TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


23.06.2010.

KADA ČOVJEK OSTANE SAM ONDA JE NA DNU

Biti sa ljudima

     Ibrahim Mulaomerović,Beč

Hoće me nešto sreća kad god odem u  posjetu nekom dalmatinskom gradu. Eto, prošli puta kad sam bio u Šibeniku, mislio sam da će mi posjeta starom poznanstvu biti samo uvod u pravi razlog dolaska u taj grad koga sam htio pokazati nekome ko nije tu bio nikada. A ispade obrnuto. Kakav doček napraviše Blanka Levi i Boro, taman da razbiju moju sumnju da li su nekadašnji dočeci dobrih prijatelja izumrli i preselili u prošlost.. Kad se Blanka nasmije i raširi ruke u trenu se prestaneš sjećati šta označava riječ “depresija”, sve je potaman i na svom mjestu. A kako domaćica kuha, nema tog poguzije (kao što sam i sam) koji će ostati ravnodušan. Na stolu nas je čekao stari sefardski PASTEL, pita koja ima puno dodirnih tačaka sa našim burekom. Kako su Sefardi živjeli u Španiji (odake su protjerani, kao i iz nekih drugih država) gdje su se susretali sa muslimanima iz sjeverne Afrike koji su trzali na Španiju, najbolji rezultat tog susreta i prožimanja dvije civilizacije, po meni, ispada ova pita. Nisam odolio, uzeo sam repete.
      
PASTEL
A šta se pilo? Eh, ako budete u prilici da vam je na stolu vino (a ja ionako pijem samo crno vino), a još zvano KOŠER, i još blagoslovljeno od Rabina, a pije se uoči jednog od četiri najveća praznika  PESAHA, i to bez vode, možete biti sigurni  da će vam to biti dan kada ste pili jedno od najboljih vina.
Blanka i Boro su nas vodili po Šibeniku i pokazivali nam taj grad i njegove znamenitosti, ali mi je nešto bilo žao Juraja Dalmatinca koji je gradio šibensku katedralu, što nije bio u prilici da proba Blankin Pastel i pije Košer. Rano se rodio, šta mu ja mogu.
 
  ŠIBENIK      
A i nedavno, kad su tri generacije muškog dijela Mulaomerovića išli u Split, opet je poguzija došao na svoje. Domaćin, kao pravi domaćin, odveo nas je u restoran što je u blizini Dioklecijanove palače, za koji rijetko koji turista zna, ali domaći, koji imalo drže do kulinarskih vrijednosti, znaju i te kako.
Prvo se jela riblja juha od nekoliko vrsta morske ribe, to je od onih jela što i najbolesnije vraća u zavidnu formu, rado viđena u cijeloj Dalmaciji. I Istri takođe.
Dok sam uživao u njoj, palo mi je na pamet, koliko je ta riblja juha omiljena, “Riblja čorba” i nije baš. Pogotovo u Istri. Nisu im dozvolili gostovanje u pulskoj Areni, jer ako dođu, mogla bi nekome zapeti kost u grlu.
Svojevremeno, Bora Čorba nije bio loš roker, ali kad je počeo da budalesa izigravajući prevelikog Srbina, “Riblja čorba” se ukiselila, sam njen miris je izazivao osjećaj povraćanja. Đorđu Balaševiću se gade nacionalističke zaprške pa rahat dođe u Hrvatsku na koncert, u Bosnu takođe. Jedini problem oko njegovih koncerata je kako doći do karte, obično se sve karte odmah rasprodaju. Tako je i sa Zdravkom Čolićem. Oni su pjevači, nisu Srbi po zanimanju kao Bora Čorba, zato su svugdje dobro došli.
A da sad ne ispadne da su Istrijani nekakav pandan Bori  Čorbi i preveliki Hrvati (takve asocijacije ih ionako užasavaju) kod njih nije prošao ni Thompson. Visokokvalificirani Hrvat. Po zanimanju. Posao koji dobro naplaćuje.
   

