TRLA BABA LAN

DOBRODOŠLI! RIJEČ JE KAO ĆUPRIJA: DOBRA SPAJA A LOŠA RAZDVAJA


31.07.2010.

"KAD BI BIO BIJELO DUGME"- RAM ZA SLIKU MOJE DRAGE EX-YU

Igor Stoimenov:
"Šta je nama Bijelo dugme?"
  OD MUZIKE DO POLITIKE

 
    Vesna Adree Zaimović
 
 U petak, 30. VII 2010, 23 sata u Velikoj dvorani Cinema Cityja  prikazan je dugomteražni dokumentarni film Igora Stoimenova - Bjelo Dugme.

            
     
Ovaj film se bavi najznačajnijim rock bendom u istoriji popularne kulture na ovim prostorima – Bijelim dugmetom čija je sudbina nedvosmisleno povezana sa sudbinom Jugoslavije. Ono što su Bitlsi značili za svjetsku popluranu kulturu, Bijelo Dugme je značilo za istočnu Evropu, rečeno je u filmu.
Od svog nastanka 1974. godine, pa do velikog komercijalnog povratka u 21. vijeku, a sve praćeno globalnom popularnošću Gorana Bregovića, Bijelo dugme je bilo više od r’n’r benda. Sociološki, fenomenološki, kulturološki… ono predstavlja prekretnicu u istoriji popularne kulture ovih prostora. Ovaj film se kroz prizmu rock and roll-a bavi ”čupavim” vremenima zemlje koja više ne postoji, stoji u najavi filma
Iako film spada u žanr tzv. rockumentary, vizura iz koje je ispričana priča je takođe i politička i sociološka i fenomenološka…
Radne akcije, cenzura, Ustav iz 1974., smrt Josipa Broza, podobni i nepodobni umjetnici, demonstracije na Kosovu, susret Lijepe naše i Tamo daleko, droga i hapšenja, veliki koncerti, još veći filmovi, prvi nacionalistički sukobi, politički angažmani… samo su neke od tema koje su obuhvaćene.
Ovo je emotivni ali i politički angažovani film u kojem se alegorijski povezuju sudbina jedne zemlje i njenog najvećeg pop art simbola, epska priča o seksu, drogi, rock and rollu, i naravno neizbježnoj politici u posljednjih 15 godina SFRJ, kaže se u najavi filma.
O Dugmetu govore značajne ličnosti koje su na bilo koji način, direktno ili indirektno, učestvovale u ovom, nesumnjivo najvećem fenomenu popularne kulture bivše Jugoslavije. Muzičari, reditelji, glumci, novinari, dizajneri, fotografi, hroničari vremena… ljudi koje do ovog trenutka zbog političkih i ideoloških barijera niko nije okupio na jednom mestu.
Narator filma je Nikola Đuričko, a u filmu učestvuju: Goran Bregović, Zoran Redžić, Milić Vukašinović, Petar Popović, Raka Marić, Saša Lošić, Nele Karajlić, Siniša Škarica, Srđan Karanović, Duško Kovačević, Zlatko Gall, Petar Janjatović…
                         
                         Igor Stoimenov - autor "Robne kuće"    
U razgovoru koji je snimljen u prostorijama RadioSarajeva u četvrtak 29. jula, autor Igor Stoimenov govori kako priča o Dugmetu nisu samo Goran, Željko, Ipe, Vlado i Zoran. To su i polupane hotelske sobe, grupie djevojke, Siniša Škarica koji je imao hrabrosti da bude njihov prvi izdavač, Peca Popović sa svojim tekstovima u Džuboksu, kao i Raka Marić koji je obavljao prljave poslove za Bregovića. Igor naglašava da, bez obzira volimo li Dugme ili ne, moramo priznati da je njihova muzika soundtrack jednog vremena.
Autora Igora Stoimenova upoznali smo kroz dokumentarni serijal Robna Kuća, a tom prilikom takođe je dao intervju za RadioSarajevo.

N.B.  Intervju (audio) obavezno poslušajte  na donjem linku:
 
http://www.radiosarajevo.ba/content/view/30696/296/

Ovo je prvi nastavak od šest (ostali na YouTube):
   
30.07.2010.

IZ KOSOG UGLA: ZAŠTO JE VJEČITI OPTIMISTA POŽELIO DA SJEDNE U VREMEPLOV?

Ljudska neosjetljivost višeg reda

         Piše: Ante Tomić

Trenutak u kojemu je jedan čovjek vidio drugoga kako umire i izvadio mobitel, ne da nazove hitnu pomoć, nego da kamerom snimi tragediju, natjerao me da poželim sjesti u vremeplov.

Eksplozija boce acetilena u srijedu je u Rijeci usmrtila čovjeka u autu, a u malenom novinskom okviru sutradan je objavljena priča očevica tragedije. Izostavljajući tek njegovo ime, prenosim je u cijelosti: “Bio sam desetak metara udaljen od automobila, vozio sam se na motociklu, svatko je bio u svojoj kolničkoj traci. Odjednom bum, eksplozija, plamen, čovjek koji leži na kolniku, automobil u buktinji. Ukočio sam se od straha, nisam znao što učiniti”, u jednom dahu nam je prepričao svoje prve dojmove Iks Ipsilon, koji je i mobitelom snimio prve prizore strave.

 Moju pozornost privuklo je ovo posljednje. Iks Ipsilon, premda “ukočen od straha”, bio je dovoljno priseban da se uhvati mobitela. Reakcija se čini razboritom, ali njemu uopće nije palo na pamet nazvati vatrogasce koji će ugasiti zapaljeni automobil, hitnu pomoć koja će pomoći nesretniku koji od opeklina umire na cesti ili policiju koja će zaustaviti promet i spriječiti moguće dalje stradavanje.

Od mnogih funkcija kojima raspolažu današnji mobilni telefoni, između mp3 playera, igrice, kalendara, kalkulatora i štoperice, očevicu se najprikladnijim učinilo izabrati kameru kojom će snimiti požar i agoniju zapaljenog čovjeka. I pritom nije bio jedini. Na njegovom videozapisu objavljenom na YouTubeu slijeva u kadar u jednom trenutku ulazi još jedan prilježni dokumentarist, koji je ovo jedinstveno iskustvo sačuvao za vječnost i naraštaje što dolaze.

Želio bih da nisam jedini kojemu je ovo bolesno. Jedan je čovjek izdisao u užasnim mukama, a drugi su ga snimali mobitelima, kao vjenčanje, utakmicu, dječji rođendan, dodjelu pokala na malonogometnom turniru, Ferrari Željka Keruma ili koncert Harisa Džinovića. Željeli su tuđu smrt imati u memoriji aparata, između usnule mačke, sisa zaručnice i prijatelja koji slamčicom na nos pije pivo. Sprženi leš kasnije su možda pokazivali znatiželjnicima u kafiću ili teretani. “Daj mi to Bluetoothom”, upitao ih je jedan. “Pusti mi na mejl”, zamolio je drugi. “Nije ti bogzna kakva rezolucija”, primijetio je treći nezadovoljno.

 Stvar je, vidjeli smo, došla tako i na internet. U komentarima ispod prizora patnje netko će vjerojatno napisati suosjećajno “RIP”, drugi će vlastitu potresenost sažeti u dva interpunkcijska znaka tužnog smajlića, a naći će se, naravno, i imbecil da stavi “lol”. Potraje li rasprava dulje, svakako će se javiti i nekakve ustaše i četnici, redovni pacijenti koji svaku moguću raspravu završavaju svojom istinom o Jasenovcu i Srebrenici, a tu će se svakako naći i poduzetnik koji će dati link na svoju knjigu “Kako se obogatiti za šest mjeseci”. Umiranje na riječkoj ulici netko će možda uzeti i na osobni profil. Smrt jednog čovjeka drugome će biti Facebook status.

Nije pretjerano uvjerljivo kada se jedan novinar zgraža nad ovim, jer novine, kao što znamo, nisu osobito samilosne, fotoreporteri diljem planeta svakodnevno slikaju stravične prizore stradavanja, ali ovdje je ljudska neosjetljivost, rekao bih, ipak jednog višeg reda.

Poriv prolaznika da mobitelom, rukom još drhtavom od šoka, tek zbog znatiželje snimi tuđu smrt od opeklina, daleko je preko granice onoga što bih ja nazvao normalnim ponašanjem. Iako to zaista nije nesvakidašnje. Padnete li s krova, srušite se u otvoreni šaht ili vas pregazi šleper, u blizini će se svakako naći nekakav Iks Ipsilon da to zabilježi megapikselnom kamerom visoke razlučivosti i vašu nesreću učini javnom. Pružat ćete prema njemu ruke u hropcu i slabašnim glasom moliti da vam pomogne, ali video amater će se približiti tek da vas krupnije uhvati.

Teoretičari novih medija zanosno kliču današnjoj širokoj dostupnosti i brzini informacija, no hrpe slika koje nas zasipaju s bezbrojnih ekrana obično su samo sramotno smeće koje nije smjelo biti zabilježeno. Jednom davno, kada sam ja bio novinar početnik, zazorno je bilo objaviti već i sliku osobe koja jede. Urednici su pažljivo birali fotografije koje ne krše čovjekovo dostojanstvo i pravo na privatnost. Prije nego što bi se podigao objektiv, uljudan je običaj bio upitati za dopuštenje, a žrtve prometnih nesreća izlazile su u novinama jedino ako su bile obzirno pokrivene bijelom plahtom.

Sada vam se naprosto drsko i bez pitanja unesu u lice, snimaju vas uime nekakvog imaginarnog prava pogane javnosti. Slobodno se služe vašim životom i vašom smrću, krvlju, drekom, iznutricama, sve je dopušteno slikati, slati brzom internetskom vezom i dijeliti s Facebook prijateljima, ne razmišljajući biste li vi to željeli ili ne.

Iks Ipsilon, koji je prije neki dan u Rijeci snimio čovjeka koji umire na kolniku, podigao je mobitel ne opterećujući se da nesretnik vjerojatno ni izdaljega ne bi htio biti uslikan kako unakažen opeklinama ispušta dušu. Nije mu palo na pamet da je umirući čovjek kao i on, da ima oca i mater kojima se možda ne bi svidjelo da on znancima iz kafića i teretane pokazuje patnju njihova najmilijeg, da je njima bolno znati da se posljednji trenuci njihova sina dijele elektronskom poštom, prikazuju na YouTubeu i preporučuju na Twitteru.

Tehnologija je čudesna stvar, neslućeno nam je rastvorila vidike, odvela nas na mjesta na kojima nikada prije nismo bili, ali ima trenutaka kada se uplašim da smo napravili čudovište koje ne možemo kontrolirati, zvijer koja će naposljetku do kosti oglodati našu ljudskost. Ovo je jedan takav trenutak. Trenutak u kojemu je jedan čovjek vidio drugoga kako umire i izvadio mobitel, ali ne da nazove hitnu pomoć, nego da kamerom snimi njegovu tragediju, natjera me da poželim da mogu sjesti u vremeplov, namjestiti za odredište 1900. i pritisnuti dugme, uopće ne razbijajući glavu kako ću se vratiti u današnjicu. Ništa mi od ove tehnološke blagodati u kojoj uživamo ne bi nedostajalo.

http://www.e-novine.com/drustvo/39408-Ljudska-neosjetljivost-vieg-reda.htm

29.07.2010.

Nakon vampira na tron će zasjesti mračni anđeli

             Angelologija

ŽENSKI DAN BROWN IZ MONTPELLIERA

                  Autor: Merita Arslani 

Anđeli su dobri, pomažu nam i štite nas od zla. Ako tako mislite, razmislite još jednom, barem prije nego što u ruke uzmete drugi roman Danielle Trussoni, “Angelologija” koji ovih dana objavljuje Naklada Ljevak. Hvaljena knjiga koja je već mjesecima na top-listi New York Timesa u Hrvatsku dolazi gotovo istovremeno kad i u ostatak Europe, a Trussonijeva je već dobila nadimak “ženskog Umberta Eca”.

              

Trussonijeva, koju već uspoređuju s Danom Brownom, već je dobila milijun dolara za prava za snimanje filma, čiji će producent biti Will Smith  

Istraživanje Starog zavjeta

Neki je uspoređuju i s Danom Brownom, no u čije god društvo da je stavljaju, Trussoni je napisala povijesni triler koji podjednako uključuje nežive i žive, ako anđele smatramo neživima. Trussoni se usudila pisati o zločestim, “palim anđelima” u vrijeme kada se malo tko želi petljati s nepoznatim, a posebice s nepoznatim koje ima veze s religijom.

Sukob tajanstvenih nebeskih stvorenja o kojima ne znamo ništa, a stalno o njima govorimo Danielle Trussoni je prikazala kao da ih zaista vidimo oko sebe svaki dan.

Društvo anđeologa, koji djeluju kao masoni, iz generacije u generaciju nastoji spriječiti pohode posrnulih anđela, nefila, koji žele opet pokrenuti vječni rat i zavladati ljudima.

Kako kaže Danielle Trussoni, nefili su pola ljudi, pola anđeli za koje se vjeruje da se spominju u Genezi, što ju je zapravo inspiriralo da napiše ovaj roman.

- Nefili nisu stereotipni anđeli koje vidimo na božićnim čestitkama. Oni su mračni i demonski, zato su me i privukli da napišem knjigu o njima. Nije me bilo strah da bi knjiga mogla izazvati kontroverze, ali bila sam svjesna da bi ova tema sasvim sigurno mogla potaknuti ljude da preispitaju način na koji vide anđele. Anđeli o kojima pišem u knjizi spominju se i u Bibliji, tako da mi je teško zamisliti da bi ova priča mogla uvrijediti kršćane. No, ljudi čvrsto vjeruju u takve stvari, tako da ne mogu reći da to nije osjetljiva tema. Bit će osjetljiva svaki put kada netko napiše nešto slično - ističe Danielle Trussoni.

                 

Premda se spominju u Bibliji, o nefilima se vrlo malo govori, a i postoji vrlo malo drugih zapisa o njima. S obzirom na to da je glavni lik u knjizi časna sestra, Danielle Trussoni je provela neko vrijeme u samostanu St. Rose u La Crosseu, njezinu rodnom gradu u Wisconsinu, kako bi “osjetila” život unutar samostanskih zidina. Boravak u samostanu nije bio dovoljan, kao ni proučavanje Biblije, pa je Trussoni odradila rudarski posao kopajući po arhivima, Starom zavjetu i povijesnim dokumentima prije nego što je počela pisati, što se u romanu jako dobro vidi.

- Pisanje romana zajedno s istraživanjem trajalo je četiri godine. Dosta toga sam proučila u Bibliji, ali sam koristila i neke stvari iz nekoliko modernih knjiga o anđelima kako bih o svojim stvorenjima u ‘Anđelologiji’ dala što bolju sliku. Užasno sam puno istraživala, ali na kraju sam iskoristila vrlo malo onoga što sam našla. Međutim, to nije važno, jer smatram da sam se na taj način u potpunosti upoznala s temom, što je ipak daleko važnije - navodi Trussoni.

Kombinacija povijesnih činjenica, biblijskih zapisa i mašte ono je što čitatelji odličnih trilera obožavaju, ali za pisca je to ogroman posao.

Ljubav prema mitovima

Naime, nije jednostavno izmišljene događaje uklopiti u činjenice koje se nalaze u povijesnim knjigama. Iznimka nije ni Trussoni s obzirom na to da je svoje zločeste nefile uspjela čak staviti u kontekst nacista. Naime, kako se za nefile smatra da stoje iza sveg zla na svijetu, te da su “zaslužni” za stvaranje ekonomskih i političkih sistema od kojih većina ljudi u povijesti nije imala nikakve koristi nego samo štetu, tako se, među ostalim, smatraju odgovornima za nastanak nacizma.

Ovaj podatak iz knjige, odnosno spekulacija čisti je plod mašte Danielle Trussoni.

- Nije mi uopće bilo jednostavno pronaći balans između fikcije i činjenica, ako pod činjenicama smatramo sve ono što sam pronašla proučavajući arhivu. Međutim, shvatila sam da sve što napišem najbolje ispadne ako te stvari ispričaju sami likovi, dakle ako pišem u prvom licu, čega u ‘Anđelologiji’ ima. ‘Anđelologija’ ima jako puno činjenica i stvari za koje se vjeruje da su istinite, ali način na koji su predstavljene je vrlo imaginaran. Mislim da sam na taj način uspjela pronaći dobar odnos između istine i mašte - kaže Trussoni.

Borba velikih studija

Još je jedna stvar zanimljiva u vezi s “Anđelologijom”, a to je da je objavljena u vrijeme kada su u književnosti izrazito popularni vampiri, za što je prilično zaslužna Stephanie Meyer sa svojom sagom “Sumrak”.

Njezina knjiga zato i znači prilično osvježenje, posebice za one koji se nisu “navukli” na vampire i vukodlake. Magazin People čak predviđa da bi nakon bestselera Danielle Trussoni dominacija vampira mogla prestati. Bez obzira na to hoće li nefili pobijediti vampire među čitateljskom publikom, Danielle Trussoni kaže da je sretna što se publika “navukla” i na njezine likove. Isprva je mislila da je jedina kojoj se sviđaju anđeli, odnosno nefili.- Ljude privlače mitska bića poput anđela i vampira, jer u svakodnevnom životu nemamo vremena razmišljati o mitovima. Anđeli i vampiri su sredstvo kojima ljudi pokušavaju uvesti mitologijska iskustva u svoje živote - tvrdi Trussoni, koja planira napisati drugi nastavak ove uspješnice, “Anđelopolis”.

A koliko je knjiga uspješna govori i podatak da su već otkupljena prava za snimanje filma po njoj. Otkupila ih je Columbia, ponudivši više novca od još jedne velike kompanije koja je bila zainteresirana - Universala. Trussoni je za prava dobila milijun dolara, a producent filma bit će Will Smith.

http://www.jutarnji.hr/angelologija---nakon-vampira-na-tron-ce-zasjesti-mracni-andeli/844438/

N.B.  Navijam za anđele pošto ne piju krv


28.07.2010.

ROBI K.: "SEDAM SEKUNDI PREDIGRA, A PET SEKUNDI SVE OSTALO"

 
DVOJE MLADIH
 
  Viktor Ivančić
Mi obitelj smo bili kod mog dida na Šolti. Moj dida je nacalijo se na rubu od terace i gledao je sa kanoćalom prema muliću. Mi obitelj smo sidili u dvoru i marendavali smo paštetu sa kukumarima i pomidorima. Dida je rekao: "Pa ovo je za popizdit, čoviče božji! Ono doli više nije mulić nego kažin!" Moj tata je njega pitao: "Šta više gledaš kroz ti kanoćal?" Dida je rekao: "Gledam dvoje mladih šta su se nasrali na moj mulić, eto šta gledam! Već su dvi ure doli!" Tata je mumao paštetu i pitao je: "Pa šta rade?" Dida je rekao: "Ništa, jebate! Cilo vrime side na muliću, drže se za ruke i šljapkaju sa nogama u moru!"  
Mama je rekla: "Aaaajme, to je baš famoooozno! Nema ništa lipše nego kad su mladi zaljubljeni!" Dida je ćiribimbijo kroz kanoćal i rekao je: "Svako malo si naslone glavu na rame i nešto si šapućaju na uvo! A povremeno se i zagrle!" Mama se rascmoljila: "Aaaajme šta je to romantično!" Onda je tata didu pitao: "A jel ti se čini da bi se možda mogli okinit?" Dida je rekao: "Pa to cilo vrime čekam! Već se masu dugo kokolaju! Ako se ne okinu za kvarat od ure onda nisu normalni!"
Onda je mama podviknila: "Daj, vas dva ste stvarno ogavni, čoviče!" Tati je uletilo čudilo: "Šta smo sad ogavni, jebate?" Mama je rekla: "Pa kako niste! Ne možete zamislit da na svitu ima romantike, ljubavi i osjećaja! Nego svi moraju bit zadnji grezuni ka vi!" Tata je prstom obrisao paštetu sa brade i rekao je: "Kako tako krivo razmišljaš, mišu! Ako se dvoje mladih cilo jutro drže za ruke na muliću, šljapkaju sa nogama u moru i šapućaju si na uvo, šta ima romantičnije nego da se posli toga okinu?" Mama je podviknila: "Daj, debilu jedan, stvarno se ponašaš ka zadnji đikan!" Tata je napravijo facu kao da uletilo mu je tupilo od nekuženja. Mama je rekla: "I plus svega si zaboravijo da smo mi dva nekad isto tako satima sidili na muliću i držali se za ruke!" Tata je rekao: "Je, mišu, ali ti ne znaš šta se meni tad motalo po glavi!" Mama je zakolutačila sa očima i rekla je: "Mogu zamislit, same šporkarije!" Tata je pogledao uzgor prema grani od rogača i rekao je: "Ka sad se sićan! Drža san te za ruku, gleda u zalazak sunca i razmišlja o domu, obitelji, dičici..." Mama se nasmjehuljila: "Aj dobro, spasija si se..." Tata je rekao: "A da bi to postigli, morali smo se pod hitno okinit!" Tu je mama tatu zdimila sa fetom od pomidore u ćelenku.
Onda je moj dida časkom spustijo kanoćal i viknijo je prema mami: "Jel to znači, majketi, da si se ti sa ovim ovdi okinila na mom muliću?!" Mama je zinila: "Čako! Kako to govoriš?! Pa dica su u dvoru!" Dida je podviknijo: "Nemoj ti meni čako! Jesi se okinila ili nisi?" Moj tata je zamahnijo kažimprstom prema mami i rekao je: "Pazi, ne smiš roditeljima lagat!" Mami je uletilo turbo crvenilo po faci. Dida je fljasnijo se po čelu i rekao je: "Pa ne mogu virovat, jebate jarac! Moja rođena ćer da je to radila!" Mama je zamuckala: "Ma šta se žestiš, čoviče, to je bilo pri dvista godina..." Dida je još jednom fljasnijo se po čelu i rekao je: "O muko irudova! Cili život odgajaš dite, paziš ga ka oko u glavi, a kad poraste ispadne kurbetina!" Mama je skočila se od stola i dreknila je: "Čako! Sad si stvarno pretjera sa šporkarijama!" Dida je rekao: "Ja pretjera? Pa nisam se valjda ja okinijo na dvaes metri od ćaćine kuće! I to izvan braka! Šta bi ti mater rekla da je živa!?" Tata je naperijo prstom prema mami i rekao je: "Tačno! A sad nam tu prodaješ limunadu o romantiki, ljubavi i osjećajima!" Mama je došla ljubičasta u facu i arlauknila je: "Vi dva ste bolesnici, eto šta ste! Ne morete podnit da se dvoje mladih drže za ruke i da su romantično zaljubljeni! Nego sve mora bit grezo, i šporko, i đikansko, i bljuzgavo... i... i ogavno ka šta ste vi dva! E pa malo ste se zajebali! Svit nije ogavan, nego je lip, a vi dva ste ukurcu!" Onda je mama odjurila trista na sat iz dvora u kužinu.  Dida je nastavijo sa kanoćalom osmatrat mulić.    
Tata je namazao još jednu fetu paštete i ždrokao je. Onda je on didu pitao: "Šta sad rade?" Dida je rekao: "A nešto su se ka opet zagrlili! Ono, glade se po leđima!" Tata je rekao: "Dzirni malo bolje, da joj možda nije skinijo *ređipet?" Dida je rekao: "Ostraga su mi okrenuti, jebemu miša, pa mi nije najbolji pogled! Al ne vidim ja tu da ijedno od njih ima ređipet!" Tata je progucao komad paprike i cijuknijo je: "N bava kua? Grle se u toplesu? Pa to je već pola okinave, jebate led!" Dida je rekao: "Ma je, al ništa se tu ne miče! Sve je isto ka i pri dvi ure!" Tata je didu pitao: "Aj moga si mi posudit kanoćal jedan đir?" Dida je rekao: "Malo kua! Kupi si svoj!" Tata je rekao: "Šta si takvi škrtun i grintavac, jebate patak!" Dida je okrenijo se prema tati i rekao je: "Viš, zete, ja sam jednom davno ovi kanoćal posudijo mom prijatelju Jeri! I nije mi ga budalaš vratijo godinu dana, sve dok nije kupijo svoj! E, da je kroz to vrime kanoćal bijo kod mene, ne bi ti meni okinijo ćer na muliću, ne, ne!"
 
