualna prijateljstva. A sve zato što su ljudi izrazili svoje ogorčenje izraelskim napadom na humanitarni konvoj.

Izražavanje ogorčenja samo po sebi nije trebalo imati takve posljedice na međusobne odnose fejsbukovaca, na kraju krajeva, mi, „grupirani“ u iste grupe, uvijek smo dijelili iste stavove i o užasima iz naših vlastitih dvorišta, jednoglasno nazivali zločin u Srebrenici genocidom, gnušali se nad zločinima počinjenim u Vukovaru, Kninu, na Ovčari... Mislili smo da smo, eto, grupa ljudi koja isto misli o nekim bitnim stvarima u životu.

A onda je netko, komentirajući izraelski zločin, dobacio, onako, k'o u prolazu: “Ne mrzim nikoga, ali ne volim Jevreje“.

Taman sam uspjela zbunjeno protrljati oči ne bi li razbistrila vid i otkrila da sam krivo pročitala, kad do mene dopre druga nevjerojatna izjava po istom pitanju: „Na svijetu bi bilo puno bolje da nema Židova“.

Onda se proširilo. Efektom domina, ljudi za koje sam mislila da ih bar donekle poznajem, da znam „kako dišu“, počeli su na stranicama Facebooka ostavljati, za mene, zaprepašćujuće komentare tipa „Židovi su kreteni“, ili „Ako kažem da ne volim Židove, to ne znači da sam antisemita“, itd, itd...

                   *    

Među nama se otvorio ponor nerazumijevanja, iako smo osuđivali istu stvar, isti zločin. Ono što je dovelo do rasula, činjenica je da smo taj zločin osudili na različite načine. Jedni su osudili izraelski zločin, a drugi, sada već moji bivši virtualni prijatelji, osudili su cijeli izraelski narod. Površno posmatrajući, oni su samo izražavali svoj gnjev zbog počinjenog zločina, ali, bilo je, nažalost, previše zluradosti u njihovim istupima. Kao da je svaki njihov upis govorio: “Aha, jestel' vidjeli sad, vi ljubitelji Židova, vi koji cmizdrite nad Holokaustom...?“ Jedan od njih se doslovno tako i izrazio. „Vi, koji oplakujete Židove pobijene tijekom Holokausta, jestel' vidjeli sad?“

Što smo to sad trebali vidjeti? Da je izraelska država počinila ratni zločin? Pa, to smo vidjeli. Ali, nismo vidjeli ono još nešto što ste htjeli da vidimo, zar ne ? Nismo, slijepi kakvi već jesmo, uspjeli naglo progledati i shvatiti da zločin Holokausta baš i nije bio tako strašan, jer su, eto, pripadnici naroda koji je u Holokaustu ubijan, sada, i ne po prvi put, i sami počinili zločin? Eto, to je ono što neki od nas nisu uvidjeli, eto, to je ono gdje su pukla, ionako klimava, virtualna, ali i manje virtualna prijateljstva.

Izjava „ne mrzim nikog, ali ne volim Jevreje“ nikako mi ne izlazi iz glave. Zna li osoba koja je to izrekla, što je rekla? Zar nije do sada već shvatila da ne ubija mržnja sama po sebi, nego pasivnost onih koji „ne mrze nikog“, ali ne vole Jevreje, Muslimane, Srbe, Hrvate... umetnite naciju-vjeru-rasu-boju u niz po volji. Oni koji uistinu mrze, uvijek su u manjini, ali realiziranje njihovih užasa omogućava šutljiva većina, podijeljena na one koji su samo ravnodušni, pa na one koji se jednostavno boje „talasati“, i na one koji „ne mrze, nego samo ne vole“.

I, kako to misli, „ne voli“ Jevreje? Što bi to točno trebalo značiti? Ne voli ih jer su joj se osobno zamjerili? Sumnjam. Ne voli ih jer su činili, čine, i činit će zločin? Pa, po tom ključu nevoljenja bi morala odustati od voljenja prvo svoje vlastite nacije, pa onda one od preko puta, pa, da ne nabrajam.