              ZUBATAC
Nakon riblje juhe, školjke i riba.Zubatac, naravno. Kakav je ukus tih jela bio, ne smijem ni spominjati, odmah bih na put  u Split.
A šta se pilo? Kao što je poznato, prvo čudo Isusovo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Svaka čast Isusu, ali ne vjerujem da mu je to vino (i to još od vode) bilo dobro kao ono što smo mi pili, crno vino sa otoka Hvara.
Jedan detalj u restoranu mi je privukao pažnju, na nekoliko stolova za salatu je poslužen – kupus. Od toliko različitih salata, baš kupus? Onda sam skontao, pa Split je to, Dioklecijanov grad.
Kada sam pisao o Dioklecijanu, glavni motiv moje priče bila je moja fasciniranost Dioklecijanovom odlukom da dobrovoljno napusti prijestolje i ostavi carsku krunu nakon vlastite spoznaje šta je u životu najvrijednije U razgovoru  sa Maksimilijanom, Dioklecijan mu saopštava da je dostigao pravi smisao života, te da je sretniji kada sadi kupus pored mora, nego kada je nosio carsku krunu.
Veličanstveno, mudro i pametno, čitava filozofija. Tako sam bar tada mislio. Najgore ti je kad bilo kakav oblik demagogije pokušaš uvaliti samome sebi. Sumnja je zajebana, zna lagano da razvali neka mišljenja i stavove.
A šta to sad nije u redu sa tim Dioklecijanovim rezonom? Ne tvrdim ja da taj rezon nije u redu, nego razmišljam  da je car bio car dvadeset i jednu godinu, sa svim blagodetima koje nosi carska titula (na primjer, nije morao tražiti žirante i dizati kredit da sagradi vikendicu iz koje će se razviti grad Split),  i tek onda se kutarisao carske krune.Tek onda. Na šta ima pravo, sve sa onim sađenjem kupusa pored mora.
Ali, pita se pitac, ako nekog čovjeka koji je od djetinjstva samo sadio kupus, pa ga poslije dvadeset i jedne godine sađenja kupusa upitaš:
-“Gospodine, šta je vrijednije -  carska kruna li kupus, tačnije, sađenje kupusa bez carske krune?”
Nisam nikada bio kockar, ali se smijem kladiti u jedan prema milion da bi odgovor dotičnog gospodina glasio:
-„Jebo te kupus. Daj mi bar jednu godinu carsku krunu, poslije mogu i da umrem.“
Eto, znači, ima mišljenja koja kažu da je kupus jako cijenjena biljka, veoma pogodna za dodatak jelu što se zove salata, ali zubatac je zubatac. Car u riba, pa ti sad vidi za čim će ti viljuška prije poletjeti kad odeš u kakav bolji restoran.
***
Hedonizam kad te krene, onda nema kraja. Da carski možeš uživati ne samo u Dalmaciji nego i u Bosni, uvjerih se, po ko zna koji put, neki dan. Ovaj puta u Moj Rodni Grad sam išao u međunarodnu i prijateljsku posjetu sa posebnim multilateralnim razlozima, moja gimnazijska generacija slavila je godišnjicu mature. Ne pitajte koju po redu, stid me reći.
Dugo se nismo vidjeli, dvadeset godina od posljednjeg okupljanja, pa je prvi trenutak susreta u ponekom slučaju djelovao zbunjujuće. Biologija neumoljivo odrađuje svoje na uzgajanju bora i podočnjaka, u  par slučajeva bilo je potrebno prizvati sjećaje u pomoć da skontaš kome pripada baš to lice, ali rekoh, samo par njih, ostali su bili u punoj formi.
Okupilo se nas tridesetak, a poslije prozivke u razredu, bezbeli, na ručak u restoran. Za razliku od dalmatinskih restorana, ovdje ti ribu vade živu i zdravu iz čistog potoka što teče pored tebe.
A šta se pilo? Jebi ga sad, strašno sam hendikepiran što i moja Bosna nema tradiciju pijenja vina, niti uzgajanja dobrih vinskih sorti (Hercegovinu nisam spomenuo), a za rakiju je bilo prevruće, tako da smo utjehu od vrućine našli u hladnom pivu. Sarajevsko pivo se može pohvaliti svojom tradicijom.
Poslije prvog piva sa zaprepaštenjem sam ustanovio da su sa lica mojih školskih drugara i drugarica nestale sve bore, dame nisu ništa izgubile na svom nekadašnjem šarmu, a momci i  dalje oni stari šarmeri. Priči nikada kraja, vrijeme je, jednostavno, stalo.Svi lijepi, mladi i dragi.
Dobro sad, imam i ja pravo na malo patetike, dobar restoran je daleko lakše naći nego dobre i drage ljude.
E, ako bi se sad našao neki vrli pitac da pita je li to ja pravim propagandu dobroj klopi i dobrom piću, pa možda, onako iz daleka, tvrdim da je ipak ugodnije biti car nego kupusar, odgovor bi, dakako, bio negativan.
Istina, meni je riba zubatac draža od kupusa (kupusu, inače, moje poštovanje), ni carska kruna nije za odbaciti, ali mekše uho će u onoj priči iz Šibenika, i onoj iz Splita, a i Mog Rodnog Grada, otkriti šta je meni pa, recimo, i za razliku od Dioklecijana, najbitnije. Riječ je o prijateljima, dragim ljudima, ljudskoj vrsti koja, sve mi se čini, pomalo odumire, vrsta koja je sve rjeđa. Greška je, siguran sam, u svakom od nas što obuzeti glupostima svakodnevnice neprimjetno gubimo te fine veze. A kada čovjek ostane sam, onda je na dnu.
 
http://www.cyberbulevar.com/kolumne/onako,usput/biti-sa-ljudima/20100618/

TRLA BABA LAN