Dida je nastavijo sa osmatralom. Samo onda se baš didin frend barba Jere penjao uza skale kod nas u dvor. Barba Jere je didi dobacijo: "Pripazi malo da ti ne skoče tlak i dijoptrija!" Dida je rekao: "E, Jere! Aj sidi za sto pašmo trgnit po jednu travaricu! Saću ja!" Barba Jere je njemu rekao: "Ćiribimbiš ono dvoje mladih, a? Bogamiš se nagledat! Ti su juče cili dan bili na mom muliću!" Dida je rekao: "N bava? I šta su radili?" Barba Jere: "A ništa! Sidili su na muliću, držali se za ruke i šljapkali sa nogama u moru!" Tata je pitao: "A posli?" Barba Jere je rekao: "Ništa posli! Tako cili dan! Oči su mi ispale na kanoćalu, jebate irud! A i Tereza mi je tila žigericu izvadit!" Dida je rekao: "Pa šta ti mladi rade, za gospu blaženu?! Idu od mulića do mulića, drže se u toplesu za rukice i rajcaju pošteni svit!" Moj tata je uletijo: "Možda im je to neka predigra šta traje sedam-osam dana, ko zna! Samo isto mi je to malo umobolno!" Onda je mama iz kužine doviknila: "Naravno da ti je umobolno kad tebi traje sedam-osam sekundi!" Tata je njoj doviknijo: "A ko je sad grez prid dicom, a?!" Mama je stala na vrata od kužine i rekla je krvoločki: "Sedam sekundi predigra, a pet sekundi sve ostalo!"
Onda je moj dida sa kanoćalom došao do stola i rekao je: "A znaš šta, ne mogu ja cili dan ovako gubit očinji vid! A i nisam glup ka Jere! Aj ti Robi skoči doli do mulića da malo izvidiš situaciju!" Mama je zlamenovala se i vratila se nazad u kužinu. Ja sam didu pitao: "Kako da izvidim?" Dida je rekao: "Lipo! Reci onima doli da je to privatni mulić! Ne mogu se cili dan držat za ruke, grlit, drpat, kokolavat i štajaznam na privatnom muliću! Reci im da to nije pristojno!" Ja sam rekao: "Okej!" Dida je rekao: "Al isto ih pitaj jel se možda imaju namjeru okinit! Jerbo ako imaju, onda mogu ostat! Onda nemamo primjedbi na njihovo ponašanje! Jesi razumijo?" Ja sam rekao: "Jesam! A šta to znači okinit?" Dida je rekao: "Ti im samo tako reci, a posli će ti to mama i tata objasnit! Oni već imaju prakse sa mulićem!" Ja sam klimnijo sa glavom i odgibao sam niza skale.
Moj dida je opet sa kanoćalom nanišanijo mulić i bacijo je promatralo. Onda je on malo posli rekao: "Bogami im je mali sve lipo objasnio! He-he-he, oće moj unukić, oće..." Tata je pitao: "I?" Dida je ćiribimbijo kroz kanoćal i rekao je: "A evo, kupe se ća!" Tata je rekao: "Znači, ništa od okinave?" Dida je rekao: "Ništa! Otpičili su u roku munja!" Tata je pitao: "Kako su otpičili? Na biciklima?" Dida je rekao: "Ma klinac na biciklima, u bemvejima!" Tati je uletila zbunjoza: "N bava kua? Tako mladi, a već imaju bemve?" Dida je rekao: "Nisam reka da su otpičili u bemveu, nego u bemvejima!" Tata je pitao: "Šta? U više njih?" Dida je rekao: "Josipović u svome, Tadić u svome!"
*
                                                                                                Robi K. (IIIa)
 
http://bigblog.tportal.hr/robik3a#27390
 
 
VEZANI ČLANAK?:
 
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/79345/Tadiceva-supruga-odmarala-u-Vili-Jadranka.html




Mi smo u Knez Mihajlovoj, a vi na moru,
dođite nam opet, doći ćemo dogodine.
27.07.2010.

PLASTIKI JUČER UPLOVIO U SIDNEJSKU LUKU

ZASLUŽENA DOBRODOŠLICA

Možda se neki od vas sjećaju mog posta od 21. marta:

http://tetkainternetka.blogger.ba/arhiva/2010/03/21/2455381

u kome sam pisala o pripremama za put i polasku iz San Franciska  katamarana PLASTIKI.

 

Elem, samo da vam javim da je sretno stigao u Sidney, Australija, gdje će biti izložen u Nacionalnom pomorskom muzeju.

Nakon svog epskog četveromjesečnog putovanja od 6.000 nautičkih milja ovaj brod, vlasništvo Davida De Rothschild-a i konstruisan od 12.500 plastičnih boca, uspio je da privuče veliku pažnju javnosti širom svijeta na problem zagađenosti okoline neuništivim plastičnim otpadom.

     

Četiri mjeseca su njih šestoro živjeli u kabini dimenzija 6x4 metara, tuširali  se morskom vodom i hranili konzerviranom hranom uz dodatke povrća koje su uzgajali u malom vrtu na palubi. Brod je moguće reciklirati u potpunosti, a njegov pogon čine solarne ploče, vjetrene turbine i jedra.

Šestočlana posada stigla je umorna ali zadovoljna obavljenim zadatkom u sunčani grad Sidney gdje su ih dočekali predstavnici Američke ambasade.

Za vas pripremila i prepričala: 

tetkainternetka

http://www.smh.com.au/environment/plastiki-sails-into-sydney-harbour-20100726-10rz9.html?autostart=1

       

   http://www.smh.com.au/environment/plastiki

P.S.  Nešto o idejama za korištenje plastičnog otpada:

http://tetkainternetka.blogger.ba/arhiva/2010/04/25/2481687

26.07.2010.

ŽENSKI POGLEDI SA STRANE: KO JE "ONA"?

   O N A

        Ivana Mihić*

Uvek se trudi da vas zavede, da ostavi snažan i neizbrisiv utisak. Prikazuje život lepšim i jednostavnijim. Ubeđuje vas da su svi problemi lako rešivi i da je to što ona predlaže bez ikakve sumnje kao stvoreno za vas.

Ona voli da se pravi važna, uvek je za korak ispred i iznad svih. Ponekad je šaljiva i duhovita, ponekad bukvalna i direktna, neretko romantična i poetična, ali i dramatična, banalna pa čak i vulgarna. Često možete da je čujete kako kroz pesmu izražava svoje stavove.

Dešava se da o njoj danima svi govore i citiraju je. Pošto ume nekontrolisano da pretera događa se da se na njenu pojavu ljudi hvataju za glavu.

Izražava se sažeto i jasno ističe svoj cilj. Ima snažnu svest o tome koliko je potrebna. Dijapazon njenih interesovanja je ogroman – od bankarskih kamata, toalet papira, igračaka za decu, suhomesnatih proizvoda, farbi za kosu, automobilskih guma, preko uložaka za intimnu higijenu, mobilne telefonije, turističkih putovanja, sezonskih popusta, muzičkih izdanja, poljoprivrednih đubriva i mašina, katkad knjiga i filmskih premijera, do sprejeva protiv biljnih vaši, tigrastih komaraca i ostale gamadi.

         

Sa njom sarađuju privrednici, trgovci, političari, umetnici, sportisti… i svi joj pridaju veliki značaj. Onaj koga ona podrži ima priliku da postane moćan i slavan. Učestvovala je u političkim kampanjama, promovisanju malih i srednjih preduzeća, humanitarnih akcija, koncerata, sportskih manifestacija, raznih festivala, štampanih medija, televizijskih programa... Prosto rečeno: ona se u sve razume, u sve se meša i nema toga ko se usuđuje da joj zapuši usta.

Njen fizički izgled? Ima neprirodno bele zube, blistavu, bujnu i zdravu kosu bez peruti, duge crne trepavice, pune i sočne usne, savršenu kožu bez neravnina i malja, vitke noge bez celulita, zategnutu, čvrstu zadnjicu i stomak... Ukoliko se desi da kosa počne da joj opada, ona taj problem rešava za nekoliko nedelja, kao i pojavu prvih bora na licu. Iako se do besvesti dezodoriše i parfimiše, njen miris ne osećate. Vitaminske kure su deo njene svakodnevice. Ali, avaj, često je muče stomačni i urinarni problemi. Međutim, i sa njima ona lako izlazi na kraj jer joj i najveće tajne farmakologije apsolutno nisu strane.

Uz sve to, ona stiže da bude i dobra majka, uzorna supruga, vredna domaćica, kuvarica bez premca, topla i nežna baka... Veoma je modernih shvatanja i ide u korak sa vremenom. Ljubitelj je biljaka i životinja. Jedna od njenih glavnih osobina je da je velika čistunica. Nema te fleke ili flekice koju ona za tren oka ne može da ukloni.

Ne puši, ne pije žestoka pića, mada je veliki epikurejac. U svako doba dana ili noći raspoložena je za kafu, a pivo je njena slaba tačka, da ne kažem Ahilova peta. Inače, redovno daje preporuku i za planinske ili ravničarske flaširane vode – sa manje ili više magnezijuma, slobodnog kalcijuma i natrijuma – kao i za sokove, posebno one sa pulpom.

       

Veoma joj je stalo da joj verujete. Međutim, ne morate uvek da je vidite da bi uspela da vas zavede svojim baršunastim glasom. Sve u svemu, mnogi su zbog nje u stanju da potroše i poslednji dinar na nešto što im zapravo nije ni bilo potrebno i sa čim posle ne znaju ni šta će, ni gde će, ni kako će.

Priznata je i kod nas i u svetu. Svaki čas ide po festivalima specijalno upriličenim za nju i na njima osvaja nagrade.

Na kraju, da ne propustim nešto što je izuzetno važno. Ona je u stanju (i to joj se dozvoljava!) da usred rečenice prekine govornika ne obazirući se na to ni ko je u pitanju, ni šta je u pitanju. Kad dođe njeno vreme – ona je neprikosnovena. Prekidala je ta i najviše državne dostojanstvenike, velike lidere, umne glave, istaknute pregaoce i zaslužne građane. Jednostavno, ona ne pravi nikakvu razliku između značajnih i beznačajnih stvari. Ako pripadaju njenom cilju – sve su jednake.

Oh, da, zaboravih da vam je predstavim. Ona je – reklama!

*N.B.  A bogumi ni autorici nije ma(h)ne!

http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Ona.lt.html

25.07.2010.

Hajmo curice, hajmo dječaci, studenti, đaci, policajci (naročito policajci), analitički utvrditi ko su teroristi.

TERORISTI

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč

Profesionalni rodoljubi su objavili narodima i pučanstvu države što se zvala, što se zove, (i što će se zvati) Bosne i Hercegovine, da su najebali. Narodi i pučanstvo, naravno, ne proizvođači i objavljivači zlih vijesti, oni se, hvala na pitanju, vrlo uspješno održavaju na vlasti.
Rodoljubi najozbiljnije i najdramatičnije upozoravaju narode i pučanstvo države Bosne i Hercegovine na opasnost, iznošenjem statističkog podatka da im (narodima i pučanstvu) svijetlu budućnost ugrožava čak tri hiljade do tri tisuće terorista.
Uh, jebo te! Stvarno guravo i gadno.
   
     
Onda me iz faze straha i prvog šoka izvuče spoznaja da je statistika vesela nauka koja nam donosi podatke koji su tačan zbir netačnih podataka.
Ništa ne brinite, ma kakvih tri hiljade, a pogotovo tri tisuće, ima ih, brat bratu, bar milion. U samoj Bosni i Hercegovini.
Za tu moju tvrdnju nema ništa lakše nego iznijeti nekoliko, što naučnih, što znanstvenih, pokazatelja i primjera.
Hajmo curice, hajmo dječaci, studenti, đaci, policajci (naročito policajci), analitički utvrditi ko su teroristi.
Kako god okreneš, a sve kopajući po našoj i svjetskoj svijetloj prošlosti, terorista je komad budale koji je u svom skromnom mozgu skontao da bi cijeli svijet morao biti po njegovoj mjeri, po onome što su mu u taj mozak usadili malo veći mangupi od njega, uz tvrdnju da će, ubije li neku važnu osobu (različitih rezona od njegovih nalogodavaca), ili čak nekoliko stotina ili hiljada (do tisuća) ljudi, postati heroj na ovome svijetu, a na onome, zna se   -   raj ili džennet, sve sa medom i mlijekom, uz, podrazumijeva se, džennetske hurije ili rajske ljepotice.
Morate priznati, dobra udica, na koju je teško ne zakačiti se.
 
Eto, na primjer, Gavrilo Princip, umro je, jadan, onako mlad, u tamnici odbijenih bubrega i polomljenih kostiju, dok su mangupi u beogradskm kabinetima i foteljama prodajući svoje rodoljublje lijepo uživali u blagodetima ovozemaljskog života.
Dobro, Gavro je do nedavno, na ovom svijetu, imao status heroja, samo, ne znam koliko je to njemu, na onom svijetu, bilo značajno. O nekim blagodetima na onom svijetu ovog izmanipuliranog mladog rodoljuba, još nismo dobili povratnu informaciju, pa kad  uzmeš u obzir sumnjiv razoj situacije na onome svijetu „glede“ Gavrine lijepe budućnosti, i podatak da ga sad pamti samo zanemarljiv broj srpskih rodoljuba, ispade da bi svima bilo bolje da je Gavro pustio Ferdinanda i Sofiju da fino, u miru i na tenane razgledaju Sarajevo, čime bi postojala (naravno, samo teoretska) šansa da habzburška monarhija i dan danas vlada u državi što se zvala, što se zove, da, i što će se zvati, Bosna i Hercegovina.
Mogu zamisliti što bi tad bilo veselo.Postojala bi velika šansa da bi se Red Bull proizvodio, recimo, u Tešnju ili Doboju, Vlašić da bude ekspozitura skijaškog centra u Tirolu, austrijske banke bi se odnosile prema stanovništvu BiH kao prema svojima, a kakva bi tek bila mreža  auto-puteva, ne smijem ni da pomislim. Jebi ga sad Gavrilo, znaš kome se džaba kajati, a mogao si ih lijepo propustiti.
Terorizam je masovna pojava širokog spektra, ne moraš ti biti ubojica  koji će hinjski nekoga sačekati iza ćoška, ili, isto tako hinjski, aktivirati eksploziv, svima je zajednički onaj detalj s početka teksta  -  „komad budale“ tužno malene zapremine mozga .Primjer? Evo ga, s pika. Fudbalski (ili nogometni) savez  BiH.
U civiliziranom svijetu (ma šta to značilo) postoje neka pravila pristojnog ponašanja, pa to važi i za institucije koje se zovu FIFA i UEFA. Vidjeli ljudi iz tih institucija da su majmuni  BiH uzeli pod svoje i nogomet, pa lijepo rekli-:“Ako će na čelu vaše nogometne asocijacije biti tri političara koji će da bodu svojim nacionalističkim rogovima, a ne jedan čestit čovjek sportista, onda, gospodo, izvolite, bodite se do besvijesti, ali samo na nekoj vašoj livadi ili travnjaku, za vas takve, kakve ste budale, nema mjesta na našim travnjacima.“
Eto klasičnog primjera terorizma, - razvaljivanje vlastite države, njenih institucija, izolacija i izopćenje od civiliziranog svijeta.
Pa to je zanemarljiv broj budala, reći će neko,a u tekstu se spominje cifra od miliona.
Da bi se došlo do magične cifre što se zove milion (najteže je oprati onaj prvi)  potencijalnih terorista što rade o glavi državi što se zove (ostalo smo već naučili) Bosna i Hercegovina, nije potrebno nikakvo brojanje, ni prebrojavanje, ili, ne daj Bože, glasački spiskovi, dovoljno je samo okrenuti se oko sebe.
Da krenemo, na primjer, od malo prije spomenutog fudbala ili nogometa, pa se priupitamo koliko ima onih čiju smo zapreminu mozga malo prije spominjali, a koji navijaju za protivnike države u kojoj žive, a što se zove (rekli smo, ostalo smo već naučili), eto, Bosna i Hercegovina.
Koliko ima onih čiju smo zapreminu mozga malo prije spominjali, a koji otvoreno kažu da ne vole tu istu državu, i kao znak svoje demokratičnosti mole Boga da im podari mogućnost referenduma o odcjepljenju iz države u kojoj žive, a što se zove, eto, Bosna i Hercegovina.
Pa zar to nije najgori terorizam koji prijeti državi što se zove, eto, Bosna i Hercegovina.?
Oh, ispričavam se, ne može biti gori od onog što se desilo na Markalama, tuzlanskoj Kapiji, a pogotovo u Srebrenici.
A šta je sad sa onih tri hiljade, do tri tisuće, na koje najviše vrište oni što ne navijaju za reprezentaciju države u kojoj žive i koju ne vole?
Riječje je, naravno, o selefijama, pa da kažemo i o vehabijama, koliko ih, izgleda, po tom spisku, ima u BiH.
O vehabijama, njihovom porijeklu, učenju, manirima, izgledu, razlogu dolaska u BiH tog pogleda na svijet i vjeru, već sam pisao, pa ne bih da se ponavljam, ponoviću samo to da ti sljedbenici Muhameda Ibn Abu Wehaba nisu moja raja. Ne zato što ja nisam neki vjernik, nego upravo zbog mog poimanja vjere i religije.
Rekoh, nisam vjernik, ali oduvijek sam imao najdublje poštovanje prema religiji i prema pravim vjernicima. Odrastao sam u tom miljeu, moja Nana, što je rodila moju Majku, bila je vjernik, a nju sam neizmjerno volio. I njene dvije najbolje prijateljice, Eminu i Mujagincu, pamtim ih po staroj nošnji, sve tri u dimijama, maramama na glavi, a najviše ih pamtim po njihovoj blagosti i dobroti prema svima oko sebe.I veselosti.Redovno su klanjale, išle u džamiju, postile za Ramazan i držale se onoga što je pisalo u Kur’anu. A tamo lijepo piše da čovjek treba biti pošten i dobar, i imati ljubav i razumijevanje za sve ljude.
Takve su bile i moje dajdže, čestiti ljudi koji su vjerovali u Allaha, ali to njihovo vjerovanje nije bilo ni malo ispunjeno nikakvim frustracijama ni agresivnošću, Bog je bio lijepa strana života kao što im je i sam život bio lijep, pun veselih trenutaka, znalo se sjesti i za rakijski kazan, pa poslije, ponekad samo, poneku drmnuti. Druge im vjere nisu smetale, oni su imali svoju vjeru koja im je pružala spokojstvo koje se moglo prepoznati u njihovom osmijehu.
Ono muslimana što sam ja upoznao, bili su, svojim navikama i rezonima, nalik na moje dajdže, pa su mi i oni bili bliski.
A vehabije mi svojim nedostatkom osmijeha na licu ne mogu biti bliski, nikako, oni su strano tijelo u živom bosankom tkivu.
Zbog svog  uvjerenja i uzimanja sebi za pravo jedinog pravilnog tumačenja Islama, uzeti sebi slobodu da stavi i aktivira eksploziv, te ubije čovjeka bilo koje nacionalnosti i vjere (u Bugojnu, eto, čovjeka svoje nacionalnosti i vjere)., oprostite, tu ne pomaže ni satira, jer to što rade jest terorizam, jest mržnja bez onog osmijeha kakav su imale moje dajdže. Terorizam čiji cilj ne mora biti ni sama država (kao ono u Bugojnu), ni njen poredak i sistem vlasti, to je terorizam i napad na različito mišljenje i raznolikost, osnovne postulate demokracije. A ta raznolikost je najveće blago što ga ima država što se zove, eto, Bosna i Hercegovina.
Srećom, onih muslimana s osmjehom, sa kojima sam raja i koji su mi dragi, u Bosni ima neuporedivo više, a osmjeh je jači od mržnje. Bosna je to. I Hercegovina.
I  šta ćemo sad sa onih 3.000 potencijalnih terorista?  
Pa, ima policija, reći  će neko. Tačno, ima, ali dok oni usaglase svoje trokrake stavove, teroristi mogu da dignu sve i jednu policijsku stanicu i postaju u zrak. Tješi me jedino da će momcima što nose hlače od mlađeg brata doći iz guzice u glavu običnim poređenjem,  -  kao što su Gavrilovi ispirači mozga  uživali u beogradskim kabinetima i foteljama , tako i njihovi „dobrotvori“ uživaju blagodeti ovoga svijeta i života trošeći milijarde na luksuz, kupujući nogometne klubove po bijelom svijetu i plaćajući praznoglave trkače za loptom milionskim iznosima. A pored takvog života na ovom svijetu svejedno je kako će biti na onome, ionako nema povratnih informacija od onih za koje se pretpostavlja da su u džennetu ili raju.
 
 
Još jedan zanimljiv članak na istu temu :
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5834050,00.html
 
24.07.2010.

"ODJEDNOM MAMA" - DILEME JEDNE MAME-PRIPRAVNICE

OČEKUJEM LI JA PREVIŠE OD SEBE,

A JOŠ VIŠE OD LARE?

  Ana Škiljić-Ravenšćak
 
Svaki dan nova je borba. Natežemo se Lara i ja do krajnjih granica. Ne znam jesu li to takozvane “terrible twos” ili sam ju jednostavno razmazila. Navijam da se radi o fazi i uviđam da je krajnji čas da preuzmem vodstvo u beskrajnom okršaju za prevlast.

Dosadna sam samoj sebi. Te nemoj ovo, te nemoj ono. Iz minute u minutu, iz sata u sat, dana u dan… Dokad će to trajati? Nije mi jasno kako samo njoj ne dosadim sa svim tim silnim nemoj, stani, dosta je, jel slušaš ti mene?!

Fulala sam negdje pri prvim koracima, očito. Inače me ne bi umaralo ponavljanje “zapovjedi”. Inače bi me Lara slušala na prvu. Inače bi i bez mog mrkog pogleda znala što joj je činiti. Ili?
Očekujemo li mi roditelji previše od sebe,očekujemo li previše od svoje djece? Da postavim pitanje konkretnije, očekujem li ja previše od sebe, a još više od Lare?
Mala ima dvije godine. Znatiželjna je, živahna, zaigrana, veselo dijete koje zna pokazati što joj je po volji, a što nije, to će se truditi izbjeći kako zna i umije. Pronicljiva je i opaža sitnice. Ništa joj ne može promaknuti. Rekla bih, razvija se po planu i programu :).  No, u zadnje vrijeme počela je histerizirati, cendrati, kenjkati, protestirati, ne znam kako bih nazvala iznenadnu rekaciju na sitnicu, glupost. Recimo, ne želi nam dati ruku dok hodamo cestom. Mudrica je upila kad sam ju učila da kad dođe na cestu prvo mora gledati lijevo pa desno i tek onda zakoračiti. I tako ona lijepo, prije nego li ćemo izaći iz kuće, objasni meni da ide ona sama.
- Ne smijem na cestu ako ide auto, kaže sva ponosna, prvo pogledam i ako nema auta, onda hodam, mudro zaključuje i kreće. A onda slijedi kaos.
- Ne, ne. Mogu sama. Vidiš da ne ide auto, objašnjava ona i dalje dok joj sve jače stežem ručicu i počinjem osjećati kako mi se para lagano već puši kroz uši. Fitilj mi je kratak i potrebno je dosta samokontrole, koju nikako da steknem, da bih ostala mirna i skulirana u takvoj situaciji. Priznajem, grozna sam, stvarno mi se ne da po n puta ponavljati daj mi ruku, moraš mi dati ruku, ne možeš sama po cesti, opasno je… i bla, bla, bla….
Proklinjem samu sebe što sam ju počela “učiti” kako se hoda po cesti i proklinjem sposobnost kojom apsorbira sve što kažem jer me ljuti da ne može zapamtiti što smije, a što ne smije već sve izrečeno prilagođava u svoju korist. Borba, kad vam kažem.