Oni koji ne mrze, nego „samo ne vole“ određenu naciju, skupinu ljudi, podsjetili su me na događaj od prije nekoliko godina kada je na ulici jednog većeg europskog grada premlaćen jedan homoseksualac, naočigled nekoliko promatrača koji nisu ni prstom mrdnuli da ga zaštite. Zašto nisu reagirali? Jer mrze homoseksualce? Ma, ne mrze.

„Ne mrzim nikoga, ali ne volim Jevreje“, podsjeća na ono „nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih što dalje od mene“, ili „ne mrzim Srbe, ali ne bih svojoj kćeri dopustio da se uda za nekog Srbina“.

Zašto slučajni prolaznici nisu zaštitili onog čovjeka na ulici? Ne zato što ga mrze, nego zato što, osim što se možda boje, malo kanda ne vole homoseksualce. Možda su, naizgled zgroženi, ipak negdje u sebi pomislili: “Dobro, ja ga ne bih baš tukao, ali bogamu, taj homoseksualizam, to je tako fuj gadljivo...“, možda su, podsvjesno, a neki i svjesno, pomislili da je i zaslužio da ga se malko premlati?

Možda, dakle, s obzirom na počinjeni zločin izraelskih komandosa, taj Holokaust u stvari i nije bio tako strašan? Malko je, kako da kažem, prenapuhan?

U daljnjim prepucavanjima na Facebooku, razvila se diskusija o pojmu nevoljenja nekog naroda tj. nacije, pa se otišlo i u čistu metafiziku skoro. Iskrsnulo je pitanje „a što bi netko morao voljeti bilo koju naciju?“ Jer, „voli se mamu, tatu, svoju domovinu, svoju djecu, svog psa, mačku, ali što to pobogu znači voljeti neku naciju, ako nije tvoja vlastita?“. Pa nismo mi svi John Lennon, na kraju krajeva, i ne mislimo svi da bi ovaj svijet bio sretniji kada ne bi postojale granice i religije. Svaki čovjek ima pravo izabrati koga će i zašto voljeti u životu. Logički gledano, ovo je točno. Ne može se voljeti cijeli svijet. Možemo recimo zavrtjeti globus, zatvorenih očiju položiti prst na neku njegovu točku, otvoriti oči, pa, metodom slučajnog odabira, odlučiti da ćemo voljeti ili ne voljeti zemlju na koju je prst pao. Jer, uzimati izvršene zločine kao argument za „nevoljenje“ cijelog jednog naroda, riskira postaviti nas u poziciju odricanja ljubavi cijelom čovječanstvu, počevši od našeg vlastitog naroda, nacije, domovine.

Osobno, doživjela sam da me se, kao dijete iz „miješanog“ braka, „samo ne voli“, zbog nacionalne pripadnosti mog roditelja. Znam kakav je to osjećaj kada nasuprot tebe stoji netko tko ti se dobrodušno smješka, čak ti i pruža ruku, istovremeno ti izazivajući nelagodnu pomisao da ti pruža ruku iako... Dotični humanista te ne mrzi, ali vidno je zbunjen činjenicom da ti, inače sasvim „simpatična i ok osoba“, pripadaš, jednim dijelom, naciji koju on ne mrzi, ali ne bi se moglo reći ni da je voli.

Od tada, od tih dana, za mene postoji samo jedna religija na svijetu. Religija voljenja. Cijelog svijeta baš, da.

Od ovih drugih ne očekujem da to shvate. Najdalje što se usuđujem ići u svojim očekivanjima je to da, kada zatvorenih očiju zavrte globus i metodom slučajnog odabira prst polože na bilo koju zemlju, pomisle: “Ovo je zemlja u kojoj žive dobri i loši ljudi, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu.“

Imagine.

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/38043-Facebook-presuda.html


*http://www.24sata.info/tehnologija/internet/34538-Facebook-izgubljen-prijevodu-postavkama-privatnosti-pojavio-neki-drugi.html 
 
TRLA BABA LAN