        

Neki dan, na primjer, migoljila je svojom ručicom u tatinoj ruci dok smo stizali pred kuću i sva ljuta počela je plakati. Ono, pravo, sa suzama u očima. Ušli smo u kuću, Lara je prvo sjela na tepih plačući pa se prevrnula na leđa i nastavila ridati. Iskreno da priznam, mene to ridanje živcira. I svaka čast mom suprugu koji to sluša s osmijehom od uha do uha i kao da ne čuje iritantne zvukove. I ja slušam i pravim se da ne primjećujem njene histerične napade, ali me grebu za uši, iritira mi živce i pitam se, po tko zna koji put, je li to normalono?

Milsim, jel ok da dijete ponekad “popizdi”? Da joj je dosta svega i da joj jednostavno dođe da legne na pod i cendra. Jer nije dobila što želi. Na primjer, hodati cestom bez da nekog drži za ruku? Više ne znam što je normalno, što su moja (prevelika) očekivanja, a što je čista i nesmiljena razmaženost koje Lara, očito, nije ostala pošteđena….

Znam da je takve situacije najbolje izignorirati i pustiti da samo prođe. Tako i činim. Jasno mi je da joj nije ništa čim ona u sekundi promjeni ploču i počne razgovarati kao da nije malo prije isplakala rijeku suza. Svejedno, živcira me to. Kao što rekoh, kratak mi je fitilj i borim se, na kraju dana, i sama sa sobom, za više (puno više) strpljenja!!!!!! Dosljednost je bitna, ponavljam sebi ponavljajućinjoj po tko zna koji put da se noge ne stavljaju na stol. Dosljednost. Ako ponoviš dovoljno puta, mora usvojiti. Mora. Samo je pitanje, koliko puta je dovoljno puta?
Još je bitno spomenuti da se histerični napdaji događaju uglavnom po difoltu kad je mama (to jest ja, baš je čudno govoriti o sebi kao o nekom trećem licu :)) neraspoložena, umorna, prehlađena, izaberite dalje sami. Larino šesto čulo prepoznaje svaku moju promjenu raspoloženja i ne daj bože da nisam sto posto na nju skoncentrirana, kao da će se dodatno potruditi još mi malo više “dići tlak”. I meni se nekad ne da čitati joj slikovnice ili gledati s njom crtiće i opet iznova odgovarati na jedno od njezinih mudrih pitanja. Jednostavno mi se ne da. I onda se osjećam loše jer joj se nisam sto posto posvetila i jer sam podigla glas na nju i jer sam izgubila živce.
Tako je to. Iz dana u dan. Imamo uspone i padove, ali koliko god ja sad tu trubila, nema izbora, ako želim da Lara izraste u samostalno, pametno, odgojeno malo biće, morat ću pronaći to strpljenje iako nema ništa što bih trenutačno voljela više nego da Lara posluša na prvu. Javite mi se ako imate kakav prokušani recept :)
Pozdrav.

http://blog.vecernji.hr/ana/2010/07/20/ocekujem-li-ja-previse-od-sebe-a-jos-vise-od-lare/

Ilustracije sa interneta
23.07.2010.

MIKELE9 - MIŠKO PETROVIĆ: SUBJEKTIVNO

Aždaha ubiva Georgija    

  * mikele9

Ma kakvi iza sedam mora, ili sedam gora, ne, tu, ovde, tik do, oko nas...živi i goji se Aždaha koja neprestance ubiva Georgija. Nije to jednoglava, dvoglava, troglava, Biblijskobajkasta ne, to je, Aždaha sa desetak, dvadesetak, možda tridesetak hiljada glava.
Nije ni svakodnevno ubivan Georgije individum, pojedinac.

      
  

Aždaha je grupacija koju sačinjavaju vlastodršci sa sve raznoraznim savetnicima, sekretarima, pomoćnicima i savetnicima pomoćnika, za pronalaženje rupe na saksiji, izumljavanje tople vode, humano sečenje zdravih zdravcijatih platana, tenderisanje po principu meni 10 ili 15% na račun, futurnu mostogradnju... u neraskidivoj simbiozi s stručnjacima zvanim eksperti, kriminogene provenijencije, predizbornim euro donatorima tajkunske vokacije i inim šumiderima i krvopijama partijskodirektorske postavljenosti i za vjeke vjekova ugrađenosti u upravne odbore firmi koje postoje samo zato da bi oni punili džepove, obezbeđujući život na visokoj nozi čukun unucima. Siroti Georgije koji svakog dana biva ubiven, to smo mi, narod ovdašnji.

          

Pisalo se na blogu o Autoritetima, u okviru toga pominjane su šalteruše administrativne boginje, kojima mi tzv. običan puk koji je došao po nekakav ordinarni papir, izgledamo kao Biberče, čak manji od makovog zrna, okreću glave na sve strane ne bi li vas spazile. A kad vas spaze, onda NE MOŽE! Ili morate da donesete još odgovarajućih papira u količini koja bi obradovala i Papir servis! A one, šalteruše, su na najnižoj lestvici tzv. Autoriteta, prevedeno: drskosti, nehaja, nebrige, nerazumevanja, mizantropije bližnjih i daljnih!

U ovoj Praziluk državi, Banana je prikladniji naziv za latino republike u kojima se vlada uz pomoć do zuba naoružane soldateske, dakle u ovoj Praziluk državi/republici na vlasti je tridesetohiljadoglava Aždaha, koja je sočinjena od tzv. demokratskih i tzv. socijalističkopenzionerskih baba i žaba. Vlada krade, prima mito, kune se u korupciju smatrajući je najvišim dometom i dostignućem tranzicionog perioda koji prethodi (po mojoj računici krajem veka) ulasku u Europsku Zajednicu. Aždaha je napuhana od silne love do rasprsnuća ali joj nikad nije dosta. Samo još desetak miliona eura...dvadesetak...misli na futur.

Georgije, tj mi, pučanstvo, građani Praziluk republike, smo konstantno u govnima do guše. Podatak da nam govna već zapljuskuju bradu a neko govance se vine i do usana, izgleda da nema većeg uticaja na naš mentalni sklop. Solidarnost....šta to beše? Ćuti i trpi. Može da bude i gore. Pa ljudi, građani, Georgije, samo u Praziluk republici postoji izreka: Samo da ne bude gore! Svuda u svetu se govori: Biće bolje!

Ima li leka? Možemo li se suprotstaviti Aždahi? Evo priče: Imao otac sedam sinova i kad je došlo vreme da se otisnu u svet, prikupi ih otac držeći u ruci sedam štapova i dade ih najstarijem sinu s rečima: Polomi ih. Sin uze štap po štap i sve ih polomi. Onda otac opet uze sedam štapova, poveza ih i dade drugom sinu uz reči: Polomi ih. Sin se pomuči ali ne uspe, pokušaše i drugi ali jadac! E sinovi moji, reče otac, ako se budete držali jedan drugoga (budete solidarni) niko vam neće moći nauditi.

Zašto Georgije, tj mi, dozvoljavamo da nas pojedinačno lome, satiru i ubivaju, kad nas ima 200 puta više od njih, tj od Aždahe?
I šta radi Aždaha izabrana od strane Georgija tj nas glasača, šta radi na našu dobrobit? Ništa? Funkcioniše po principu: USE, NA SE I PODA SE. Georgije, mi, mu dođemo kao VesliKlarkovska kolateralna šeta. A možda će se povesti za onom Brehtovom: Ako vam ne valja narod, promenite ga. Ipak mislim da neće. Ne zato što 99% njih nije čulo za Brehta, već iz prostog razloga što je ovdašnji Georgije, bogom dan da se njime vlada kako im padne na pamet, bez ikakvih posledica po njih, tj Aždahu.
Opamjataj se Georgije!

http://blog.b92.net/text/15703/Azdaha-ubiva-Georgija/

* http://blog.b92.net/user/80863/mikele9/

Miško Petrović, samostalni izrađivač umetničkih dela, tj Akademski slikar. Majka me od milošte nazvala Mikele a imam i puno drugarica i prijateljica, pa i drugara koji me isto tako zovu, te otud mikele9. Slikarstvo mi je životna strast i još pride književnost i pecanje. Nema potrebe da pominjem ženski rod u koji sam zaljubljen od trenutka kada sam ugledao svet.Pišem i na privatnom blogu: http://subjektivno-miskopetrovic.blogspot.com/

22.07.2010.

"Iako sam nasmijan, kao klaun, reklo bi se, razigran... To je maska samo za trenutak, jer iza nje se smrzavam..."

*Branimir Džoni Štulić:

 

Na mene se išlo maljevima

  Peca Popović
O meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide, onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji, priča ekskluzivno za NIN legendarni Branimir - Džoni Štulić, koga je poznati novinar Peca Popović posetio u njegovom domu u Holandiji. Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta, a u razgovoru za NIN priča o novim knjigama koje piše, Balkanu, Jugi, prošlosti i sadašnjosti...

            

Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?
- Hteo sam da budem deo divne muzike kao „Bitlsi”. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.

Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?
- Sa jedne strane što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje, više si zanimljiv.

Posle toliko godina prećutkivanja, u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.

- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ‘81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše „Azra” da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ‘95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledati. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide, onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.

Pod kojim uslovima bi svirao i gde?
- Da odgovorim teoretski i uvetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.

Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.
- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu, oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji. Ja imam volju da još toga napravim, da sve ovo ne propadne. Uvek se radujem da nešto podarim. Ja sam uvek davao, ne volim da primam poklone.

       

          Grad Nin kod Zadra

Jedan od posljednjih video intervjua Džonija Štulića prije njegovog odlaska iz Jugoslavije možete pogledati ovdje

http://www.6yka.com/dzoni-stulic-na-mene-se-islo-maljevima

http://www.slatkocose.org/showthread.php?t=11207


*Frontmen Azre Branimir "Johnny" Štulić rođen je u Skopju u Makedoniji prije 57 godina. Kad je imao četiri godine njegov otac Ive, majka Slavica i sestra Branka preselili su se u Jastrebarsko gdje je Johnny odrastao. Otac je bio vojno lice i s obitelji je svake godine dolazio u rodni Nin, gdje i danas stoji obiteljska kuća. Brane, kako su ga zvali, kao i mnogi drugi, prošao je put od lopte do gitare. Bio je fizički iznimno jak dječak, a ljeta je provodio s rođacima Svetkom i Marinom. Interesantan članak: http://www.zadarskilist.hr/clanci/18092009/branu-cu-nagovoriti-na-povratak-u-hrvatsku 

21.07.2010.

ZAPADNI BALKON: "SVAKO VIDI ONO ŠTO HOĆE"

Zavjera "Bielefeld"

Štreku Keln - Berlin (ca. 500 km) superbrzi voz ICE (Intercity-Express) sprži za malo više od 4 sata. Tokom munjevite vožnje od 200-300 kilometara na sat ICE prolazi mimo jedne autentične džamije u Rurskoj oblasti, kao i pokraj jedne falširane, visoke pseudo munare u gradu Bielefeld. Placebo minaret u Bielefeldu integralni je dio velikog gradskog bazena «Ishara», čiji vlasnik očigledno igra na kartu nikad otrcanog egzotičnog Orijenta: «Kupanje kao u 1001 noći». Golemi toranj opasan je zmijugavim toboganom. Uzbudljiva ponuda njemačkim kupačima. Protustrujno plivanje. Talasni tuš. Mlaznice za masažu. Temperatura vode: 27 stepeni u sportskom bloku za odrasle («Ali Baba»), 32 stepena Celziusa u bazenčiću za mališane («Sindbad»).
             
      
U gradu Bielefeldu, na željezničkom kolodvoru, nadomak bazenskog minareta, proteklog vikenda došlo je do masovne panike. Razlog nije bio strah od islama - već posve banalni kvar u supermodernom njemačkom vozu ICE. U prepunim vagonima, jedan za drugim, zakazali su klima uređaji. Đavo se krio u detalju: ICE je dizajniran bez prozora. U trbuhu voza razvile su se temperature od 50 stepeni Celziusa. Grupa učenika na povratku sa ekskurzije doživjela kolektivni kolaps. Toplotni udar. Dehidrirana djeca ležala na podu. Trudnica pokušala razbiti prokleti prozor. U Bielefeldu paklena vožnja napokon biva prekinuta. Đaci odvezeni u bolnicu. Njemačka željeznica (Deutsche Bahn) izrazila je duboko žaljenje. Savezna policija (Bundespolizei) u međuvremenu pokrenula istragu zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda iz nehaja.
Znoj i suze. Klaustrofobična vrućina u kupeu. Sauna na šinama. U očima toplotno ošamućenih putnika užareni svijet pokraj pruge prima oblik fatamorgane. Fikcija u istočnoj Westfaliji. Horor u Bielefeldu. Da li taj grad uopće postoji? Da li je teorija zavjere (Bielefeld-Verschwörung) osnovana? Pozadinski podaci: Više od 16 godina grupa naučnika iz raznih krajeva Njemačke pokušava dokazati da grad Bielefeld, ustvari, ne egzistira. Prema mišljenju alternativnih naučnika iza priče o fantomskom šeheru stoje CIA, Mossad, u najmanju ruku vanzemaljci pod vodstvom stanovitog gospodara svemira, Ashrama Sherana, čiji je svemirski brod kamufliran kao zgrada univerziteta. Mnogo indicija govori u korist ove teorije. Da li vi poznajete nekoga iz Bielefelda? Naravno da ne.
Bajku o imaginarnom Bielefeldu izmislila je grupa akademskih šaljivdžija. Vic je pokrenuo lavinu legendi o nestvarnom gradu, u kojem su krili kidnapovanog John F. Kennedija. Nakon što ga nisu ubili. Pretpostavlja se da je Bielefeld tajni „Space Center“ odakle katolička eminencija iz Vatikana redovno leti na Mars. Koga zanimaju piramide u Visokom, više informacija o Lej linijama u Bielefeldu pronalazi u stručnoj literaturi: „Zagonetka Bielefeld“ (Günther Butkus, ur., 2010). Nas, ipak, više kopkaju konkretna pitanja: Kako je moguće da klima uređaji u Njemačkoj željeznici serijski zakažu? Zašto?
             
             
Deutsche Bahn putnicima u Bielefeldu nije pružio prvu pomoć? Pa mogli su ljude odbaciti do gradskog bazena, da se rashlade. Do munare opasane toboganskom gujom. Ključno pitanje dakle glasi: Zašto su njemački ICE vozovi napravljeni da ne možeš otvoriti prozor? Kako Selma da se nagne? Kad zagusti. Za sve postoji samo jedno objašnjenje. Zavjera protiv muslimana.
 
http://blogs.dw-world.de/bihblog

N.B.  I tetkainternetka se zaista namučila:
         jedva i ovoliko ilustracija sa interneta
20.07.2010.

CHABLIS: NISU MORALI ZVONITI NOSOM JER SU DOŠLI PRAZNIH RUKU

MUKE PO ČARAPAMA
ODLOMAK IZ PRIČE
 
                          
 
CHABLIS
                                  
Već danima su visoke ljetne temperature. A sad opet najavljuju val zahlađenja s kišom. Navodno su te velike razlike u temperaturi i te nagle promjene vremena zbog zagađenja okoline, atmosfere, stratosfere, bacanja papira od ćevapa po cesti i ostalih stvari koje neuki smatraju banalnostima, a zapravo se radi o ozbiljnoj stvari koju pojednostavljeno zovemo nemar prema prirodi i samome sebi.
Da priznam, ovih dana sam se baš dobro odmorila od čarapa i svega, ali danas pod okriljem prepunog shoping centra čarape su mi opet malo uzdrmale osobni mir. Kako vremenske prilike nisu baš naklonjene izletnicima odlučili smo to ljigavo vrijeme iskoristiti za neku kupovinu koju već mjesecima odgađamo.
Jednim mobitelskim pozivom moja stečena obitelj najavila je sutrašnji dolazak k nama na kavu. Kažem, samo malo sam se uzdrmala, jer sad sam ja ipak na svom terenu. Nema tu sad cile-mile i trt-mrt pa da ja plešem kako drugi svira. Tu sam ja doma, na svom terenu, ja ću biti u šlapama, imati ću donji dio plišane trenirke neke mišje boje, boje sivog miša, jer u boji poljskog ne bih nikada kupovala trenirku, i šarenu majicu kratkih rukava. Sokne mogu biti u boji, bez boje, šarene, jednobojne, a i ne moraju biti, mogu biti bosa u šlapama, mogu imati nalakirane nokte, nenalakirane, odrezane, čampljaste, izrašpane ili potrgane, sve će to šlapice moje milene sakriti. Jasno je k'o dan da su moji nokti uredni, ali da i nisu, eto, to ne bi bio nikakav problem. I gle, kao da me išlo, kao da sam imala neku sreću! Kako uvijek rogoborim da nema jednobojnih kratkih čarapa u visini nosa su mi se stvorile tamno plave. Naravno da sam ih odmah kupila. Sad u mome ormaru stoje dva para. Osim tih sokni odabrala sam i najfinije kekse, kakve vjerojatno sebi ne bih kupila osim da dobijem povišicu, ali oni tako rijetko dolaze k nama da sam se htjela iskazati. Tim više što nas osim izuvanja kod njih najčešće dočeka prazan stol. Ali neću gunđati, netko bi mogao pomisliti da odlazim u goste radi hrane. Ne, to nikako. Keksi s čokoladom, keksi s kikirikijem, vino, sok, mramorni kolač, kava s kofeinom, bez kofeina, nesica, ekspresica, ako treba i orient-ekspres, turska, bez šećera, sa šećerom, s mlijekom, bez mlijeka, kozjim, kravljim ili sojinim, na biranje, pretpostavljam da će trpeza biti zadovoljavajuća. A onda ću ja sjesti i gledati u njihove noge. U njihova stopala. Imaju li čarape od merciziranog pamuka, od nemerciziranog ili od češljanog pamuka. Da nisu možda sintetičke? Mješavina i u kojem postotku? Možda netko od njih nosi medicinske, one bez lastike u gležnju, da ne prekidaju cirkulaciju...Proučavati ću koliko su istanjene niti na palcu ili na peti. Gledati pašu li im čarape s odjećom. Ako ugledam neki „krumpir“ tj. rupu na čarapi mogu im ponuditi konac u istoj boji, sto vragolija i podlosti mogu smisliti do sutra. Možda da naglancam parket pa da bude sklisko? Suprug je već u nekoliko navrata primijetio da ga ne čujem kad me nešto pita, ali ja sam se sasvim prebacila u razmišljanje o sutrašnjem danu tako da mi njegove riječi niti ne uđu kroz uho pa ne moraju ni izaći. Znam, nije to lijepo prema njemu, to da ne čujem što me pita, ali tom telefonskom najavom dolaska ja sam osnažena, konačno nestaje iz mene nelagoda koju osjećam kad mi odlazimo u njihov stan s debelim fejk tepihom, iz mene istječe nagomilani stres poput vodopada, a samopouzdanje raste poput Horvatinčićevih zgrada. Teško mi je to i podijeliti s njim, on to ne razumije, njemu je svejedno ima li na nogama čarape od prije dva dana, pet dana, od prije tri tjedna ili godinu dana. Njemu je svejedno je li gumica oko gležnja rascufana ili čarape uredno stoje na nozi. On će jednostavno uzeti jedan od pari čarapa koje odbaci svlačeći se prije spavanja i koje danima stoje po podu, ovisno u kojoj su mu boji cipele ili hlače. Pod u našoj spavaćoj sobi preplavljen je cvijetovima zagasitih boja. Da su življih boja te namreškane čarape privukle bi pčele i bumbare koji bi se uvlačili u njihovu nutrinu vjerujući da ulaze u veliki tučak, no ako koji i navrati brzo shvati da se radi o prevari, da je to samo miris ustajale muške čarape. Navikla sam na te njegove čarape koje samo baci na pod bilo da ih je imao sat do dva ili tjedan dana. Preko čarapa shvatila sam razliku muškog i ženskog poimanja vrijednosti. Volim te njegove tragove koje ostavlja za sobom, tako i kad je na putu osjećam da je kod kuće. Poberem čarape, operem ih, ne sve, neke ostavim kako bi se osjećao ugodno kad se vrati, osušim ih i onda ih po boji razvrstam i jednako tako složim u ormar od svjetlijih nijansi prema tamnijima. Ne znam kako je s ostalim muškarcima, ali vjerujem da ima svakakvih.
Usnula sam lako. Muškarac je, stojeći na jednoj nozi lijevom rukom skinuo čarapu, zatim promijenio nogu te istom, lijevom rukom skinuo i drugu čarapu i bacio ih na pod.
 
Ja sam svoje odložila u kantu za zmazani veš. Da imamo više mjesta u stanu osim jedne kante za bijelo i jedne za šareno rublje ja bih imala kante za razvrstavanje rublja po bojama. Kanta za žuto i narančasto, kanta za crveno i smeđe, kanta za tamnoplavo i ljubičasto, kanta za svijetloplavo i lila, kanta za crno (radi pranja s posebnim deterdžentom za crno rublje) i tako dalje da vas ne davim ovim sitnicama.
Snovi su mi bili lepršavi i laki poput povjetarca i dobro izglancanog parketa. Ustala sam odmorena, vesela, čila. Dobru volju nastojala sam prenijeti i na životnog suputnika, no on je nešto mrgodan ujutro što se zna prebaciti i na cijeli dan. Te ga bole leđa, te razmišlja o poslu, te ga smeta jer pada kiša, sto problema ima i divim mu se kako s njima izlazi na kraj.
 
Ja sam se jako veselila susretu s familijom. U mojoj glavi je već sve bilo isplanirano: kao ću im reći da se izuju, gdje ću ih posjesti da im što bolje vidim stopala, što ću ako me zamole šlape, da, baš sam jučer bacila dva para za goste jer su se gotovo raspale, a nismo stigli kupiti nove, napraviti ću lagani propuh da vidim kako migaju nožnim prstima da ih zagriju i još puno ideja čuvam u glavi.
I tada se oglasilo zvono. S nestrpljenjem sam čekala dok dođu pješice na peti kat. Osluškivala sam njihove potpetice i pokušavala zamisliti tko ima kakve cipele. Nisu morali zvoniti nosom jer su došli praznih ruku. S osmjehom filmske dive poželjela sam im dobrodošlicu dok je muškarac u kuhinji nosio rakiju dobrodošlice na stol. Zatvorila sam vrata za njima. Jednom okrenula ključem.
Nisu ni trenutka zastali u hodniku. Ni trenutka. On u tenisicama, a ona u tamnoplavim štiklama lagano i samouvjereno su ušetali u kuhinju. Nakon toga smo otišli u dnevnu sobu. Ja sam nosila pladanj s rakijom i keksima. Ruke su mi malo podrhtavale od bijesa. Nadala sam se da se to neće primijetiti. Susret se neplanirano odužio. Točnije, bili su točno sat vremena, ali tih sat vremena trajao je kao tjedan dana. On je mirno sjedio na kauču. Ona je često šetala, te je gledala naše nove zavjese te naš novi krevet, pa je išla isprazniti mjehur ili štoliveć, uglavnom kad su nakon tog cjelotjednog boravka kod nas otišli ja baš i nisam bila za neku akciju. Aha, samo da pripomenem, ipak imamo trajnu uspomenu na njih, bolju nego da su donijeli cvijeće i paketić kave.
            

Njene su štikle utisnule bezbroj malih udubljenja po našem ne sasvim novom, ali ipak lijepom parketu.

http://chablis.blog.hr/2009/09/index.html#dan17
 
Ilustracije sa interneta
19.07.2010.

SVAKA ZEMLJA IMA TELEVIZIJU KAKVU ZASLUŽUJE

Goran Milić-

trajniji od Planckove konstante*
        Autor: Boris Rašeta
 
Za veliku slavu velika kazna, kaže De Gaulle. U slučaju Gorana Milića, ta često citirana dosjetka ne vrijedi. U četrdeset godina karijere Milić je bar 30 godina bio silno slavan, ogorčio je brojne ljude, promijenio više ideoloških košulja nego Aleks Grdić grudnjaka, pa ipak od velike kazne nema ni “K”. Nekoliko godina medijskog ostracizma nakon Yutela, nešto neugodnog vucaranja po časopisima obavještajnog podzemlja, nadzemlja i bezumlja, mučno dokazivanje pravovjernosti, pokoja ne sasvim laka godina podstanarstva i to je uglavnom to. Nije mu nakon odlaska iz Beograda i Sarajeva bilo lako, ali nije to bilo ni žrtvovanje svetog Lovre, ako ćemo pravo. Ne dao bog većeg zla. Jer, u druge prazne kućice Milićeve biografije valja upisati i druženja s Carterom, Titom, Bushom, Markovićem, Tuđmanom, New York, London, Azurnu obalu, Madrid…
                             

Promijenio je tri države – Jugoslaviju, Bosnu i Hrvatsku – i u svima ispao trajniji od Planckove konstante. Nevjerojatno, ali Goran Milić je karijerniji od Stjepana Mesića! Naime, Mesić je bio predsjednik u samo dvije države – u obje ga je policija malo pratila, malo čuvala – a Milić je dnevnik vodio u sve tri, i to bez policije za vratom. Još je prošli tjedan bio siguran kao potencijalni direktor programa HTV-a. A onda je netko utjecajan rekao: ne može na to mjesto bivši jutelovac… i ode mast u propast.

Stahanov s Prisavlja

Na mjestu voditelja središnje informativne emisije Milić je predvidljiviji od izmjene godišnjih doba. Još je transparentnija njegova retorika: to su uvijek opća mjesta službene ideologije, popularni frazemi, pučko prosvjetiteljstvo, diskretna podilaženja kolektivnom podsvjesnom, suptilno ulizivanje onima gore i zazor od ideje da se, bilo kada i bilo gdje, krene u zagovor onih dolje. Ili, ne daj bože, u neku donkihoteriju. Pa ipak, gigant jugoslavenskog novinarstva, čovjek koji planetu obiđe češće nego punicu, rado voli oslikati sebe kao – heroja pokreta otpora. Milić će mrtav-hladan novinarima reći: “Uvijek sam plivao protiv struje.” Možda, u tekućini koju proizvode Distillers Dumbarton Scotland, George Ballantine & Son Ltd., ali ne i  u “gorkoj rijeci naših dana”, kako bi rekao pokojni Tomislav Ivčić.
On je zapravo nešto posve obrnuto od plivača protiv struje. Goran Milić je mjerna jedinica oportunizma. Njegova jadikovka spada u sferu “starofrajlinske martirologije”. To je naricanje krčmarice koja se žali da joj je promet slab, a u slamaricu uredno sprema milijune. Ta mantra kod nas više vrijedi nego iskrenost. U društvu u kojem dominira egalitarni sindrom, siječe se svaka glava koja imalo strši. Svojim obrazovanjem, znanjem jezika, poznavanjem medija, upornošću i voljom, “Milić od Bačve” (kako ga je nazvao Ivan Starčević) – ako ćemo pošteno – nadvisuje svaku televizijsku konkurenciju, i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire, barem za glavu. Da je rođen u SAD-u, bio bi milijunaš. Taj se u Generalnoj skupštini UN-a snalazi kao Stipica Radić u Strizivojni Vrpolje, da upotrijebimo staru Krležinu dosjetku o Titu. U provincijalnoj močvari zvanoj Hrvatska to je nedostižan doseg.
On je najveći krokodil naše televizijske bare. Goran Milić godišnje može obići Ekvator dva puta, napraviti 20 reportažnih emisija u budžetu s kojim Antun Vrdoljak ne bi prošetao od Lašćine do Savice – i svima biti zanimljiv. Triput mlađi kolege zbog jedne reportaže na neradni dan vrište: “Mobing!” A on je, koju godinu prije penzije, Stahanov s Prisavlja. To je onaj sovjetski rudar koji je na poticaj Partije u jednom danu iskopao 102 tona ugljena, 14 puta više od uobičajene norme. Zato mu je bolje da se pravi lud, nego da se pravi pametan. No, žali bože!
Naime, Milić će uvijek podjednako svima prodavati istu, staru, predvidljivu, milićevsku bozu, pisanu nevidljivom tintom. On uvijek navlači vodu na svoj mlin: Hrvate koji pate za socijalizmom uvijek će podsjetiti na redove za kavu i benzin te par-nepar sistem (Da, Miliću, ali koliki je tada bio vanjski dug pet puta veće zemlje?), one koji kritiziraju Milinovićevu reformu zdravstva uvijek će podsjetiti da su u socijalizmu svi imali osiguranje, ali svi osigurani nisu mogli doći na VMA (A danas mogu? I pride, moraju platiti!), nego samo oni s jakim vezama. Štovano općinstvo će upozoriti na opasnost od povratka Srba, koji su odreda krivi zato što su mu neki drugi Srbi oduzeli stan od 90 kvadrata u centru Beograda. Onako, građanska pozicija s nacionalnom figom u džepu.
Ali Gorana Milića izdaje i karakterno najbolje opisuje jezik. Kada opisuje Tita, reći će: Bio je ravan ili nadmoćan svima, uvijek je imao superiorno držanje, osim s papom Ivanom Pavlom II. Tu je, kao, bio inferioran. U nekoliko intervjua Milić će ponoviti tu svoju zamjedbu koja – ako je uopće točna, a sve što znamo o prirodi i društvu upućuje na zaključak da nije – nema za cilj opis dvojice pokojnika, nego rehabilitaciju jednog živog čovjeka: njega, Milića. Naime, on time želi reći kako je Tito bio grandiozan lik (pa mu se moglo i služiti: bio je svjetska manga), ali je neumrli Papa bio još veći (čime se disketno dodvorava katoličkoj većini i, još više, vladajućoj manjini unutar te većine). Manevar ipak ne uspijeva do kraja, što vidimo po krahu kandidature za direktora programa HTV-a. Yutel je ipak smrtni grijeh. Tuđmanu nije smetao: on je vjerovao u hrvatsku nadmoć, pa je gotovo sve Hrvate sa saveznih pozicija zvao u Zagreb; Milić mu je bio dokaz rasne superiornosti i nudio mu je čelnu poziciju na HTV-u. Milić je to tada odbio, jer je Markoviću, Armiji i Yutelu davao veće šanse. Pogriješio je, a na mjesto širokogrudnog Tuđmana došli su uskogrudni zaplotnjaci koji ga prepoznaju kao Jugoslavena.

Čovjek s leksičkom maskom

Ima jedan detalj iz kojeg se vidi da su oni u pravu: Milića nešto razotkriva kao ideološki i nacionalno prazan skup, kako bi rekli matematičari, kao osobu bez uvjerenja, kao puku rezultantu najmoćnijih društvenih sila. To je riječ “šport”.
Samo dva novinara HTV-a, Mićo Dušanović i on, uvijek i bez iznimke kažu “šport”. Zvuči, dakako, smiješno, ali to je zapravo raskrinkavajuće. Čovjek koji je domaći u hrvatskom jeziku – a jezik je kuća bitka – jedan “istinski kvalitetan Hrvat”, kako bi rekao Stipe Šuvar, nikada ne bi rekao “šport” ako nije rođeni purger, a Milić je iz Slanog pored Dubrovnika, gdje se “šport” ne kaže ni na dopu. Ne, to je leksička maska koju navlače oni koji ne žele da se prepozna njihova identitetska praznina. To je jezična kalkulacija. To je ideološka, konjunkturna maska koja otkriva da iza nje ne stoji uvjerenje nego račun. Jednom je krivo računao, s Yutelom, pa ne bi više htio pogriješiti. Neće da ga netko optuži za manjak hrvatstva. Da mu otkrije rupu. Želeći biti razmjerno veliki Hrvat, Milić nehotično otkriva zašto to ipak nije. On je samo stavio veliki ulog na tu kartu. On je stranac koji je papagajski točno, prema navadi savršeno, načuo sve detalje jezika koji mu je materinji, a ipak tuđ. Zato bi i “hrvatski” mogao upisati na listu stranih jezika koje govori briljantno…
Goran Milić uvijek će se diskretno pozicionirati na strani moći, konkretno, posljednjih decenija na strani tzv. državotvornoga hrvatstva, jer računa da je to opcija koja, bez obzira na političke mijene, na koncu uvijek trijumfira. Nije blesavo: od 19 godina hrvatske samostalnosti, desnica je državu vodila punih 16. Matematički, dakle, oklada na “desno” nosi čak 84 posto šanse na pobjedu, naspram 16 posto na “lijevo”, a Milić bi znao izračunati i teže račune od ovoga, za koji vam i nije potreban kalkulator.
Kritika je u njegovim prilozima i emisijama česta, ali je posve bezopasna. Tako se moglo i u socijalizmu. Pojave da, ali drugovi ne. Nomina sunt odiosa. Milić je kritičar koji je ne samo zube nego i gebis okačio o klin. Naš bankar, reći će Milić, nije neki zagriženi kalvinist iz Ženeve koji nikada ne daje intervjue nego svaku tajnu čuva do groba, nego je neka radio Mileva; naš predsjednik općine nikada nije volonter, nego je nekakav Ostap Bender – sve je to načelno, i sve je to točno, i sve je to predmet Milićevih diskretnih zgražanja  – ali ime i prezime nekog konkretnog zlikovca, e to iz našeg plivača protiv struje ne možete iščupati ni zubarskim kliještima. To da je Protega mrčio silne pare možete od Milića saznati samo ako Protega završi u zatvoru, nikada prije. Što bi bio posao novinara. Kada nas, iz fotelje urednika TV dnevnika, gleda s onim tako personality tregerima i kada prodaje svoje didaktičke magle, Milić zapravo otkriva kako nas strašno, duboko prezire. Jer, njegov je ton uvijek prikriveno prezriv: evo, “mi” (a uistinu: vi, dragi gledatelji) pojma nemamo, a pogledajte kako je to u svijetu, kojim ja hodam kao da sam se u njemu rodio! O tome saznajte u mom dnevniku, u mome “Putujte s…”. To se zove život na visokoj bozi!
“Tako svetski, a tako naš”, ovih je dana baš Goran Milić ipak imao najveći propust od svih hrvatskih urednika. U njegovu se Dnevniku na dan vehabitskog terorističkog napada u Bugojnu, u kojem je ubijen jedan a stradala šestorica policajaca, “našlo mjesta za korupcijsku aferu u Francuskoj, probleme s otplatom nekretninskih kredita u SAD-u, referendum u Kirgistanu i – priču o tome kako Diego Maradona navodno ima hrvatske korijene”, ali ne i za fuckin’ Bugojno. Baš pacerski potez.

Ili se pokloni ili se ukloni
Maradona – Hrvat, e ta je jača vijest baš morala stati i u sve manje gledanih pola sata na nacionalnoj dalekovidnici, ali ne i Bugojno. “Vrtjeli smo tu vijest cijeli dan, u svim vijestima, ne moraju u Dnevniku biti sve vijesti koje su emitirane preko dana u informativnim emisijama”, rekao je Milić novinarima T-portala, koji su ga upitali smatra li zaista, kao dugogodišnji novinar i urednik, da HTV može u svom središnjem Dnevniku ignorirati jednu od najvažnijih vijesti dana.
“Dugo sam” rekao je Milić, “razmišljao na koji način da je plasiram, koju intonaciju dati? Postoji interpretacija da je Al Qaida na pragu Hrvatske, a postoji i interpretacija da je to kriminalac koji se osvećuje policiji, jer su ga prebili. Ja ne mogu zamisliti da javnosti dam vijest bez intonacije, pa sam zaključio da je bolje da ne fulam nego da intoniram pogrešno, baš zato što se to od mene očekuje. Ali da, trebao sam objaviti tu vijest na 20 sekundi”, rekao je Milić.
E, tu je sve rečeno. Ne treba nama, Miliću, interpretacija ili intonacija, nego vijest: to da je bomba ubila jednog čovjeka, a šestoricu ranila, da policija istražuje tko je bombu postavio, da se to dogodilo u Bugojnu – i to bi bilo sasvim dovoljno dobrom novinaru. Treba li tsunamiju intonacija? Ne treba. A zašto bi ovom trebala? Bomba je bomba, mrtvac je mrtvac. Ali Gigantu treba interpretacija, da bi bio čist pred Moćnima jer stvar je osjetljiva.
Pa ipak – Miliću nije puno za zamjeriti! On je, kao kandidat za direktora programa HTV-a, bio drugo najgore zamislivo rješenje. Prvo je Hloverka Novak Srzić, novinarka koja bi u svakoj iole normalnoj sredini odavno bila škartirana. Lustrirana. No, vladajući u Hrvatskoj od dva zla uvijek biraju gore. U ovakvoj državi, eruditi i znalci poput Milića – a to mu nitko ne može osporiti – i nemaju drugu sudbinu: ili će se pokloniti, ili će se ukloniti. Žrtvovanje nema nikakvog smisla. Milić se poklonio do poda, do crne zemlje – ali uzalud, našlo se i boljih.
Normalni građani bi demonstrirali da im se ovakve sablasti imenuju na nacionalnu dalekovidnicu. Naši šute. Neka. Svaki narod ima televiziju kakvu zaslužuje!

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Max_Planck 

Tekst preuzet sa portala www.novossti.com

 

18.07.2010.

DESETOGODIŠNJI "PICASSO" IZ KUVAJTA

Desetogodišnji dječak već prozvan drugim Picassom
 
Slike živopisnih boja i kubistički oblici uveliko podsjećaju na djela slavnog Pabla Picassa, no nije riječ o slikama španskog genija već radovima desetogodišnjeg dječaka koji je svojim umijećem zadivio svijet.
 

Iako nikada nije vidio djela Pabla Picassa Hamad Al Humaidhan ima stil itekako sličan slavnom slikaru, a iako ima svega deset godina već je postao član Međunarodne likovne organizacije.
Također, mladi slikar je do sada prodao nekoliko svojih dijela za preko 700 eura, a ovoga ljeta će imati i vlastitu izložbu u Velikoj Britaniji.
Humaidhan kaže kako je njegova tehnika jednostavna, on samo zavori oči, zamisli sliku i onda zamisao prenese na platno.
Na nekim njegovim djelima primjetni su motivi Afrike, baš kao i kod Picassa, no Hamad kaže da je to zbog toga što sluša tradicionalnu afričku muziku dok slika.



Desetogodišnjak se slikarstvom počeo baviti kada je njegova porodica prije tri godine preseila iz Kuvajta u Bath u Somersetu.
Od oca, koji se amaterski bavi slikanjem, posudio je platno i načinio svoje prvo djelo - portret nogometaša Cristiana Ronalda.
"Kada imam platno ispred sebe samo zatvorim oči zamislim šta želim naslikati i onda otvorim oči i počnem s radom. Moja omiljena slika je kralj Afrike. Na toj slici kralj je nacrtan u sredini, ali najviše mi se sviđaju boje. Slušam afričku muziku dok slikam i to mi pomaže u radu. Prije nego što sam počeo slikati nisam vidio Picassova djela i sada me jako začudilo to što su naša djela slična", kazao je 10-godišnji Hamad, dodajući kako ga slikanje opušta i kako se odmara slikajući.
Hamad živi s ocem, majkom, bratom i dvije sestre. Svi su jako ponosni na njegov uspjeh.
"S obzirom da i sam ponekad slikam odmah sam uočio kako su djela mog sina nalik Picassovim, pa sam mu nastavio kupovati platna i boje. Svi smo jako ponosni na to što je postigao", kazao je otac Walid, prenosi Daily Mail.



Dječakov agent Steve Turner istakao je kako je i on bio iznenađen slikama malenog Hamada, a njegovim djelima su zadivljeni i svi oni koji ih vide.
"Zaista je uzbudljivo kada pronađete nekoga ko je tako mlad, a već ima veliki potencijal. Željno iščekujem da vidim kako će se njegove sposobnosti i stil razvijati", kazao je Turner
.
 
http://www.sarajevo-x.com/zanimljivosti/clanak/100428090
Dragi moji čitaoci ko ovdje koga FARBA?
17.07.2010.

ORDEN LEGIJE ČASTI: I MI KONJA ZA TRKU IMAMO

VITEZ SVIH REŽIMA

      e-novine.com

Nakon Sonje Liht i Verana Matića koji su nagradu Legion d’honneur (Legija časti) primili u diplomatsko-modnoj sezoni 2008/2009, na red je, naravno, najzad, došao Emir Nemanja Kusturica, feudalac s Mokre Gore, po zanimanju robovlasnik. Kako objavljuju presrećni srbijanski mediji, suprug Karle Bruni odlikovao je našeg Nemanju „značajnim priznanjem u rangu viteza“, a zbog „izuzetnog doprinosa u oblasti kulture“

                                     

Muž Karle Bruni za kojeg se sumnja da je predsednik tzv. Francuske i čiji je umetnički alias Nicolas Sarkozy – povodom Dana Francuske Republike „posebno je vodio računa o umetnicima, kulturnim poslenicima i poznatim ličnostima iz sveta spektakla“. Pored kontraverznog biznismena s Mokre Gore, nagradu su dobile pevačica Mireille Mathieu i glumice Isabelle Adjani i Charlotte Rampling.

  Drug Nemanja, omiljeni reditelj Slobodana Miloševića, poslednjih godinu dana ne može da se odbrani od silesije nagrada kojima ga zatrpavaju s raznih strana. Januara ove godine, recimo, Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril uručio je u Hramu Hrista spasitelja Emiru Kusturici nagradu za širenje i učvršćivanje jedinstva pravoslavnih naroda, koja od prošle godine nosi ime svog osnivača, preminulog patrijarha Aleksija Drugog. U obrazloženju nagrade navedeno je da "srpski reditelj Emir Kusturica posvećuje mnogo pažnje društvenom radu, razvoju srpskog nacionalnog filma, narodnoj kulturi i duhovnoj tradiciji".

Tom prilikom, Kusturica je zahvalio rečima da je veoma srećan i veoma iznenađen nagradom, a seriju svojih fotografija prikazanih na video bimu, dok je voditelj nabrajao sve nagrade koje je on dobio, prokomentarisao je „da ima utisak da na svim tim fotografijama liči na Dostojevskog, jer su na njegovo lice ostavili traga utisci sticani čitanjem njegovih knjiga“. 

                         

Prošlog meseca je u Grčkom teatru u Taormini, u Italiji, na tamošnjem 56. Filmskom festivalu, dobio „nagradu za dijalog među kulturama“, a posebno priznanje doživeo je septembra prošle godine kad je - postao kozak! Gradonačelnik Krasnodara i predstavnici srpske dijaspore dodelili su mu ovu neobičnu čast. Da bi postao kozak, Emir je prošao čin inicijacije: morao je da popije rakiju sa mača, da poljubi konja, a zatim ga uzjaše. Kada je prelazio iz Rusije u Južnu Osetiju, na granici je u njegovu čast priređena svečana dobrodošlica sa kulturno-umetničkim programom. Zbog ogromnog broja okupljenih ljudi koji su došli da pozdrave srpskog reditelja, tokom te ceremonije saobraćaj je bio zatvoren.

Za hard-core ljubitelje Nemanje Kusturice još nekoliko veselica: marta 2009. je postao počasni građanin Gvadalahare primivši ključeve grada; 21. novembra 2009. primio je nagradu „Gran premio Torino“ Međunarodnog filmskog festivala u Torinu; 7. decembra 2009. na međunarodnom filmskom festivalu u marokanskom gradu Marakešu, koji se održava pod pokroviteljstvom njegovog kraljevskog visočanstva kralja Mohameda VI, Emiru Kusturici je priređena retrospektiva svih igranih filmova i uručena nagrada za životno delo.

Svečano urečenje nagrade koju je Nemanji poklonio suprug Karle Bruni, održaće se za nekoliko meseci na prijemu u francuskoj ambasadi u Beogradu. Već sad se zna da će ovom happeningu prisustvovati Boris Tadić, Sonja Liht i Veran Matić – a kvartet će biti kompletiran kad se pojavi Kusturica, čovek svih režima, uključujući i francuski.

Liberte, egalite, fraternite! Kusturičino sveto trojstvo!

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-dogadjaj/39202-Vitez-svih-reima.htm

16.07.2010.

ROBI K.

 
TETA LUSI I BARBA DŽORDŽ
 
   Viktor Ivančić
Moj dida na Šolti je primijo prve turiste u aparpmane. Prvi didini gosti su bili teta Lusi i barba Džordž iz Minesote. Teta Lusi je nosila ljubičasti bikini i imala je velike limune. Barba Džordž je nosijo bermude sa zvjezdicama i svemirskim raketama. Teta Lusi i barba Džordž su stalno se smješkali. Moj dida je mog tatu pitao: "Di je ta Minesota, jebate jarac?" Tata je rekao: "Koliko ja znam Minesota je u Americi!" Dida je pitao: "A šta je to, neka pokrajina?" Tata je rekao: "Bogami nije pokrajina nego država! Isto ka i Ohajo!" Dida je rekao: "Čekaj malo, pa zar Amerika nije država?" Tata je rekao: "Naravski da je!" Dida je pitao: "Znači može bit država Minesota u državi Americi?" Tata je rekao: "Može, naravski da može!" Dida je rekao: "Aj onda mi je malo lakše!" Tati je uletilo čudilo: "Zašto ti je lakše?" Dida je rekao: "Zato šta onda može bit i država Hrvacka u državi Jugoslaviji!"
   
   
Moja mama je skompala se sa tetom Lusi. One dvi se svaki dan sunčaju na muliću i bacaju žensku šprehu. Moja mama ima zeleni bikini i nešto manje limune od tete Lusi. Moja mama spika engleski šta ga je naučila iz serija Kućanice i Seks i grad. Plus ona spika meksički šta ga je naučila iz Done Barbare. Moj tata je jednom njoj rekao: "Pa ti si pravi polignota, čoviče božji!" Mama je njemu rekla: "Meni su ti jezici ništa lakša stvar!" Tata je njoj rekao: "Da koji put gledaš dnevnik možda bi naučila i hrvacki!" Onda je mama tatu puntala sa kanavačom u glavušu. Plus mu je rekla: "Gledaj ti svoje utakmice paš naučit pećinski!"
Moja mama i teta Lusi su ležale na muliću i bacale su žensku šprehu. Dida je u vrtlu takljao vinograd. Teta Lusi je kroz sunčane cvike pogledala prema njemu i rekla je mojoj mami: "Jor fader sims tu bi e veri najs person!" Mama je kroz sunčane cvike pogledala prema didi i rekla je: "Jes! Hi iz old, bat najs!" Teta Lusi je rekla: "End hi iz olvejz tolkin vid mi end Džordž on kroejšn! Its rili emejzing ikspiriens!" Mama je rekla: "Uel, aj told ju det hi iz old! End e lidl bit sili! Hi forgets det ju dont andrstend him!" Teta Lusi je rekla: "Nou, nou, aj lajk it veri mač! Mejbi aj vil lern sam ov jor bjudifl lenguidž!" Mama je rekla: "Jes, mejbi its gud oportjuniti for ju!" Teta Lusi je pitala: "For igzampl, uot daz it min nabijem te nakurac?"
Mama je skočila se sa šugamana i viknila je: "Hi told ju det?!" Teta Lusi je rekla: "Ou jes, several tajms! Prektikli evri morning!" Mama je škarpunila se po faci i rekla je: "Uel, it mins... it mins det hi lajks jor kampani veri mač! Hi uonts tu sej det hi iz veri gled det ju end jor hazbnd Džordž ar gests in hiz haus! Okej?" Teta Lusi je rekla: "Ou, hi iz rili veri, veri najs person! End uot daz it min izgledas ka zadnja straca i kurbetina?" Mama je došla u facu crvena ka grancigula. Ona je rekla: "Uel, it mins... it mins det hi uonts ju tu indžoj jor stejin hier on dis ajlend!" Teta Lusi se rascmoljila: "Ou, hau sviiiiiit! Aj rili mast kis him lejter!" Mama je rekla: "Jes, aj vil prababli kis him tu!"
Popodne je moja mama zaskočila dida u kužini. Ona je njemu dreknila: "A šporkaćunu jedan stari, a kako moš Lusi govorit one bljezgarije!?" Dida je rekao: "Ja?! Šta sam joj ja reka?!" Mama je rekla: "Koja fina žena, čoviče, a ti joj govoriš šporkarije na stranom jeziku! I biće se još keseriš kako si duhovit! Može te bit sram i stid!" Dida je još zaglumijo čudilo: "Ama neam pojma o čemu ti pričaš!?" Mama je viknila: "Daj nemoj se pravit blesav, staro prdilo! Sve mi je Lusi rekla šta si joj govorijo!" Dida je pitao: "Kako ti je mogla reć ako ne razumi hrvacki?" Mama je stavila ruke na kukove i rekla je: "A kako ti znaš da ga ne razumi?" Dida je rekao: "Kako će neko iz Minesote razumit hrvacki, jebaga irud?" Mama je rekla: "A kako ja iz Hrvacke razumin engleski?" Dida je rekao: "A misliš da Lusi u Minesoti gleda Kućanice na hrvackom?"
Mama je rekla: "A jel ti uopće znaš da je Lusina baka porjeklom odavde? A? Šta na to kažeš, stara pantagano?" Tu je moj dida obisijo usta. Onda je on rekao: "Nemoj srat!" Mama je rekla: "Jel ti sad neugoda šta te Lusi možda razumila?" Dida je pitao: "A odakle joj je baba?" Mama je rekla: "Kaže da joj je negdi iz Zagorja!" Dida je rekao: "Dobro, pa onda joj ni baba ne zna hrvacki!"
Onda je moj tata isto uletijo u diskusijum. On je didi rekao: "Ja bi reka da te Lusi sve skužila, ali skuplja u prsi i muči!" Dida je njega pitao: "Otkud ti to znaš?" Tata je nakeserijo se i rekao je: "Zato šta joj limuni govore sve jezike!" Mama je njemu dreknila: "A ti si isto veći komad kretenčine, majkemi mile!" Tata je raširijo ruke i rekao je: "Šta je sad, jebate? Pa nemoš reć da joj limuni nisu prva liga! Dobro, i tvoji su perfektni, ne kažem..." Mama je viknila: "Znaš šta, pogleaj ti malo Džordža, a onda pogleaj sebe, paš tu vidit pravu razliku!" Tata je pitao: "Kakvu razliku?" Mama je rekla: "E pa vidićeš razliku između razvijene zapadne demokracije i gubavog Balkana!" Tata je pitao: "Jel to zato šta on ima zvjezdice i rakete na bermudama, majketi?" Mama je unjela se njemu u facu i zarežala je: "Ti prvo nauči hrvacki, klipsone! Gramatički je tačno da su Džordžu rakete u bermudama!"
     

Tu su moj tata i moj dida ostali posrani. Mama je stajala ispred njih i držala im je mladu misu. Ona je rekla: "Sram vas bilo i stid! Znate uzet lovušu od turista, a ponašate se prema njima ka zadnje primitivčine i seljačine! Šta bi svit reka da zna kakvi ste đikani!" Onda je dida rekao: "Dobro, falija san, jebemu miša! Priznajem da san malo pretjera u zajebanciji!" Tata je rekao: "To ga je Lusi spizdila sa ljubičastim bikinijem!" Dida je rekao: "A je, čoviče, fakat izgleda ka zadnja..." Mama je arlauknila: "Dosta! Ja sa vama dvojicom više ne razgovaram, al bogami ni vi odsad više ne pričate sa mojom frendicom Lusi! Jel to jasno?" Tata i dida su rekli: "Jasno!"
   
    
Sutra su moja mama i teta Lusi ležale na muliću u ljubičastom i zelenom bikiniju. One su sunčale se i bacile su žensku šprehu. Onda je teta Lusi mamu pitala: "Uot daz it min kretencina?" Mama je skočila se sa šugamana i viknila je: "Hu told ju det?!" Teta Lusi je rekla: "Noubadi! Bat aj herd jestedej det ju kol jor hazbnd kretencina!" Tu je moja mama nasmjehuljila se. Ona je rekla: "Uel, its hiz nik nejm! Aj kol maj hazbnd kretenčina for fan!" Teta Lusi je rekla: "Ou, najs! Kroejšn iz rili bjudifl lenguidž! Ivn d nik nejms ar sou egzotik!" Mama je pitala: "End daz Džordž hev e nik nejm?" Teta Lusi je rekla: "Uel, hi lajks uen aj kol him Tajger! Or Vulf! Or sam ader vajld eniml!" Mama je rekla: "Aj mast sej det its egzotik tu!" Teta Lusi je rekla: "Bat in fekt hi iz en idijot! If ju nou uot aj min?" Mama je rekla: "Ovkors aj nou! Aj liv vid kretenčina, rimember!" Onda su mama i teta Lusi kikoćale se na muliću da ih se čulo na drugom kraju vale.
                         

Onda su za par dana barba Džordž i teta Lusi spremili se za poć ća. Oni su spakovali kufere i sidili su sa nama u dvoru. Moj dida je sipao u bićerine travaricu za oproštaj. Teta Lusi je njemu rekla: "Tenk ju for evriting! Vi indžoj evri minit hier! It voz emejzing ikspiriens for as tu bi on jor lavli ajlend end in jor lavli hauz!" Dida je rekao: "To će vas sve skupa doć osamsto eura, gospojo! Možete platit i u dolarima, nou problems, pašmo vidit u novinama kakvi je današnji kurs!" Teta Lusi je njemu rekla: "Tenk ju, tenk ju sou mač for jor kajndnes end hospitaliti! Vi hed fentestik holidejs hier!" Dida je rekao: "Znači osamsto eura! Ne primamo kartice! Ousamstou!" Teta Lusi je rekla: "Vi vil never forget ju gajs! Aj ivn lern samting ov jor bjudifl kroejšn lenguidž!" Dida je rekao: "Okej, okej, oćemol sad šta platit?" Onda je teta Lusi cmoknila dida u čelo i rekla je: "Nabijem te nakurac!"
                                                                             
Robi K. (IIIa)
http://bigblog.tportal.hr/robik3a

Ilustracije sa interneta
Muzika od virtuelnog jarana sa plavog Jadrana 
15.07.2010.

NAKON DVOGODIŠNJE POTJERE, BOSONOGI LOPOV KONAČNO DOLIJAO

CATCH ME
IF YOU CAN!

COLTON HARRIS-MOORE:

NAJNOVIJI  "CELEBRITY" SAVREMENOG DRUŠTVA?

                 

PRILOG PROUČAVANJU UTICAJA INTERNETA NA SAVREMENO DRUŠTVO* 

Fotografija iz prestonice Nasau je raspršila sve nedoumice, pognute glave u porazu poznati američki tinejdžerski odmetnik Kolton Haris-Mur, sa medjskim nadimkom „Bosonogi bandit“, se našao u rukama policije Bahama. Njegove bose noge koje su ga vodile odmetničkim putevima zemlje, mora i vazduha, su se našle okovane u nedelju 11. jula.

  Za Harisa-Mura (19) bio je to kraj epskog dvogodišnjeg bega tokom kojeg je obijao kuće i krao automobile, brodove i avione, što mu je donelo simpatije hiljada maloletnih internet korisnika i bes vlasti širom šest američkih država i Kanade. Poslednji leteći beg Harisa-Mura od zakona je bio i najspektakularniji od svih. Prelazeći kilometre u ukradenim kolima i avionima, ovaj nejaki mladić je od rodne države Vašington stigao do Blumingtona u Indijani. Tamo je po navodima ukrao jednomotorni avion tipa Cessna, koji je upalio na žice, da bi potom uz pomoć džepnog GSP uređaja uspeo da sleti na Bahame, gde se srušio u plićacima Velikih Abako ostrva . Ovaj beg zvuči još neverovatniji ako se uzme u obzir da je Haris-Mur bio označen kao veoma loš učenik koji nikada nije završio srednju školu i da nije imao ni jednog časa letenja. Sve što je naučio video je na internetu i u uputstvima za letenje.

 Kada je stigao na Bahame Haris-Mur je savladao „tehnike“ preživljavanje u bekstvu na Puget ostrvima upadanjem u napuštene kuće u retko naseljenim mestima ali nije bio preterano vešt u tome. Vlasti kažu da bi kao i svaki tinejdžer prvo opustošio frižider i grickalice. Potom bi krao sav zatečeni novac ili vredne predmete od koristi za život u bekstvu. Njegov jedini momenat socijalizacije, kaže policija, je bio kada je jednoj devojci kupio piće u baru na Bahamima.  

Prošlog meseca se mladi odmetnik od pravde spustio niz obalu a kamere za nadgledanje su ga snimile kako provaljuje u restoran u jednom od glavnih gradova na ostrvu pod imenom Marš Harbur. Kada je policija Bahama pokrenula poteru na ostrvu, begunac je noseći laptop, GPS uređaj i pištolj bosonog pobegao ukradenim brzim čamcem na 64 kilometara udaljeno Eleuthera ostrvo, navode vlasti. Potom je ušao u manji čamac i dovezao se do ostrva Harbour. U subotu oko ponoći ga je obezbeđenje primetilo kako uplovljava u luku a on je pored jednog od njih na doku protrčao vičući: „ Oni su mi za petama! Uhvatiće me!“ Ubiće me!“ Nedugo potom Haris-Mur se vratio u marinu gde je shvatio da je čuvar isekao žice na njegovom čamcu kako bi ga sprečio da pobegne. Zato je skočio na veće i brže plovilo ali oko 2 stata posle ponoći u vreme oseke, pa je ubrzo udario u koralni sprud. Policija je sa dva čamca iskoristila svoju šansu da konačno savlada nasukanog tinejdžera ali kada su mu prišli on je izvadio pištolj iz džepa, stavio ga na potiljak i zapretio da će izvršiti samoubistvo. Policija sa Bahama je saopštila da su ga kasnije odgovorili od te namere. „Potera sa moćnim brzim čamcima je izgledala kao u filmovima“ – kaže Elison Grinslajd šef Kraljevske policije Bahama. I zaista, velike su šanse da će se ovaj spektakularni beg naći na velikom platnu. Holivudski agenti i izdavači knjiga kao i nekoliko skupih advokata "kruže" oko šumske kuće-prikolice u Kamano ajlandu, Vašington, gde živi majka Haris-Mura, Pem Koler. Na prilazu kući piše da će biti upucan svaki stranac koji se usudi da kroči na taj privatni posed a majka begunca negira da se sa svojim sinom čula od početka njegovog bega. Haris-Mur će biti optužen za krađu imovine i ilegalan ulazak na Bahame od strane tamošnjih vlasti ili će ga one izručiti u SAD, gde se suočava sa 15 godina zatvora zbog krađe i prenošenja ukradenih stvari preko državne granice.

     

Neki od njegovih 77.000 hiljada Facebook fanova predviđaju da neće proći dugo pre nego što Bosonogi bandit pobegne ali znajući na kakav posramljujući način su američke vlasti izigrane u ovom slučaju, nema sumnje da će on biti pod specijalnom prismotrom. U njegovom rodnom mestu stanovnici su zadovoljni da je njihov brzi i bosonogi sugrađanin uhvaćen bez ozbiljnijih posledica po sebe i druge. Lokalni muzičar Džek Arčibald kaže: „Svima je laknulo nakon što je objavljeno da je njegovo hvatanje prošlo bezbedno. On navodi da mu je u početku smetala sva ta prašina koja se digla oko Bosonog bandita ali da je potom promenio mišljenje. „ Kao i većina ljudi, želeo sam samo da vidim koliko daleko će ovaj klinac stići. Iako bosonog ovaj osumnjičeni bandit je stigao poprilično daleko".

http://www.e-novine.com/svet/svet-licnosti/39126-Uhvati-ako-moe.html

http://www.youtube.com/watch?v=dI6Pb2HCtPc&NR=1

*Primjedba tetkeinternetke

14.07.2010.

NOGOMET IZ ŽENSKE PERSPEKTIVE

NOGA DELO KRASI

  Ljubica Arsić

Ne diraj mi u fudbal! Ni u !

Ruku na srce, za nepristrasnog posmatrača s manjkom podivljalog testosterona to izgleda ovako: dvadeset dva muškarca u šorcevima sat i po vijaju loptu usput se šutirajući u cevanice, golman zeva i čačka uvo dok mu nad glavom vijori paučina, neki jadničak se prevrće u mukama, drugi se ruku raširenih prema nebu moli Gospi od Spasa. Sudija, u crnini, jer sam sebe žali, natrčao se kao nikad u životu. Pošto je njegov zadatak da ga mrze, prinuđen je da podnosi uvrede kao što su – crkni, napasi se, sudija nema pišu. U ovoj potpuno muškoj igri jedino je lopta ženskog roda. U Brazilu je nazivaju debelica i buca, tepaju joj malena i cica, daju joj imena Marikota, Leonora ili Margarita, kiselo se mršteći kad se otkotrlja van crte.

 

Onda se stadionom prolama dugo očekivani goooool. Navijači fanatici padaju u epileptični napad, neverovatan urlik označava kolektivni orgazam, a hučanje praćeno udaraljkama i trumpetama, slično hučanju mora koje se čuje kad školjku prislonimo uhu, ostaje večno zarobljeno na tribinama i kad se stadion isprazni. Podatak da su fudbaleri plaćeni takvim fantastičnim sumama koje nikad neće dobiti pisac, slikar, naučnik nalaže da se u proučavanje fudbalske doktrine unese više ozbiljnosti. Ako je jedino čoveku data ruka kojom stvara, brani se i kazuje šta misli i oseća, onda je sposobnost njegove noge da ekvilibrira evolucioni salto mortale veština u kojoj su spojeni civilizacija i priroda, Leonardo i panter. I to panter koji dribluje, zatim loptom pogađa mrtvi ugao pored stative do koje se uzalud propinje prekratki golman. Davni Kinezi i Egipćani, koji su šutirali krpenjaču, dokaz su da je ova drevna igra arhetipski san čovečanstva. Kažu da ni Julije Cezar nije loše baratao nogama, i da je ova veština preko rimskih legionara došla u Englesku, odakle će se vratiti sa svim atributima otmenosti koje zaslužuje dična vrlina, dospevši i u dvorište Vatikana u kojem su loptu pikale pape, zadignutih mantija.  Muškarci, kojima je civilizacijski zabranjeno da ispoljavaju emocije, mogu ovom prilikom da vrište, ujedaju, plaču, da se grle i ljube iako ne učestvuju u paradi ponosa, i još da im to niko ne zameri. Fudbalska utakmica drži pod kontrolom nepojamnu energiju sličnu onoj u nuklearnom reaktoru. Ako jednog dana fudbal prestane da postoji, velika je nepoznanica gde će se izliti libido gomile koja se prazni na stadionu, osim u onim slučajevima kad razjareni navijači posle utakmice nastavljaju da divljaju, da zabijaju zapaljene baklje u usta, razbijaju, pale. Možda će potiskivanjem biti izazvan zemljotres ili erupcija vulkana, ili će ova neispoljena energija ubrzati neki meteor prema Zemlji, a možda će se zatomljeni huk samo izliti preko rubova opustelih stadiona kao mlaka voda preko rubova ogromnog lavora. Dok svetina još uvek halabuči i čegrta, teško da to možemo i da zamislimo, kao što ne znamo šta bi se, u slučaju da nestanu svi kućni ljubimci, dogodilo s tom ogromnom količinom nežnosti ispunjene maženjem i češkanjem. Da li bi onda bila upućena ljudima? Da li bi tek tako nestala? Sasvim je sigurno da neka baka umesto svoje ljubimice mace ne bi počela da mazi poštara, kao što sam ubeđena da će fudbal postojati dok je sveta i veka.

  Na ovogodišnjem svetskom prvenstvu, za novinare je najinteresantniji bio Maradona, sadašnji selektor Argentine, inače za mnoge fudbaler veka. Scenični Dijego, muška Pepeljuga koja je staklenu cipelicu zamenila kopačkama, dao je oduška svojoj karnevalskoj duši noseći po sat na svakoj ruci, provocirajući pred kamerama nemačkog igrača Švajnštajgera, čiji tim je, kasnije, poput buldožera pregazio Gaučose. Maradonin navodni nastavljač Mesi (površni procenjivači uzimaju u obzir zajedničku, sličnu visinu) njegova je bleda kopija. U istoriju fudbala Maradona je upisan po onom Božjem golu postignutom mufte rukom, i još jednom, briljantnom, sa šezdeset metara dok je predriblovao šestoricu Engleza, tek da se Foklandska ostrva ne zaborave. Taj „čvarak s papilotnama“, kako su ga ljubomorno krstili, dao je mnogo golova, i to uvek s isplaženim jezikom. Dok je igrao za Napoli, Danteova statua je pod nogom držala loptu, a deca i pudlice prolazili su s perikama očešljanim kao Maradonina frizura. Mrzeli su ga i voleli. Sasvim razumljivo, jer je divljenje prema idolima direktno proporcionalno želji da se oni bace u blato.

                       

  

Stvarno je fudbal čudo. Samo navijači znaju zašto.

http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Noga-delo-krasi.lt.html

13.07.2010.

JOŠ JEDNA INTERNET PREVARA? Ađulu Bajraktareviću rođak iz Toga ostavio 12 miliona dolara

OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE?
 
  Hoće li se u Bosni i Hercegovini dogoditi još jedna velika internet-prevara, ili će mještanin Babića kod Gračanice Ađul Bajraktarević*  uskoro postati milioner i jedan od najbogatijih ljudi ovog kraja, znat će se uskoro.
Nakon što su putem interneta uspostavili vezu Martin Baruco iz dalekog Toga i penzioner Ađul Bajraktarević iz gračaničkog naselja Babići i nakon što su iz Finansijske banke S. A. Togo Bajraktareviću poslali zvanično pismo da je njihov umrli klijent Jasmin Bajraktarević ostavštinu od 12 miliona američkih dolara oporukom namijenio upravo Ađulu Bajraktareviću, svom rođaku, Babićanin od maja nema sna i ne silazi s interneta.

Smrtni list
U međuvremenu je prikupio sve potrebne fotokopije traženih dokumenata: pasoša, lične karte, uvjernja o državljanstvu, ali nema smrtnog lista od umrlog Jasmina, jer takvoga u brojnoj familiji Bajraktarević u rodnim Babićima nema. Nema ga ni u široj okolici. Što je još gore, ima više Ađula Bajraktarevića u Bosni i Hercegovini i inozemstvu.
 
Gračanica        
- Dragi brate, hvala za meil adresu, sastao sam se s predstavnicima banke i sve će biti O. K. Opustite se i svakodnevno idite na internet i pratite moju poštu i uputstva. Kao najbliži rođak umrlog Jasmina, vi trebate sakupiti 3.000 eura i poslati mi ih za troškove.
Blagoslovio nas Bog - pisao je više puta Baruco Ađulu.
Nije se dao lako prevariti Gračanlija Bajraktarević, pa je Martinu Barucu pisao da on, kao penzioner, nema taj novac, nego da traženu sumu uplate popola.
- S obzirom na to da sam penzioner i da skromno živim od 300 KM, molim vas da vi uplatite svoj, ali i moj dio, to jest dva puta po 1.500 eura, a ja ću vam kada dobijem tu zaostavštinu, platiti stotinu puta više, te ćete vi tako, osim 40 posto od 12 miliona dolara, što vam pripada po zakonu, dobiti još 150.000 dolara - napisao je Ađul Barucu.
Nakon ovog Ađulovog prijedloga, gospodin Martin malo se ožalostio, navodeći da je i u Togu teško ekonomsko stanje, ali da će se pobrinuti da novac sakupi. Dotle Ađul čeka Martinovu reakciju da mu javi dokle je stigao s prikupljanjem novca, napominjući da se u početku za cijeli slučaj bio veoma zagrijao, sada se malo hladi i ne žuri da ne napravi ni najmanji pogrešan potez.
Na našu opasku da su na djelu sve češće internet i druge teške prevare, kazao nam je da na ponudu Martina Baruca neće lako nasjesti, ali ga je cijeli slučaj zainteresirao zbog toga što je od banke dobio pismo kojim se tvrdi da zaostavština bivšeg klijenta rahmetli Jasmina Bajraktarevića u Togu zaista postoji. Telefonom je kontaktirao Finansijsku banku i rekli su mu isto. Telefonom može kontaktirati i Baruca.

Potpis direktora

Iz Finansijske banke S. A. također su obavijestili da je rok za slanje traženih dokumenata dvadeset dana. Za svaki slučaj, banka je Ađulu već čestitala dobitak, i to lično potpisom direktora banke Džibrila Abunda (Jubril Abund).
 
Za Ađula Bajraktarevića kažu, a to je više puta dokazano, da je ljudina. Podigao je na noge siroticu iz Podrinja kojoj je sve pobijeno, predsjednik je Udruženja djece bez roditelja "Familija" iz Tuzle, u rodnim Babićima otvorio je Klub hranitelja. Možda i ponuda Martina Baruca ne bude prevara. Baruco može biti samo veliki poštenjačina ili svjetski varalica, trećeg nema. Svjestan je toga Ađul Bajraktarević.

Sagradio bih veliku džamiju i usvojio desetero siročadi


 - Ljudi, kada bih dobio tolike pare, prvo bih sagradio veliku džamiju u Podrinju, kupio bih veliki ravan plac za bošnjačko mezarje negdje u okolici Babića, usvojio bih desetero siročadi, odgajao ih, školovao i izveo na pravi put. Dosta novca dao bih gladnoj djeci u Africi, pa i Togu. Napisao bih da je to sve hair rahmetli Jasmina Bajraktarevića - kaže Ađul.
http://depo.ba/mediji/a~d-ulu_bajraktarevi~-c-u_ro~d-ak_iz_toga_ostavio_12_miliona_dolara
N.B.  Fotografije i link sa interneta 
*
Ađul Bajraktarević, predsjednik Udruženja hranitelja TK kaže da je u Tuzlanskom kantonu 232 djece smješteno u hraniteljske porodice, a ovaj broj na nivou države iznosi oko 3000.

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4703730,00.html


12.07.2010.

Plave oči bilog konja sa crvenim podvezicama

KONJI I KROKODILI

  Đermano Ćićo Senjanović

Tri se miseca nisan maka iz Splita. A ča ću se micat kad ne puše bura, ne pada snig i ne pada kiša. Bonaca, sunce i more. Moja posteja, novine, knjige i televizija. Pari mi se ka da san u škatulu. Nema te sile koja bi me makla iz ove idile. A onda mi se javi Kruno Lokotar i u sekund mi sruši cilu koncepciju. Kruno Lokotar je bija duša FAK-a, voditelj i organizator. I on nas je šeta po prostorima bivše Jugoslavije di smo čitali svoje umotvorine. Mi smo čitali, publika je guštala i sve je bilo ka iz bajke. Jergović, Radaković, Tomić, Pavičić, Ferić, Simić...

Cili rod u jedan brod. A onda se FAK pomalo potrošija i evo već puste godine nigdi nisan bija. I nikidan me nazove Kruno Lokotar i zamoli me da nastupin na Krokodilu. On i Vlada Arsenijević su u Beogradu organizirali Krokodil. Pratite po početnin slovima: Književno regionalno okupljanje koje odstranjuje dosadu i letargiju. Govori mi Lokotar da su mu otkazala dva naša pisca pa da bi li ja popunija bužu u programu. Ne znan ča mi je bilo, odma san prihvatija. Tako, dođen ti ja u Beograd, temperatura je bila oko 800 stupnjeva u ladu, a u ladu je bija i taksista.

Govorin mu: "Molin vas do hotela Palace", a on meni: "Izvolte u kolima." Ja uđen u kolima i dok si reka bundeva eto nas od autobusne stanice do hotela. Naplatija mi je 2150 dinari. Posli su mi rekli da me nije puno zajeba. Naplatija mi je pet puti više.

  Uvečer san ima nastup. U amfiteatru, isprid Muzeja 25. maj u kojemu se čuvaju štafete i ostali pokloni vezani za Tita, skupilo se oko 500 svita. Slušaju pisce, plješću i navijaju, a u pozadini, na platnu se vrtu slike i slova vezana za autora koji nastupa. Toga mi na FAK-u nismo imali, tako da je to jedan tehnološki novitet, koji našemu nastupu daje jednu širu dimenziju. Bilo je još novitadi. U pauzama čitanja nastupili su i disk džokeji, a bilo je i skečeva projiciranih na platnu u kojima su se autori lagano sprdali sa Crnogorcima. To je sve služilo za rastjerivanje publike. Ljudi dođu na književnu večer, a u jedan put počne glazba od miljun decibeli, a jedan koji se pitura u crnca stane strugat iglon po gramofonskoj ploči i usput arlauče ništo vrlo neartikulirano. Odma je ispraznija pô gledališta. To su te nove tendencije, ali kako san ja glup, normalno je da to ne razumin.

Veseli nastup

  Nastupija san, i mogu van reć da se nisan osramotija. A malo je falilo. Ko god izađe čitat, nosi arak karte i govori: "Sad ću vam pročitati nešto iz mog novog romana." Meni je bilo: zemljo, otvori se. Sve sami romanopisci, a ja se jedva itnen do novinskog članka. Isto san se snaša. Čita san in neke detalje iz mojih kolumni, a pri nego san počeja reka san publici: "Sad ću van pročitat nešto iz moga novoga romana koji se zove 'Plave oči bilog konja sa crvenim podvezicama'. Prvi tom nosi naslov 'Konj koji je volija brusnice'. Ovi konj je iša malo na živce, piše dnevnik i sve iznosi u prvome licu." Publici je bilo drago slušat konja koji govori po splisku pa su ga ispratili s pljeskon, iako je konj govorija i o tome kako je Milošević oteja, ubija i zakopa svoga mentora Stambolića.

Doša san do kolosalnog zaključka da je Srbija, ka i Hrvatska, parcijalno već odavno u Evropi, samo i njih i nas jebu oni dijelovi zemlje i stanovništva koji su trenutno na prelazu iz starijeg kamenog doba u mlađe nabrano gorje.

                

Kao rani mraz Skočija san i do Novoga Sada. Šteta je bit tako blizu i ne javit se prijateljima. Je bilo pakleno vruće, ali isto mi nije žaj da san doša. Vidija san Dunav u svoj njegovoj širini, vidija san njihovo kupalište - Štrandu, reka bi Đole: "A vas, kanda, znan sa Štranda", i na ton Štrandu najlipšu mladost na svitu, bija san na Petrovaradinskoj tvrđavi, povirija do ateljea Pavela Popa di su me ogrijale njegove slike i razladilo njegovo vino, proša san kraj spomenika Janike Balaša i sitija se ča je na novosadskoj televiziji reka naš Petar Bokun: "Ljudi, šta prije izlite Balaševića u bronci.Čovik je sklon debljanu pa će vam za par godina trebat duplo više bronce."

Mene je iznenadilo da mu spomenik već nije podignut. Kad čovik reče Novi Sad, prva asocijacija je Đorđe Balašević. Znan, tu su još Monika Seleš, Mika Antić, Toza Veselinović, Vujadin Boškov i meni posebno drag Aco Kozlina, ali - jedan je Đole! Čin ga se sitin, cili se razgalin. Ima bit da su Novosađani nanjušili da ću doć pa su u moju čast na zatvaranju novosadskoga filmskog festivala prikazali film "Kao rani mraz", kojega je režira Đorđe Balašević.

Prijatelji su mi nabavili kartu, kojoj san se razveselija ka onin prvin rebatinkama marke Lee koje mi je iz Amerike donija barba Milivoj davne 1963. godine. Uša san u dvoranu i prije projekcije san bija mrvu skeptičan. Čita san kritike filma di stručnjaci nisu bili zadovoljni. Te režija nije zanatska, te film nema tenzija, te gluma nije baš najbolja... A onda je počeja film.

Kako san na početku otvorija usta, nisan ih zatvorija do kraja filma. U međuvremenu san se bar deset puti naježija, a suze više nisan ni tija brisat. Jebe me se, mrak je, ka da će me ko vidit. Samo, nemojte se vi osvrtat na ovi moj doživljaj, ja san infišan u Balaševića i sve ča on učini, ja se tome klanjan. Moj najdraži film je Amarcord, a kad je završija Balaševićev film, reka san Vesni Svilokos koja je sidila do mene: "Ovo je vojvođanski Amarcord!"

Pri početka filma san u publici vidija Đolinu Oliveru, a Đole se, ka i obično, nije pojavija. Oće čovik svoj mir. Posli projekcije, sve san pogledon tražija Oliveru da joj poljubin ruku i zamolin je da ti poljubac prenese Đoli. Da me nije bilo sram, iša bi mu na vrata u Ulicu Jovana Cvijića, zagrlija bi ga i zafalija mu na ovome remek-djelu. I baš mi je drago da Đole ovi film nije dâ u distribuciju, nego je kupija projektor, pa sad cila ekipa ide po vojvođanskin selima, prikazuju film, a glumci stoju na ulazu, cipaju karte i pratu gledaoce do njihovoga mista.

A posli filma smo sjeli sa Peron Samardžijon, novinaron koji je puste godine bija dopisnik beogradskih novina iz Splita, a koji sad živi malo u Novome Sadu, a malo i na svome salašu u Banatu, na kojemu je Đole snima ovi film. Reka san Peri da me mora odvest na ti salaš, a posli toga i kod Stevice skeledžije u Beočin na kečige.

Lepa naša

Na autobusnoj stanici u Novome Sadu stoji veliki plakat kojim Turistički savez Hrvatske poziva Srbe na ljetovanje u "Lepu našu". Kad san ga vidija, počeja san se smijat. Dogodine bi tî plakat moga, uz ekavicu, bit i na ćirilicu. Za sigurne plaće, skidamo i gaće.

http://split-online.info/hrvatska/hrvatska/cico-senjanovic-konji-i-krokodili/

11.07.2010.

LJUBOMORA - NEŽELJENI SUSTANAR

ČUDOVIŠTE ZELENIH OČIJU
 
    Piše: Nataša Barolin Belić
 
Ljubomora, hm, zar nismo već sve rekli o njoj? Izgleda da nismo. Djeluje na naše odnose, muči nas duboko i, kao u slučaju spomenute čitateljice i čitatelja, ima snažan utjecaj i na naš seksualni život.

Čitateljica mi je napisala da više ne uživa u seksu sa svojim mužem. Kad ju je ljubomora počela mučiti, svaki put kad bi bila legla pored njega, a on bi ju zagrlio ili počeo dodirivati, njoj bi se počele javljati misli i fantazije o njenom mužu u krevetu s drugim ženama. Te su joj slike izazivale muku i sprječavale ju da se opusti i uzbudi. U početku je govorila mužu o svojoj ljubomori. Sama kaže da je on neko vrijeme imao strpljenja, a onda mu je počelo smetati takvo njeno ponašanje i ljubomorne sumnje. Situacija se vremenom zaoštravala, ona nije mogla prestati sumnjati i ispitivati ga je li bio s nekom drugom ženom. On je s vremenom imao sve manje i manje strpljenja za slušanje i odgovaranje i naposlijetku su se počeli često i grubo svađati. Sada su došli u takvu situaciju da se ona ne usudi reći mu kako se osjeća jer se boji njegove burne reakcije. Za seksom nema volje, primjećuje da ni muž više ne pokreće inicijativu i tako već duže vrijeme nisu imali seksualne odnose. Dakako, sada ona osjeća da ima još više razloga za ljubomoru a ne zna kako si pomoći.

Ljubomora kvari seksualni odnos

Čitatelj koji mi je pisao, opisuje sličnu situaciju. Svoju je ženu godinama opterećivao ljubomornim ispadima, kako sam kaže. Kad je žena osjetila da se više ne može nositi s njegovom ljubomorom, zaprijetila je da će otići ako ne prestane. Iz straha da ona zaista ne ode, on je prestao ispoljavati svoju ljubomoru, ali je i dalje osjeća. Oni imaju seksualne odnose, ali on u njima ne uživa jer ga, dok imaju seksualni odnos, proganjaju dvojbe o njenoj vjernosti. Kaže kako osjeća da ima seksualne odnose više zbog straha da ona ne bi potražila nekog drugog nego iz zadovoljstva i uživanja.
Zajedničko ovim dvjema parovima je to što je ljubomora prisutna godinama i što je ozbiljno narušila njihov emocionalni i seksualni odnos. Trebat će puno strpljenja da bi se promijenili obrasci i dinamika u takvom odnosu.
Ako i među vama koji čitate ove retke ima onih koji osjećaju jaku, bolnu ljubomoru u svom braku ili vezi, nemojte čekati da godine duboko naruše vaš odnos. Pokrenite se ranije, učinite nešto dobro za sebe i svoj brak.
            

Ljubomora je znak straha ili bolje reći - vrsta straha. Bojimo se da će nas voljena osoba prestati voljeti ili da će nekog drugog voljeti više nego nas. Važno nam je da mi budemo „ona prava osoba“, „odabrana“, „posebna“. Ljubomora nam govori da nemamo dovoljno sigurnosti u sebe i u ljubav voljene osobe. Ljubomora nam govori da se osjećamo inferiorni, da je kod nas najvjerojatnije prisutan osjećaj manje vrijednosti. Kako takvi osjećaji mogu utjecati na seksualni odnos? Zamislite sebe u situaciji kada se osjećate inferiorni u odnosu na neku drugu osobu, kada se osjećate manje vrijedni od nje – da li ćete imati povjerenja u takvu osobu? Da li ćete se moći prepustiti seksualnom dodiru i uživanju? Najvjerojatnije ne. Ako se osjećamo inferiorni u odnosu na neku drugu osobu, teško da će nas to seksualno uzbuditi, upravo suprotno.

S ljubomorom u krevetu nema mjesta za vas dvoje

Naša nesigurnost najčešće postaje uteg koji nas vuče u suprotnu stranu od seksualnog odnosa. Iako na prvi pogled možemo pomisliti da ljubomorne osobe imaju jaku želju za svojim partnerom/icom, najčešće se događa suprotno – ne samo da ljubomorna osoba postane teret svom partneru/ici, nego se dešava i obrnuto. Ljubomorna osoba prolazi kroz muku, moguće je da negdje duboko u sebi posloži da je partner/ica odgovaran/na za tu njenu muku i da malo po malo topli i nježni osjećaji budu zamjenjeni s tjeskobom i odbojnošću.
Seksualnost i seksualni užitak nas traže slobodne i u slobodi. Muka ljubomore je okov za oboje partnera i s vremenom čini da izgubimo interes jedno za drugog. Nemojte pustiti ljubomoru da se razmaše u vašoj postelji. Ljubomora razgrađuje seksualnu želju i užitak (osim u situacijam kada ljubomora „pali“ neke ljude). Ako ju osjećate, razgovarajte otvoreno i nenasilno o vašim osjećajima. Ako razgovori i otvoreno promišljanje ne pomaže, potražite pomoć i razgovor s nekom stručnom osobom koja vam može pomoći da imate bolji uvid u sebe i da osvjestite neke obrasce i dinamiku prisutnu u vama a koja hrani ljubomoru.
Predanje, koje je nužno za uživanje u seksu, ne može se dogoditi ako smo iza zidova ljubomore. Ako želite uživati u svom tijelu, u svojem potencijalu za seksualni užitak, nemojte ljubomoru uzimati sa sobom u krevet, bit će prenapučeno, neće biti mjesta za vas dvoje. Ljubomora zauzima jako puno mjesta.
 
http://www.monitor.hr/clanci/zar-nismo-vec-sve-rekli-o-njoj/35572/
 

10.07.2010.

I NAGRADA NA NATJEČAJU BUKE - greška ispravljena

OSTAJEM OVDJE

 http://www.6yka.com/ostajem-ovdje-biser

Moja  rodna gruda je biser mali sa hiljadu boja, u  obliku srca.  Svojom prošlošću dugo je prkosila mnogim spoljašnjim silama  sa istoka i zapada, prošla je kroz trnje i gola i bosa, a  i dan danas relativno dobro opstaje u Balkanskom vrelom kotlu...

        Teslić

Svoj patriotizam nisam ni primjećivala dok nisam i sama sa tek nekih dvadesetak ljeta, ostavila sve iza sebe i  krenula u svijet u potrazi za boljim životom negdje daleko, što dalje...

Sve mi je tada u sopstvenoj domovini zaudaralo na socijalnu degeneraciju, sa kojom ide tromost, neznanje, potpuno odsustvo svijesti i zanemarivanje budućnosti. Sva ta bolna situacija navela me je da se upustim u avanturu i zaplovim na prekookeanskom brodu gdje sam  radila posao fitnes trener. Pored najegzotičnijih i najelitnijih  svjetskih odmarališta  koje sam posjetila, upoznala sam i itekako nemilosrdan kapitalistički  režim rada (klasično ropstvo,  samo u savremenijem obliku). To je svijet koji se bavi sumnjivim poslovima, koji se odaje uživanjima i razvratu, koji nosi u sebi svoju osudu, svoju kaznu i korijene truleži . Novac je idol tog svijeta. U tom snimku lokalne ''buržoazije ''i ''trule'' omladine isto vlada teror vlasti, pravo jačeg i bogatijeg, sila gluposti, neznanja, lažna stvarnost, ničim zaslužena važnost u društvu .

     Lutajući ulicama tuđih gradova zamišljeno sam se nadala da je baš to ta zemlja koja će nabolje promjeniti dalji tok moje sudbine. Sa istim planom i programom plovila sam od zemlje do zemlje, nadajući se da ću, baš tamo, naći svoj ćup sreće, sa kraja neke osme priče .
U tuđim zemljama večeri su mi mirisale na tužna sjećanja na besprijekorne sumrake i svitanja, koje  bi me svakim udisajem  vraćale u vjetrove života moga zavičaja.

Lutajući ulicama tuđeg grada sretala sam zamišljene poglede zalutalih prolaznika, za koje mi se učinilo da isto kao i ja bojažljivo bacaju opuške minulih vremena. Sigurno su se i oni pitali hoće li im ikada biti kao što je nekada bilo ... Ubrzo sam   spoznala tužnu istinu iluzije u kojoj sam do tad živjela.....Pa, pobogu, ljudi....!!! U potrazi za srećom možemo proputovati i čitav svijet,  ali ako je ne nosimo u sebi, nećemo je ni pronaći !

Ruku na srce, niko od nas nema sve što bi želio i zato uspjeh treba graditi od onoga čime raspolažemo.
Sve prepreke na putu do sreće u sopstvenoj zemlji sami smo stvorili.  Dozvoljavamo da nas neko drugi kontroliše, da nam se nameće određeni način života i pogrešni ideali o utopiji ..   Ama, ljudi, utopija ne postoji!  Ali, i dalje nam je svima potreban cilj, svrha, naizgled nerealan san koji će nas buditi usred noći dok ostali spokojno spavaju. Istina je da je naša Bosna tek jedna lađa koja nad mutnim vrtlozima plovi, ali ni ona neće preplivati more budemo li svi mi tek stajali i tek nepomično posmatrali vodu!

    

Svakim danom mi se sve više čini da smo svi mi isti veliki leptiri koji a bijesom i mukom udaraju o staklo, tako prozirno da ga naše oči ne vide, nastojeći da dosegnemo neki glupi plamičak . A, istovremeno, tamo, u srcolikoj Bosni, tamo je  naš zavičaj, tamo je miris ćevapa i sarme, tamo su veseli  i dragi ljudi, tamo je prilika.  Ali vidimo li mi to? Želimo li mi to?  NE! Mi znamo samo za plamen i udaramo o staklo dok ne padnemo mrtvi, ili živi ne izgorimo!

  

Sigurno je samo jedno. Čak i ako je napustimo, uvijek ćemo se imati gdje vratiti, ...u naš zajednički zavičaj. Jer jedino  je na svijetu naša rodna gruda srcolikog oblika .....

Zato ja ostajem ovdje ( iako sa mnom  ostaje samo nada i ubjeđenje da do promjene mora doći ).

Blog autora

http://www.radiosarajevo.ba/content/view/29172/32/

http://www.6yka.com/ostajem-ovdje

Ilustracije sa interneta  

N.B.  U međuvremenu je došlo do nekih promjena pa pogledajte komentare, obavezno!

21.07.2010.

09.07.2010.

ZAPADNI BALKON: Život je borba...nema čega nema na ovom svijetu...svakakvih švraka i čvaka.

ORIGINALNE IMITACIJE SREĆE            
 
           Amer Kamber

 
Bosiljku nikad bolje. Margarita i dalje cvjeta. Na Balkonu sve kao u pjesmi. Kad je ljeto nek je ljeto. Ispod prugaste tende rajski hlad. Tri kvadratna metra sreće. Taman. U krošnji preko puta divlji zeleni papagaj. Kreči li kreči. Kome? Čemu? Nikome. Ničemu. Vjerovatno meni. U novinama planetarno relevantna vijest o istraživanjima holandskog ornitologa Hansa Slabbenkoora: Naučnik je utvrdio, dakle otkrio, bolje reći izmjerio, da gradske ptice signifikantno glasnije pjevaju od raje u slobodnoj prirodi. Takmičenje protiv gradske buke. Papagaji. I švrake. Piše u novinama. Pogotovo švrake. Radikalno prilagođavanje okolini. Urbane ptice agresivno imitiraju požarne sirene, zvonca od bicikla, tonove mobilnih telefona. Originalno zar ne. Jašta. Život je borba. Nema čega nema. Na ovom svijetu. Svakakvih švraka. I čvaka.
  
Švicarski novinar Tom Kummer jedan je od njih. Originalnih imitatora. Prije desetak godina holivudski reporter u njemačkim novinama (SZ & FAZ) objavio je seriju izmišljenih intervjua s velikim zvijezdama. Od Sharon Stone preko Pamele Anderson do Whitney Houston. Courtney Love je maksuz za maštovitog reportera izjavila: «Dirkam si grudi više kako bi izazvala gađenje a ne divljenje.» Ona to nikome tako ne bi rekla. Tom Kummer bio je sit plakativnih, dosadnih, stotinu puta prežvakanih razgovora s prominentnim ličnostima. Žurnalist je bio željan autentičnosti. Trač-novinar je želio da s golišavom Ivanom Trump konačno razgovora o filozofiji. Sjedeći na kauču imenjaka Toma Hanksa talentirani imitator glasova došao je na ideju da izmisli priču o tome kako holivudska zvijezda pomoću bizarnih japanskih feng šui metoda traži novi stan. I upali foluška. Početak uspješne karijere.
Tom Kummer bio je zvijezda njemačkog novinarstva. Super su mu bili intervjui. Dvoje djece. Kuća u Los Angelesu. Sretan porodični život. Dok ga nisu provalili. Dok nije dobio crvenu kartu. Doživotni otkaz. Zasluženo. Nešto kasnije, propali plagijator sročio je autobiografiju, priče iz sopstvenog života, pod nazivom «Blow up». Napumpano štivo ostaje nezapaženo. Tužna je sudbina imitatora koji umije tuđe glasove imitirati. Ali svoj ne. Rekao bi na toj baušteli Austrijanac Thomas Bernhard (Der Stimmenimitator, 1978), proslavljeni autor knjiga o nepoznatim ljudima, kojima je malo falilo da ih neko spomene u novinama. Poput sudijske pište prodorno pero, pisac Thomas Bernhard nas polako ali sigurno uvodi u svijet fudbala. Kako to? Vrlo lako. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici svi putevi vode u istom pravcu.
 
Muška metafora fudbala nalazi se na vrhuncu medijske moći. Napuhani jezik sporta paušalno primjenjujemo na narode i kontinente. Komentatori i kolumnisti kreče kao divlji kelnski papagaji. Svaki iz svoje krošnje. Sa svog balkona. Latinska Amerika ipak podbacila. Afrika ne zna pucati penale. Nijemci kao Nijemci. Gdje smo u svemu tome mogli biti mi? Svake četiri godine jedna te ista predstava. Jedan te isti krimić. Uvijek s različitim raspletom. Zašto smo toliko naivni, kamo nas to vodi i kako će se ovaj put sve završiti zna samo vidovita hobotnica pod imenom Paul.
 
Popularni oktopus-prorok živi u velikom akvariju (Sealife) u Oberhausenu. Bosanska proročica Azira gleda u kašike. Njemačka hobotnica Paul u lonce. Prije utakmice mu se pred pipke gurnu dvije posude označene različitim zastavama. U svakoj po školjka. Koju prvu smaže, ta zastava pobjeđuje. Paul je do sad pogodio sve i jedan rezultat (njemačkih tekmi) na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.
 
http://blogs.dw-world.de/bihblog

Uh, jest Švabo đavo!


08.07.2010.

ZLAJA SA HAVAJA

KRUGOVI U ŽITU


      Zlatko Badovinac

Siguran sam da ste već čuli za vidljivu, opipljivu i dokumentiranu pojavu raznih geometrijskih likova u žitnim i sličnim poljima nazvanu KRUGOVI U ŽITU.

Kako nastaju to je velika zagonetka jer sam trenutak nastajanja nitko nije vidio. Jedni pojavu pripisuju eteričnim bićima koja postoje i djeluju na drugoj razini od naše pa ih ne možemo vidjeti, drugi pak to pripisuju svevišnjem i njegovim moćima, dok treći sve to smatraju prirodnom pojavom. Nisam sklon ni jednoj od navedenih „teorija“ i njima sličnim. Naime, ja čvrsto vjerujem da mi nismo jedina civilizacija u svemiru, a mnogi to argumentirano i dokazuju.
Što se tiče krugova u žitu mnoge šaljivdžije su pokušavale to imitirati, ili „dokazati“ štapom i kanapom da to rade zemljani, ali sve je to ostalo u sferi šege.

Međutim, prema onima koji se ozbiljno bave ovom pojavom slijedeće činjenice su nepobitne:
– likovi u žitnim i sličnim poljima postoje i to je stvarnost
– likovi su maštoviti i bezprijekorno izvedeni
– svijetleće kugle iznad ovih polja su stvarnost jer su viđene
– nitko nije vidio nastajanje likova.
– stabljike nisu slomljene
– stabljike su povijene u raznim smjerovima ili su spiralno uvrnute
– izmjereno je pojačano energetsko zračenje
– likovi nastaju samo noću
– prvi likovi su bili jednostavniji
– najviše ih ima u Engleskoj
Čvrsto sam uvjeren da se ovi likovi NE KREIRAJU na licu mjesta i u trenu.

Sve evidentirane „crteže“ moguće je vrlo lako nacrtati uz pomoć kompjuterskih programa, na primjer, Corela ili AutoCad–a.
Uz pomoć printera mi to prenosimo (printamo) na papir.
Foto 1

To isto je uradila i neka druga civilizacija koristeći naša žitna polja kao papir za „printanje“ svojih uradaka. Zašto to rade, to samo Oni znaju, ali možda ubrzo i mi to saznamo.
Ja želim samo „objasniti“ KAKO Oni to rade.
Dakle, Oni prvo nacrtaju željeni crtež u svom nekom kompjuteru. Obzirom da su daleko razvijenija civilizacija od naše imaju i daleko sofisticiranije printere.
Većina naših printera radi tako da glava printera prelazi preko papira i pljuca tintu na papir. Obzirom na njihov stupanj razvoja Oni imaju mobilnu intergalaktičku printersku glavu koju upute iznad „papira“ (žitnog polja) i izvrše printanje. Sad podsjećam na činjenicu postojanja svijetlećih kugli iznad polja. Bez obzira koliko su Oni napredna civilizacija i Oni se razvijaju. Zato su im prvi uratci i bili jednostavniji. Radili su s jednom printerskom glavom, a sad koriste više njih (zato je i viđeno više sjajnih kugli istovremeno)..

Foto 2

Kada mi nacrtamo neki sličan lik, svaku površinu možemo obojati u raznim bojama ili u raznim sivim tonovima. Oni rade to isto samo što u njihovim printerskim glavama (kuglama) nije tinta nego posebna energija čiji učinak i jačina su određeni nijansom boje kojom je određena površina obojena na njihovom uratku u komjuteru. Tako kugla dobija naredbu u kojem će smjeru i s kojom jačinom povijati stabljike, uvrtati ih kao vreteno ili nešto treće.

  Foto 3
Danas očito rade s tri i više kugli koje nad poljem stvaraju energetsku ploču (površinu) iz koje u „trenu“ prenesu energiju na žito i u „trenu“ nastane lik koji vidimo.
Obzirom da Oni ovu tehniku usavršavaju za pretpostaviti je da za sada mogu slati relativno slabu energiju. U budućnosti je za očekivati slanje jače energije kojom će moći svoje likove ugravirati u zemlju. Koliko duboko ovisi o razvoju te Njihove tehnologije.
Kada proizvedu vrlo jaku energiju nije isključeno da jednog jutra ugledamo neku planinsku stijenu „izvajanu“ kao neki 3D lik. Koja bi opasnost tada prijetila našoj planeti ne treba ni spominjati..

Foto 4

Zašto se sve to događa noću?
Zato što prisutnost sunca i njegove energije ometa Njihovo „printanje“.
Zašto najviše u Engleskoj?
Očito je da su im ta i neke druge lokacije prikladnije obzirom na putanju kojom šalju kugle, a i na postojanje podzemnih zračenja koja su na tim mjestima vjerojatno mala i ne ometaju ih. 

Foto 5
Treba pretpostaviti da su Oni naš planet detaljno skenirali. I ne samo planet nego i nas zemljane. Nije isključeno da ovo isto izvode i na planetama nekih drugih galaksija.
Zbunjujuće je samo to što su svi ti geometrijski likovi nama bliski, a nitko u njima još nije otkrio neku izvanzemaljsku poruku osim grafičkog prikaza nekih formula nama poznatih. Ovdje se nameće suludo ili pak realno pitanje: Nije li sve ovo ipak djelo zemljana izvedeno na naprijed opisani način?

Foto 6

Međutim, u jedno sam potpuno siguran: svi ovi likovi su negdje MORALI biti nacrtani (kreirani), a zatim aplicirani na mjestima gdje ih jasno vidimo. Jeste li i vi u to sigurni?  Uostalom, šta vi mislite o tome?

Preuzeto sa:   http://predragdebevec.wordpress.com/

31. MAJ 2009.

***

Nedavno su se pojavili krugovi u žitu i u Hrvatskoj pa sam zamolila Zlaju da objavim njegov tekst uz dopunu najnovijeg videa koji je on uz mnogo truda "isjekao" iz programa NovaTV i objavio na portalu VIMEO.

Prilažem i linkove za one radoznalije:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/pogledajte-krugove-u-zitu-u-svetom-martinu-medjimurje-o-posjetili-mali-zeleni/498814.aspx

http://www.ukcropcircles.co.uk/?page=circle-thumbnails&id=225
 
25. JUNI, 2010.

NovaTV-Krugovi u žitu from Zlatko Badovinac on Vimeo.

07.07.2010.

BALKAN-I-JA

Spomenici i praznici naše gluposti

     Nenad Pejić
*

Nikad kraja mom čudjenju koliko se gluposti može u jednom istorijski kratkom vremenskom periodu dogoditi na tako malom geografskom prostoru kao što je Balkan. I neke vijesti ili teme koje sam čitao danas me podsjetiše na tu, bojim se, istinitu tvrdnju.

          

              
              Nikola Tesla

Piše moja kolegica Ankica Barbir Mladinović iz Zagreba kako u Gospiću još ne znaju gdje da smjeste spomenik Nikoli Tesli, svjetski poznatom naučniku čiji spomenik stoji još i u Beogradu i na Nijagarinim vodopadima u SAD. Nekadašnji Trg Nikole Tesle danas nosi ime Stjepana Radića, nema odluke gdje da se spomenik smjesti, a, kaže gradonačelnik, Gospić nije ni pokrenuo takvu inicijativu.      

                 


Spomenik su u naletu “patriotizma” minirale hrvatske snage još 1992-e godine. Nikola Tesla je tada imao, naime, jednu ¨manu¨ - bio je po nacionalnosti Srbin. I samo zbog toga mnogi su se u Hrvatskoj htjeli odreći ovog Ličanina iako je teško vjerovati da će iko ubuduće dostići takvu naučnu veličinu u svijetu. U Gospiću ne kažu da imaju nešto protiv ali bi najradije da ih niko nije ni pitao.

Jedna moja druga kolegica, Branka Mihajlović iz Beograda je pravila priču o tome gdje je Srbija nakon Gazimestana, gdje je Milošević prije 21 godinu najavio rat, gdje se po zvaničnim verzijama skupilo milijun ljudi da pozdravi ¨novog Tita¨. Ovogodišnji Vidovdan, 28. 06, na Gazimestanu je prošao posve nezapaženo, Srbija još itekako trpi posljedice nacionalističkog divljanja, i tada na Gazimestanu.

I u Sarajevu se neki “pametnjaković¨ sjetio da u tamošnjem parku ne treba da stoje spomenici ¨nepodobnim¨piscima, pa su vraćene najprije biste samo ¨podobnih¨. Onda se kriterij podobnosti malo proširio pa su u travnju ove godine vraćene i ostale.    

Kad smo već kod pisaca, nedavno sam radio scenario o Ivi Andriću pa sam čitao kako ga jedni svojataju, a drugi ga se odriču. U Srbiji kažu da je srpski pisac jer je pisao na srpskom jeziku, u Hrvatskoj da je hrvatski pisac je je po nacion alnosti Hrvat, dok ga se u BiH mnogi odriču jer je navodno mrzio Bošnjake, dok oni pametniji tvrde da je on bosanskohercegovački pisac jer je rodjen u BiH. Tako eto – raščerupaše Andrića. Što bi rekli oni na sjednici ZAVNOBIH-a nije Andrić ¨ni srpski, ni hrvatski ni muslimanski, nego i srpski, i hrvatski i muslimanski¨pisac.

Propadaju spomenici borcima protiv fašizma u II svjetskom ratu, oni koji su minirani su i zaboravljeni. Naši se balkanski ¨pametnjakovići¨ lako odriču svoje prošlosti, navikli valjda i navikavajući valjda nove generacije da sruše one spomenike koji se sada grade.


****

U Češkoj, gdje sada živim, rade suprotno. I danas ovdje postoji ulica i Čehoslovačke armije, i Jugoslovenska, a na ovdašnjem zamku postoji i spomenik koji su podigli komunisti. Česi kažu – neka, i to je dio povijesti, bar vidimo koliko su spomenici u vrijeme komunizma bili ružni.

 

http://www.slobodnaevropa.org/content/blog/2087982.html

 

*Ovaj blog ima za cilj da se bavi temom Balkana i to onim šta čini Balkan kao i onim sta se dešava u svijetu, a tiče se Balkana. Želim da o svemu tome razmjenjujemo mišljenja na “nebalkanski” način - da poštujemo drugačiji stav i njegovog autora, budemo tolerantni prema drugima i strogi prema sebi -- Nenad Pejić


06.07.2010.

KOMARCI - Na mnoga veća zla ne smemo podići ni ruku, a na komarce potežemo i avijaciju

Komarci napadaju!

          Piše: Predrag Ž. Vajagić

Naspram njihovog oglašavanja zujanje vuvuzela i zubarskih brusilica, te škripa nepodmazanih hunskih zaprega – dođu mu kao pesma božja i melem za živce i uši. I kod osoba ledenijih od gemišta, koje kolokvijalno nazivamo „mrtvom kljusadi“, bude genocidnu svirepost koja zadovoljava visoke standarde drinskog priobalja, a ne bi je se postideli ni mačetonosci u Ruandi.

Čak i zunzare, makar one objektivnosti sklone, i pored stalnih jadikovki nad ugroženim muvljim pravima – priznaće kako su u odnosu na njih više poštovane i manje satirane. Njihovo postojanje je uvek na uviru, pa se ni osetljivci koji padaju u nesvest videvši iglu i konac, krvi neće libiti da ih spljeskaju, makar i o tek okrečen zid. Psovani su češće od narodnih poslanika i fudbalskih selektora, napast su bez presedana, a pored njih su čak i pacovi ugledni predstavnici društva.

            FOTO:  www.whiskeysierragrafics.com

Ko se još nije dosetio o kome je reč (a pritom mu je amnezijom zatomljen i naslov teksta), nek samo prebroji raščešane kraste po udovima (tvrdi i meki šankr se ovog puta posebno boduju) i sve će mu se „kasti samo“. Da ih nema, sve bi bilo dozvoljeno, dani žege i letnje stege ključali bi s manje posledica, a život postao nesputan, poput onog u otadžbini Teletabisa.

Ovi leteći spopadači, kako to preciziraju insektologije, imaju uska tela, grbava prsa i vitke noge, a zločinjenjem prenose mnoge bolesti. Na nebesko zujanje godišnje otpreme dva miliona ljudi, pa su skretničari opštih i intimnih povesti. Henrik IV zbog njih je četiri puta bezuspešno nasrtao na Rim, a sprečili su i nameru Džingis kana da Jevropi prezentuje svoje viđenje demokratije. Samo pri gradnji Panamskog kanala malarija je pokosila gotovo 30.000 radnika. Zbog komaraca je, da se spustimo ka svakodnevlju, mnogi pecaroš ostao praznih, a izujedanih ruku, a genijalni strateg Časlav Krampon, koji je nogometnu praksu obogatio formacijom sa šest bekova, povukao svoju ekipu s turnira u malom fudbalu uz rogoborenje: „Jebo finale, poklaše nas k’o handžar divizija!“

Možda su gavrani krvavijeh krila do ramena popadavši po epskim desetercima glasnici nesreće, ali malo ko sme tvrditi da je slučajnost što smo fijasko na Eurobasketu doživeli kad smo, pored raspoloživog pandemonijuma dostupnog po grbovima, gudurama i privatnim menažerijama, našu košarkašku momčad nazvali - moskitosima.

  Ako zanemarimo neveselu hroniku, primetićemo da komarci, za razliku od ljudi, vole vodu. Iako im pripisuju mušku “ubodu pa odu” strategiju, opštepoznato je da se krvavi napoj dopada samo komaricama koje, kao i sve žene, vole svuda zabosti svoj nos (u ovom slučaju surlicu). One su najčešće nejačke da probiju kožu, pa traže slabe tačke i pore u koje se zarivaju lučeći materiju protiv zgrušavanja krvi. Posle obilnog sisanja ženka može i udvostručiti svoju miligramažu, a u prilog našoj prepotenciji ne ide podatak da radije od ljudske usrkuju ukusniju životinjsku krv.

 
Osmotrimo, uprkos efemernosti na koju smo svi rođenjem osuđeni, neke lepote postojanja ovih dvokrilaca. U strahu od uboda velike su oči, a njihovom egoizmu svakako godi opšta panika koju izazivaju, kao u onoj priči kad raščešator ugasi svetlo da ih se otarasi, pa pojavu zalutalih svitaca proprati vriskom: „Jao, majke im ga načukam, vraćaju se sas fenjerče!“ Da su u rodu s krijesnicama još bismo posumnjali da izluđujuće zujanje potiče od prenosnog agregata kojim napajaju svetleću zadnjicu. Sigurno bi im izostanak te iritirajuće zvučne najave povećao šansu da dočekaju penziju, ali mora da je nasladom opšiven trenutak kad, zviznuvši nam iznad glave, iz prikrajka posmatraju kako se mučki šamaramo u mraku, bogoradeći palimo ’lektriku s papučom na gotovs, dižemo borbenu gotovost i krvni pritisak (što im obezbeđuje gutljaj pravog pjenušca).

  U državama u kojima smo počastvovani da zbitišemo uvek nas, nespremne, nešto iznenadi: putare mećava u januaru, guvernere banke petocifrena inflacija, graničare brdsko-planinski komandosi, prste fudbalera lopta u šesnaestercu, pešake na trotoaru ulet ministarske limuzine; pa je red da svoje letnje vektore iznenađenja iscrtaju i komarci. A još se nije okotila vlast koja je u stanju da ih neutrališe s istom učinkovitošću kojom nam iz džepa otima sredstva za tu svrhu.

Ipak, komarci jedini mogu naterati i političare da pocrvene. U jednoj japanskoj varošici (a gde drugde) gradonačelnik je, kraj nekog šipražja, ostao samo u gaćama i kravati ne bi li, glumeći pistu za napasnike s krilcima, na sopstvenoj koži dokazao da nije ugrožen dozvoljen prosek Svetske zdravstvene organizacije od 15 uboda za frtalj sata.

         

Svejedno, na mnoga veća zla ne smemo podići ni ruku, a na komarce potežemo i avijaciju, pa opet bez opipljivog uspeha. Kao i u mnogim sličnim situacijama kuso, repato i nedojedeno preporučuje raznolika sredstva za potamaniti ih. Verujem da srpska potrošačka košarica ne sadrži kedrovo i jojoba ulje, teško da je na tržištu dostupna tajanstvena mačija metvica, ali lavandulu, jabukovo sirće i smrznute kockice mlevenog krastavca (posebno njih) ima svaka kuća. Komarci ne podnose miris bosioka, pa ga možete zasaditi u bašti, uz rizik da vam nikne pelin. Ukoliko jedete puno svežeg češnjaka garantovano ćete odbiti ne samo komarce, već i sva ostala živa bića koja vam lakomisleno priđu.

     Hvala našim ubogim kupovnim navikama što ne znamo šta su banane (za majmune smo čuli), jer na one koji ih jedu komarci atakuju kao pijani kozaci. Postoje ušteci u struju koji ih rasteruju (komarce, ne kozake), razni flasteri i spirale, a ako imate običaj da u dnevnoj sobi palite konjsku balegu, i ona može da ih desetkuje. Nemam podatak da li je baš nju podložio izvesni Brazilac, pritom spalivši i svoju baraku, ali znam da je zblanute vatrogasce, koji ga jedva oteše plamenu, kontuzovano pitao da li su komarci nestali.

      U Estoniji, kolevci larvocida, održano je takmičenje u kom pobednik dobija krstarenje po lokalnom jezeru Peipus koje je, paradoksalno, poznato po rojevima tek utamanjenog neprijatelja.

Trojica doživotnih osuđenika u Koloradu vreme u iščekivanju električara za stolice prekraćuju tužeći zatvor zbog duševnog bola, jer im čuvari namerno u ćelije podvode komarce s opasnim virusom Zapadnog Nila.

Ne kaže se zaludu: „Kaži mi kako se češeš, pa ću ti reći ko si!“ A retko koje šašoljenje se, makar počelo baršunastim prevlačenjem jagodica prstiju preko plikova, ne završi mučko-manijačkim drapanjem posle koga koža postaje izranjavana i rovašena poput naših prvoligaških terena. A sado-mazo izraz lica dok stružemo noktima po telu ispunio bi očekivanja i dragog markiza.

Kad Mefisto, uz opasku da je krv sasvim osobiti sok, zatraži od Fausta da baš njome zapečati ugovor o rentiranju duše, on to čini zbog verovanja da čovekom vlada upravo onaj ko se dočepa njegove krvi. Ako je tako, a čemu sumnja, dinastija komaraca preuzela je žezlo kojim nam lupa dange pod kožu. A tu već važi staro životno pravilo – „Ko se prvi počeše gde ga ne svrbi, ispada...“

http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-tema/38870-Komarci-napadaju.html


N.B.  Svi savjeti dobrodošli!

P.S.  Donji članak je iz današnjih novina!

Malarija, deng groznica, leišmanijaza, žuta groznica, groznica Zapadnog Nila..., samo su neke od tropskih bolesti koje bi usljed posljedica globalnog zatopljenja mogle pogoditi Evropu, a s tim i Bosnu i Hercegovinu, upozoravaju svjetski infektolozi.


05.07.2010.

MARČELINA PUTUJE PO NAGRADU - II DIO

Cik-cak po Istri
Sve za Istru – natječaj
( http://tetkainternetka.blogger.ba/arhiva/2010/06/26/2522556)

 

    

  Slobodanka Boba Đuderija

Vrsar, selektor Pero, književna večer, televizija
Direktorica festivala, Mariam, hiperaktivna, ljubazna i rijetko draga osoba, dočekala nas je sa širokin osmijehom i objasnila ukratko program događanja. Kad je spomenila treću festivalsku večer, onu moju, ja san se zagrcnila od panike i sa nadom pogledala u selektora Peru. Ka i svaki pravi selektor, Pero je na lice složija izraz tipa „Ne brini, sve će biti u redu“, i „Možeš ti to“, pa san se malo smirila puna povjerenja u njegovo tako cool držanje iskusnog knjiškog moljca.
Čekajući dakle tu treću večer, Danica i ja smo uživale u smještaju u hotelu odma uz plažu. Suprotno doktorovom naputku, ja san se odma bacila u more, nakon čega je moje konjuktivično oko nateklo još više, i naticalo i naticalo nezaustavljivo i sve brže kako se približavala ona književna večer.

    *Osim te nevolje, u taj jedan dan ja san uspila izgubit, redom: ključ od sobe, mobitel, sebe, ključ od kuće, naočale. Danica je sve to uredno pronalazila, beštimajući. Istina je da san ja malo izgubljena u prostoru, ali zato iman izvrstan osjećaj za vrime. Drugin ričima, ako naprimjer s nekim dogovorim neki sastanak, taj može bit siguran da ću ja doć u sekundu točno. Jedini je problem šta ću doć na krivo misto.

  *Drugi dan u Vrsaru je proteka uglavnom u mom nastojanju da iz Pere izvučen plan i program mog nastupa, na šta je on lakonski odmahnija rukom i reka:“Ima vrimena, to ćemo razradit večeras“. „Večeras“ je došlo i prošlo, al' ja iz Pere ne izvukoh ništa. Na kraju večeri, na moje opetovano insistiranje za utvrđivanjem pomnog plana mog nastupa, lakonski je odmahnija rukom i reka: “Ne brini, o tome ćemo sutra za doručkom“.Sutra za doručkom“ je, naravno, došlo i prošlo, ja sam tribala nastupat taj dan, navečer, ali na moj pokušaj započinjanja teme, Pero je lakonski odmahnija rukom: „Ne brini, o tome ćemo popodne na brodu“. Brodski izlet je doša i proša, a na moju histeriju Pero je, pogodite šta? Da, odmahnija rukom i reka: “Ma, opusti se, o tome ćemo večeras prije nastupa.“

Deset minuta (deset!!!!!) prije mog nastupa, ja san bila spremna, na Perino lakonsko odmahivanje rukom, zamahnuti mojom rukom i odalamiti ga u cilju izbacivanja nakupljenog stresa iz sebe. Međutin, prije nego šta san ga uspila tresnit, isprid mene je tresnila kamera Hrvatske televizije, neko mi je gurnija mikrofon pod nos i nisan se uspila ni snać a već san uspila dat najblesaviji intervju ikad viđen na hrvatskoj dalekovidnici, još od stoljeća sedmog. Nakon toga mi je puka film, moje bolesno oko je bolilo i kuckalo, znojili su mi se dlanovi, niz kičmu su mi prolazili srsi jeze, pa san jednostavno otišla do Perine žene, i ljubazno od nje zatražila dozvolu da premlatin njenog muža, na šta je ona, razumljivo, i očekivano, još ljubaznije odgovorila da imam njenu punu podršku.

Pet minuta prije izlaska na scenu, Pero je uspija nagovorit Davora Š. da sa mnom pročita moju priču, Danicu je nagovorija da izađe na scenu zajedno s nama, nas dvi smo izšokirane odradile sve šta je tribalo, a bile smo u takvom stanju traume da se nismo uspile ni pristravit kako bog zapovida, i dok si reka keks večer je završila.

  Istarska koza**
Na dan odlaska iz Vrsara, Danica je samouvjereno izjavila da će povratak bit lak i da trebamo samo pravilno uvatit pravac za Rijeku po izlasku iz Vrsara. Kad sam na jednom putokazu ugledala obavijest: RIJEKA 50 km, odahnila sam s olakšanjem. Međutin, nedugo nakon toga na slijedećem putokazu je pisalo: RIJEKA 70 km. Svatile smo da nešto nije u redu pa smo se potrudile koncentrirat na znakove, i ubrzo je na jednom pisalo: RIJEKA 60 km. Opustile smo se i razdragano čavrljale o prilipoj Istri, o predragom selektoru Peri uz kojeg i najteže misije postaju... još teže, kadli na novom putokazu ugledasmo: RIJEKA 80 km. Šta ima veze, pomislila san, ili se Rijeka miče, ili Danica vozi cik-cak. Dobro, ovakvom tehnikom vjerojatno ćemo dočekat Božić zametene na nekoj istarskoj cesti, ali mene ionako nakon preživljene književne večeri više ništa u životu neće moć ni zabrinit ni pristravit. Osim toga, moje oko je nekim čudom, odma nakon nastupa počelo ozdravljivat, pa me veselila pomisao da više neću izgledat ka Minotaur.

Prepričavala san sve ove dogodovštine mome prijateju u Splitu kad san ga se napokon dočepala (ne prijateja, nego Splita), onome istom prijateju koji je bija glavni lik moje pobjedničke priče, a on je na sve to samo zaključija:
- Mislin da si tribala ostat u Istri.
- A? A zašto, molin te lipo?
- Zato šta mislin da Istrijanima na onome njihovom grbu baš fali još jedna koza!


 www.pula-online.com/article.php?id=2877 **

 http://matejuska.blog.hr/


04.07.2010.

MARČELINA PUTUJE PO NAGRADU - I DIO

Cik-cak po Istri

Sve za Istru – natječaj

     Slobodanka Boba Đuderija

Ja u stvari mrzin natječaje. Bilo kakve, a pogotovo književne. Sama riječ „natječaj“ izazove u meni onaj osjećaj obaveze pisanja, kao, sad ja to nešto moram napisati, a čim ja nešto, a pogotovo pisati, moram, automatski zablokiran. Jedanput mi je tako bilo dojavljeno za neki natječaj u Crnoj Gori di je nagrada bila novčana, i to mašala novčana, a ja san bila u frci s lovom (kako originalno), i odlučila san pokušat. Sila san isprid konpjutera mrtva ozbijna, riješena da svima dokažen kako se čovik pisanjem ipak može obogatit, i ostala tako narednih tri-četri sata, obamrla od same pomisli na natječaj, buljeći sa potpunim neshvaćanjem u prazni wordov dokument na ekranu isprid sebe, ne napisavši niti slovca. Ja to jednostavno ne-mo-gu, mislila san. Isto to san pomislila i u trenutku kad san na blogu.hr ugledala objavljen natječaj za najbolju erotsku priču. Samo san iz puke znatiželje povirila u propozicije natječaja, tek toliko da ustvrdin koju nagradu ću i ovaj put propustit, kadli tamo crno na bilo stoji – „Autor pobjedničke priče i osoba koju izabere ... povesti sa sobom... Istra... 3 dana u Vrsaru ...u Istri ...u Istri... Istri... Istri?!?“

                 

U Istri?!? Ček, jel' mi to pričamo o istoj Istri? O onoj Istri do koje nikad nisan uspila doć, a sanjam o njoj zadnjih dvadesetak godina? Kvragu, pomislila san, za takvo putovanje spremna san i na najveće žrtve, pa čak eto i na sudjelovanje na nekakvom natječaju!

* I tako, misec dana nakon toga, čudo se dogodilo, moja priča je bila pobjednička, i ja se, nakon nekoliko dana nevjerice i totalne euforije zaputim u Istru u pratnji moje kolegice sa bloga, Danice Čvorović. Vožnja od šest-sedam sati u poširokom mercedesu njenoga čače je bila čisti adrenalin. Goreg dvojca na putu hrvatske ceste odavno ne vidješe. Ja san bila poluluda od sriće i treme pri pomisli na književnu večer u sklopu Casanova festivala, na kojoj ću biti predstavljena, a Danica je bila luda od mog ludila. Naime, koliko god san se neizmjerno veselila šta ću napokon vidit Istru, istovremeno san umirala od same pomisli na nastup na toj književnoj večeri. Užasavan se javnih nastupa, i kovala san planove kako nagovorit Danicu da zaminimo identitete, pa da na scenu tu večer lipo umisto mene izađe ona. Zeznuta kakva već je, ona je taj prijedlog kategorički odbila. Zbog naše lagane dekoncentriranosti i mojih nesuvislih monologa, dolazilo je do nebrojenih naglih kočenja u vožnji, popraćenih mojin vriskovima i Daničinim smirenim: “Ne brini, Marčelina, ovi ti Merđo ima ABS!“ Ja blage veze nisan imala šta li joj je taj ABS, ali san zahvaljivala bogu šta ga imamo, usput se nadajući da je to nešto legalno.

  Tuneli, fobije, klaustrofobija i konjuktivitisi
Dan prije puta, probudila san se natečenog desnog oka. Nisan obraćala previše pažnje, nije izgledalo strašno. Popodne istog dana, oteklina na oku je poprimila zabrinjavajuće razmjere. Na hitnoj pomoći, doktor mi kaže:

- Imate konjuktivitis, i to malo teže vrste.
- Šta to znači? – upitan ga sa strepnjom.
- To znači da morate stavljati kapi, mazati kremu, potpuno zatvoriti bolesno oko da ga zaštitite od vjetra i prašine, i nikako ne ulaziti u more.
- A jel' smin putovat?
- Pa, ne bi smjeli.
- Dobro – odgovorin pokorno, a u sebi pomislin, super, ipak ću izbjeć taj nastup! Viša sila! – A, doktore, šta mislite od čega mi je doša taj konjuktivitis?
- Pa, možda ste skloni tome? Jeste li već imali takvih problema prije?
- Sklona san ja mnogim stvarima u životu, doktore, ali konjuktivitisi se nikada nisu uklapali u to kako ja zamišljan hedonizam. Ovo mi je prvi konjuktivitis.
- Eh, onda je moguće da ste pod nekim stresom? Stres to zna izazvati, znate. Imate nekih većih problema trenutno, egzistencijalnih, emotivnih?
- Još gore od toga – odgovorin mu uz tegobni uzdah – Moran nastupit na jednoj književnoj večeri!

  Na to mi je medicinska sestra priko oka stavila gazu i zavoj, uz napomenu da moran bit disciplinirana i ne skidat taj zavoj bar tri dana. Oteturala san iz bolnice izgledajuć' više ka ranjenik s Neretve nego ka netom proglašena pobjednica erotskog natječaja. Potrudila san se bit disciplinirana i stvarno, nisan skidala povez sa oka. Sve do kuće. Potom san nazvala svekolike prijatelje i rodbinu i obavijestila ih da iman konjuktivitis i da ne mogu putovat u Vrsar. Na to san bila temeljito ismijana, jer su prozreli moj jeftini pokušaj izvlačenja od nastupanja pomoću običnog, bezveznog konjuktivitisa. Počeh se pakirati, nije mi bilo druge.

  *

Pošto mi je taj pokušaj izbjegavanja književne večeri i nastupa neslavno propa, vozeći se sa Danicom u merđi prema Istri, računala san još i na brojne tunele na tom dugom putu. Zamišljala san da se naprimjer neki od tih tunela može iznenada urušiti i tako me spasiti od nastupa. Ali naravno, nesreće se nikad ne događaju kad čoviku tribaju. Najduži tunel kroz koji smo morale proć, onaj kroz Učku, bija mi je zadnja nada. I inače malo klaustrofobična, u tunelima uvik osjećan nelagodu, a tunel kroz Učku mi se činija dovoljno dug i obećava je neku kvalitetnu frku. U životu nisan prošla kroz ništa duže i bila san uvjerena da, ako ikad i izađemo iz njega, na drugoj strani neće bit Istra nego nekakva ruska stepa.

NASTAVAK SLIJEDI

http://matejuska.blog.hr/

*N.B.  Fotke sa asteriskom by Marchelina, ostale sa interneta

03.07.2010.

PISMO MOG VIRTUELNOG SARAJEVSKOG JARANA SA PLAVOG JADRANA

NIMA SPLITA DO SPLITA
 
 -------Original Message-------
 
From: zlatko badovinac  
Date: 02/07/2010 01:07:04
To: tetkainternetka
Subject: Split '10
 
               

Jučer je počea jubilarni 50. spliski festival zabavne muzike Split '10 zbog kojeg san u ono vrime poteza drito iz Sarajeva u ovi lipi grad, za mene Avaji. Moj prvi festival uživo je bia 1966., ah lipe li godine. Te godine festival je bia u litno kino Bačvice. Nisan sidia u gledalištu vengo sam glumia fotoreportera. Zamislite oko mene sve profesinalci s nikim skupim aparatin, a ja ni blica nisam ima. Pouzda san se u televizijsko svitlo i ni me izdalo. U tem trenutku nisam ni zna da je tu u gledalištu, na tim katrigama sidila i moja buduća cura, a danas supruga.

          Toni                            Dragan                      Vice
Završija se festival, prošlo je lito vilovito i eto mene opet u mom Šeheru.
Treba se vratiti obavezama na fakultetu, crtanju, učenju, ispitima. Ali kao i svake godIne stigli novi brucoši ili, ono važnije, nove brucoškinje. Održala se i tradicionalna brucošijada u čijoj organizaciji i ja učestvovah te nam se putovi ukrstiše. Jedno vrijeme se gledasmo, a onda novembar, zima, magla, snijeg do koljena i za jednu malu Splićanku ni malo romantično okruženje. Na faksu se pojavi jedan pitomac iz Rajlovca i podijeli ulaznice za njihovo drugarsko veče. Ja uzeh dvije i pozvah je na igranku. Autobusi su kretali ispred Doma armije. Bila je nedjelja 13.  Na Grbavici igrali Željo i Partizan. Željo izgubio 0:3, ali ja bogami jok. Plesali smo, a u pauzi popili Koktu pa kada danas čujem reklamni slogan "Cockta, piće naše mladosti" pomislim kako to bukvalno i istinito zvuči.

                         
Split, Bačvice i lito 2000. godine. Sve je isto kao i one 66. Tu je i bina i gledalište od spojenih katriga poredanih u redove. Po bota je i zvizdan već pripeka, tuče u čivericu. Sidim postrani na nikoj šentadi u ladovini borova. Niki mulci uređivadu stejdž za probu i večernji nastup. Na moment san zatvorio oči i vratio se 34 godine unatrag. U mislima vidim: Arsena, Radmilu, Vicu, Dragana, Marušku, Tonija, Anicu, Zafira, Ivu i čujem "Bokeljsku noć", "Ljeto sa Irenom", "Moj brat", "Stara serenada".....U stvarnost me vrati svirka sa stejdža na kojem je moj Mladen sa svojim TBF-om. Spremaju se za večernju promociju albuma "Uskladimo toplomjere". Bačama se razliježu pisme "Život je lijep", "Genije" i druge i pitam se jesu li za ovo "krivi" ovo sunce, borovi i more, ili pak zima, magla i snig. Vrag bi ga zna.
Zlaja sa Avaja
                               

P.S.  Ako budeš ovo objavila dodaj ovu pjesmu Maruške Šinković za našu generaciju, a na mojoj slici u ataču su Toni Kljaković, Dragan Stojnić i Vice Vukov kojih nažalost više nema.

N.B.  Hvala našem Zlaji.  Da njega nije mnogi od nas dijasporaca ne bi našli skoro ništa u online novinama!
Ja jedva nađoh ovo dole:
 
 
  
02.07.2010.

AKO NE ZNATE RAZLIKU IZMEĐU Bcc I CC NEMOJTE SE NI EMAJLIRATI

KONZULAT REPUBLIKE SRBIJE, ČIKAGO

Na usluzi hakerima

i Kusturici

  Piše: Vuk Mitrović (Čikago)

Živim i radim u SAD, evo već devet godina. Koliko god sam se trudio da izbegavam bilo kakve kontakte s našom emigracijom, osim formalnih i službenih, jednostavno sam silom uvučen u primitivizam istih. Tokom svih ovih devet godina u Americi, nisam dobio nijedan službeni e-mail čikaškog Konzulata Republike Srbije. Nisam dobio ni obaveštenja o mnogobrojnim izborima u Srbiji, kao ni bilo kakve informacije o pasošima, vizama ili bilo kakvim drugim konzularnim vestima. Ali, zato sam uredno dobio spam e-mail od Konzulata o predstojećem koncertu estradnog umetnika - Emira Kusturice. 

 

Nekako bih i prešao preko svega toga, da gospoda iz Konzulata nisu u CC polje e-maila stavila par stotina e-mail adresa iz službene baze Konzulata. Osim što čine neviđen prekršaj objavljivanja službenog spiska, gospoda se nisu libila ni da e-mail pošalju sa službene e-mail adrese Konzulata. Ponesen neviđenim negativnim uzbuđenjem oko samog koncerta, poslah odgovor gospodi iz Konzulata. Nisam birao reči, pustio sam emocije da teku:

Kako vas nije sramota da tuđe e-mail adrese kopirate u javno CC polje, tako da svaka šuša može sada da šalje spam mailove na adrese nepoznatih ljudi? Da li ste ikad čuli za BCC? Ako ste kompjuterski nepismeni, evo dobrovoljno se javljam da moja firma sponzoriše jedan kurs iz slanja e-mailova za sve zaposlene u srpskom Konzulatu. Da li, takođe, znate da vi ovim postupkom činite krivični prekršaj jer koristite službenu adresu Konzulata, kao i službeni spisak e-mail adresa Konzulata?

Kad ste već toliko ažurni da reklamirate ’estradnog umetnika’ koji peva pesme o ratnim zločincima i veliča njihova zlodela, što se onda niste setili da isto tako ažurno obaveštavate vaše sugrađane o onim delatnostima za koje ste plaćeni da radite, kao što je informacija o produženju pasoša ili o ukidanju viza za građane Srbije?

Ovaj vaš e-mail ću proslediti Federal Trade Comission (FTC), Internet Fraud Complaint Center (IFCC), kao i svim drugim nadležnim US Goverment telima za Internet spam and fraud. Pored toga, vaš e-mail ću proslediti vašem konzulu, srpskom ministru za emigraciju, ministru inostranih poslova, kao i svim nadležnim konzularnim organima.

Da li treba isto tako da vas podsećam da ste na poslednjim predsedničkim izborima objavili Word dokument sa javno prikazanim SSN brojevima svih glasača? Da li ste vi uopšte svesni šta radite i koliki prekršaj činite? Nakon toga mi se konzul Desko Nikitović javio i pristojno izvinio, ali ovog puta, nažalost, nemam više strpljenja sa vama.

Zamolio bih vas da mi ne odgovarate nikakvim e-mailom, jer ne želim niti hoću da prihvatim bilo kakvo izvinjenje od vas. Jednostavno, izvinjenje nije dovoljno. Nadam se da ćete snositi sve pravne posledice vašeg postupka. Takođe ću ovu konverzaciju da pošaljem svim elektronskim medijima u Srbiji“.

Srećom, nisu mi ništa odgovorili. Ali sam zato nakon toga nastavio da dobijam reklame raznih srpskih patriota, o jeftinoj prasetini u Čikagu, još jeftinijim avio kartama za maticu, kao i o četničkim piknicima na ravnim poljima oko Čikaga. Možda vam zvuči banalno, ali kod braće Srba ne postoji opcija „unsubscribe“ na dotične e-mailove. Ne vredi ni da replicirate na te mailove, ni da ih zovete telefonom, jednostavno, vaše ime i e-mail adresa će zauvek ostati u njihovoj bazi, i kao sam srpski patriotizam, širiće se munjevitom brzinom među braćom. Možda se takođe pitate da li sam ja normalan, i zašto tako bučno reagujem, ipak je to samo glupavi e-mail, ali ispričaću vam ukratko prethodnu, još goru epizodu.

Na poslednjim predsedničkim izborima u Srbiji, gospoda iz Konzulata su objavila kompletan spisak birača, sa adresama stanovanja, i povrh svega, sa Social Security brojevima svakog od njih! Možda znate, a možda ne, SSN je jedna od najosetljivijih stvari koja može da ugrozi vašu bezbednost i identitet. Preko tog broja dobijate sve u Americi, i sve je vezano za taj broj - od raznoraznih kreditnih kartica, do kredita, pa sve do radnih dozvola i državljanstva. Ako neko ima vaše ime, adresu i pogotovo SSN, eto veselja za male hakere da uz pomoć toga otvore pod vašim imenom šta god žele. Sve te informacije su gospoda stavila u Word file, koji može lepo da se “downloaduje”, tako da je hakerima olakšano, da ne moraju čak da koriste ni copy+paste - što bi se ljudi mučili kad je Konzulat to sve već odradio za njih. Nakon tog neviđenog skandala, direktno sam kontaktirao konzula Deska Nikitovića i od njega dobio ovaj odgovor:

„Veoma mi je jasna Vaša zabrinutost za svoju privatnost i potpuno delim Vaše razočarenje zbog biračkog spiska objavljenog na internetu. Verovatno ste primetili da je i moje ime bilo na spisku, što mi je iskreno veoma smetalo. Mi smo instrukciju da se spisak objavi dobili od Republičke izborne komisije i spisak je objavljen na našem sajtu, sajtu Ambasade u Vašingtonu, kao i na sajtu Konzulata u New Yorku. Videvši da je to pogrešno, ja sam samoinicijativno naložio svom osoblju da se matični brojevi skrate na četiri broja, kako bi ljudi prepoznali svoje informacije, a takođe zaštitili svoj matični broj. Danas sam naložio da se spisak skine sa našeg sajta dok se ne napravi ’search engine’ gde bi se upisivao broj i dobijale informacije. Kao što rekoh mnogo mi je žao da i pored svih napora koje mi činimo da rad bar ove misije predstavimo kao visoko profesionalan, dolazimo u situaciju da ljudi sumnjaju u kvalitet naših usluga zbog drugih koji to očigledno ne razumeju.

Još jednom izvinjavam se zbog ovog propusta i zahvaljujem se na svakom budućem predlogu ili kritici. Verujte da ja odlično razumem šta je ostatak starog i arhaičnog sistema, a šta je budućnost i progres. Ja bar nemam sumnju niti dilemu kojim putem treba da idemo“.

      

Nakon ovog konzulovog pisma, odlučio sam da gospodu iz Konzulata podučim o svim rizicima i posledicama njihovog postupka - što bi naš narod rekao “Ko nema u vuglu - ima u Guglu”, te sam im prosledio desetine linkova, kao što sam obećao. Avaj! Ništa nije vredelo. Par dana kasnije, opet dobijam e-mail o Kusturici u Čikagu, ovog puta od osobe istog prezimena kao i dotična gospođa iz prvog maila, verovatno je suprug u pitanju. Za promenu, sve adrese su u BCC, ali džaba - moja adresa i sve druge su već završile u njegovom privatnom address booku.

     

Sve u svemu, ne preostaje nam ništa drugo nego da naštampamo naše biznis kartice, sa adresom stanovanja i SSN, odemo na koncert i podelimo raji, nek imaju ljudi, što da nemaju. I da makar malo uživamo u nirvani jugoslovenskog ludila, jer siguran sam da će na koncertu biti zastupljeni svi narodi s Balkana. Ako tad ne pomognemo ljudima dajući im poverljive podatke - kad onda?

N.B.  Ovo je skraćeni tekst koji objavljujem kao opšte NARAVOUČENIJE svima koji koriste elektronsku poštu.  Cijeli članak na donjem linku:

http://www.e-novine.com/stav/38738-usluzi-hakerima-Kusturici.html

P.S.  Autor članka je veoma interesantna i talentovana osoba i o njemu možete saznati više ovdje:

http://www.linkedin.com/in/vukmitrovic

http://blog.b92.net/text/3473/Okrsaj-sa-filmskim-junacima/

http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1161&NrSection=15&NrArticle=17193

01.07.2010.

HOMER SIMPSON JE POPUT NEKOG POSTMODERNOG VOJNIKA ŠVEJKA

Simpsoni

ludilo ispranog mozga

       Midhat Ajanović

Kako starim hvatam sebe da sve više ličim na Homera Simpsona; ćelav sam i imam trbušinu, malo mi fali da sasvim požutim, po čitav dan sjedim na sofi i buljim u ekran; doduše, ne gledam televiziju kao Homer, već uglavnom filmove, i ne pijem pivu, već vino, ali koja razlika. Time se ruši teza autora serije Mata Groeinga, čije sam predavanje slušao prije desetak dana na festivalu u Annecyu, koji misli da ljudi vole Homera „jer je on onakav kako svijet vidi tipičnog Amerikanca“. Koliko god da njegova američka nacionalnost nije nebitna, bit će prije da je uzrok Homerove planetarne popularnosti to što je on tipični Zemljanin – što se mene tiče Homer bi se komotno mogao zvati Omer.

                

Danas nije lako napisati nešto suvislo, pogotovo nešto novo o „Simpsonima“, televizijskoj seriji o kojoj su u proteklih petnaestak godina knjige i doktorati izlazili kao na pokretnoj traci. No, zato se mogu pohvaliti da sam među prvima, ako ne i prvi, u bivšoj Jugovini pisao o ovoj seriji. Bilo je to prije dvadesetak godina, kad se danas slavna, a tada još uvijek manje-više nepoznata crtana familija tek pojavila na našim prostorima. U tadašnjoj sarajevskoj „Nedjelji“ prorekao sam da će to biti najveći uspjeh nekog televizijski produciranog crtanog filma, a ispalo je još i više od toga – najveći uspjeh nekog programa od kako televizija postoji. Do sada je proizvedeno blizu 500 epizoda koje su vidjele milijarde očiju širom svijeta, a masovna pomama za Homerom i kompanijom još traje. Sam Groening kaže da će razmišljati o penziji kad napravi još 500 epizoda.

Humor najbolje funkcionira ako smo u stanju zamisliti i prepoznati sebe same u predočenim situacijama. Zato su „Simpsoni“ smiješni do kosti. Ludilo te serije je ludilo mozga ispranog u masmedijskoj centrifugi. Čovjek današnjice nalazi se u fiktivnom svijetu veći dio svog budnog vremena; oko nas sa svih strana neprekidno bulje neki ekrani i mi buljimo u njih. Mediji produžuju, ali i usmjeravaju naš pogled, mediji pojačavaju naš sluh, ali i vrše selekciju onoga što ćemo čuti, zahvaljujući medijima naša percepcija je u stanju permanentne transformacije. U prirodnoj percepciji mi sami, svjesno ili nesvjesno, biramo one detalje na koje ćemo se koncentrirati. U medijima je to neko drugi izabrao za nas te je naš doživljaj svijeta neprekidno izložen utjecaju tuđeg odabira, čime se moderni čovjek od onoga koji izabire informacije sve više pretvara u onog koji ih samo prima.

Ne znam da li je Mat Groening čitao filozofiju neoplatoniste Straussa, za koju neki tvrde da se nalazi u osnovi ideologije neoliberalne političke klike koja danas vlada svijetom. Strauss dijeli ljude u tri vrste. U prvu spadaju „obični ljudi“,  takvi koji sanjaju o bogatstvu, bezbrižnom ljenčarenju, parama i lagodnom životu. Druge Strauss naziva “džentlmeni” koji su ambiciozni, vole raditi i žele uspjeh. Treći su pak po Straussu, baš kao što su bili i po Platonu, „mudraci“ ili kako ih je Heraklit nazivao „budni“ („Oni koji su budni dijele svijet između sebe“), dakle oni malobrojni koji “uviđaju tragičnu osnovu života i ne slave nikakve bogove“. Ipak oni svoja saznanja ne mogu prenijeti neupućenim „džentlmenima“, a pogotovu ne „običnima“ jer bi ona njima bila neizdrživa. „Saopćiti istinu masama značilo bi ne samo da bi se bijes ljudi mogao okrenuti protiv onih koji su tu istinu doznali već i to da bi istina vrlo vjerovatno bila kobna za cijelu ljudsku zajednicu”, tvrdi Strauss.

        

Uspjeh Homera Simpsona koji sigurno nije „mudrac“ (čak niti „džentlmen“) dolazi otuda što je on jedan od nas šest-sedam milijardi “običnih” čiji su mozgovi permanentno izloženi utjecaju medijskog deterdženta i omekšivača. Homer pri tome nije nikakav opasni pobunjenik; on je još gore od toga – on je karikatura „običnog“. On je naime još gluplji nego što treba, u stanju je beskrajno se diviti bilmezima svih spolova koji su takozvane zvijezde i sa neviđenim entuzijazmom vjerovati u sve što mu televizija kaže. Kada mu, recimo, žele oduzeti privatnosti putem “Big Brothera”, on ide još dalje i skine se do gola. Ukratko, on je, poput nekog postmodernog vojnika Švejka, još veća budala nego što se od njega očekuje. I baš kao njegov veliki češki prethodnik, uspijeva se, namjerno ili nenamjerno, narugati „mudracima“ koji gospodare našom stvarnošću, pa im i to malo, hoće prisvojiti i naše male privatne živote. Homer je jedini od nas „običnih“ koji se ugurao u velike medije dokazujući da Strauss nije u pravu kad kaže da bi nam istina bila nepodnošljiva. Podnosimo je sve dotle dok se možemo zajebavati i sa istinama i sa mudracima.  I tako jedno 500 puta u produkciji nikog drugog do desničarske televizije „Fox“.

       Matt Groeing   

Na spomenutom predavanju Groening je rekao da je njegov studio bio posljednji u Americi koji se digitalizirao. Bilo mu, veli, s jedne strane žao otpuštati ljude koji su bojili i kopirali crteže, a s druge bilo mu mrsko. Dugo mu se nije dalo ni praviti kino-verziju “Simpsona” koja je izašla tek prije tri godine. No, danas su “Simpsoni” digitalizirani i dijelo su, naravno, opće konvergencijske kulture našeg doba. Šta nam je dakle novoga donijela digitalizacija i kino-verzija „Simpsona“ u odnosu na tradicionalno produciranu seriju? Ništa posebno i hvala Bogu da je tako. Mislim zapravo da niko od miliona gledatelji nije ni primijetio neku promjenu. Jedino je duže trajanje kino-verzije omogućilo susret više likova na ekranu pa je to bilo prvi put da sve likove odjednom vidimo na okupu, a sa stanovišta likovnosti filmski ekran je obogaćen dubinskim i masovnim scenama. Iako kao i kod serije dominira situacijski humor, u filmu su se malo više pomogli činjenicom da su „Simpsoni“ ipak nacrtani, pa je film obogaćen duhovitim vizualnim gegovima kao, recimo, onaj u kome je Homerov mozak prikazan kao mehanički majmun. Primjetan je i veći broj takozvanih „refleksivnih“ viceva, kao kada se Homer u kino-verziji serije direktno obraća publici otvoreno nam poručujući da smo kreteni što smo platili kino-ulaznicu kad smo „to isto mogli gledati na televiziji“, ili za američku vladu hladno izjavi da je skupina bandita, a kada se nađe na Aljasci, kaže nam da se „više nikada neće vratiti u Ameriku“.

U pravu su naravno kritičari koji su napisali da ima mnogo epizoda koje su bolje i smješnije od filma. Ja kažem: pa šta? U pravu smo i mi koji volimo film, jer bilo bi zbilja pretjerano očekivati da film nadmaši baš svaku epizodu. Uostalom, najbolje o filmu govori činjenica da nam se čini da on zapravo i ne traje duže od jedne tv-epizode; tek pogledom na sat vidiš da je trajao dva puta duže.

Čovjek od smijeha nema vremena za vrijeme.

www.ajan.se

http://depo.ba/_blog/?p=1067

 

TRLA BABA LAN